Krajputaši? Kaj je pak sad to? Zapitala sam se kad sam krenula u istraživanje javnoga vjerskog znamenja u svom rodnom gradu. “Ajmo mi lijepo to sve popisati, nema toga puno, možda pedesetak”, govorila mi je profesorica na fakultetu, dr. sc. Sanja Cvetnić, a ja sam kimnula glavu i upustila se u avanturu života.
Započela sam s prikupljanjem literature, obilaskom župa, traženjem po google mapsu, slanjem poruka i zvanjem svih koje poznajem ne bi li na taj način prikupila čitav korpus za istraživanje – trebalo je ipak popisati sva raspela, kapelice, poklonce, zidne oslike i pilove na području Katedralnog arhiđakonata (područje na kojem sam se ograničila), a koje unatoč mojem ograničavanju obuhvaća gotovo čitav Zagreb: južno do Svete Klare, zapadno do Podsuseda, istočno do Maksimira, a sjeverno do Sljemena. Svi ti zabačeni šumski puteljci, male uličice, kružni tokovi i poneke neasfaltirane ceste skrivale su jednu drugu povijest grada.
“Ima tamo kod mene jedno raspelo”, bila je rečenica koju sam od svojih kolega, kolegica, prijatelja i prijateljica često čula. Otišla bih tada do mjesta na koje su mu uputili, poslikala javni znamen, izmjerila ga i pokušala saznati od slučajnih prolaznika kakvu priču krije pojedini objekt da bih u konačnici u arhivu pronašla određene zanimljivosti. Sugovornici su najčešće bili stariji ljudi, bake koje jedva čekaju da se pospominju o Jezušekima o kojima se brinu, oko kojih sade cvetje ili mole krunicu. Nebrojno su me puta čak prijekorno pogledale i upitale: “A kaj vi to radite?”, onoga časa kada bi ugledale metar i fotoaparat u mojim rukama, a kada sam im objasnila o čemu se radi, njihovo se staračko nabrano lice osmjehnulo i mam su počele nabrajati sve kaj se da nabrojiti od stoljeća sedmoga o pojedinom znamenu. Tako sam saznala da su nekoć zagrebački kanonici po odlasku u mirovinu najčešće živjeli u Tkalčićevoj ulici, a o tome svjedoči i jedan kip Bogorodice s Djetetom u zatvorenoj empori, na pročelju jedne od zgrada u toj ulici. Vlasnica stana na kućnome broju 24, gdje se ta skulptura nalazi, gospođa Dolores Matas, oduševljeno je sa mnom razmijenila podatke o skulpturi. Kaže kako je davne 1971. godine kupila taj stambeni prostor, a pri obnovi pročelja, 1994. godine, obnovila je i Bogorodicu te ispod nje pronašla papirić s natpisom: “Obnovljeno 1924. godine”. Ponosna je što je baš ona vlasnica jednoga tako važnoga spomenika o kojem se nažalost, jako malo zna, obzirom da se u arhivu ništa od prethodne dokumentacije nije sačuvalo.
Najveći je pak zalogaj bio pronaći krajputaše na sljemenskom (točnije gračanskom području, takozvanoj Gračanskoj šumi). Oboružana strpljenjem, nakon što sam poučila Gračansku kroniku Domagoja Novosela u kojoj je ponešto o krajputašima toga kvarta i bilo zapisano te spremna na planinarenje krenula sam put Pustodola i Lonjšćine sa svojom kolegicom. Prilično smo se dobro zabavile, pobijedile famoznu stazu Put u nebo, nadisale se svježega zraka, ali raspela nismo pronašle. Vidjevši nas tako pogubljene, prišao nam je gospodin Mirko, puno iskusniji planinar od nas dvije, potpuno opremljen (mi smo krenule u čizmicama na manju petu, jer navodno to nije duboko u šumi), koji nam je objasnio točan smještaj križeva koje smo tražile, ali i pojasnio kako jedan kojega smo spomenule više ne postoji jer ga je netko srušio.
Treba svakako istaknuti kako na rubnim dijelovima grada, bilo to sjeverno ili južno, istočno ili zapadno, ima najviše primjera ovog tipa baštine. Ne čudi to, ipak se takav način pobožnosti često veže uz ruralne krajeve, pa se u Zagorju takvih znamena može naći na svakih pedeset metara, ako ne i manje. Raspela su tamo mjesta okupljanja, odmora (najčešće uvijek uz raspelo bude i pokoja klupica) ili ono najbanalnije – oni su orijentir u prostoru – koji će kao takav živjeti (najvjerojatnije) vječno. Ono što je mene kao istraživača začudilo jest, nepostojanje inventara takve vrste spomenika u Zagrebu, kao ni bilo kakve literature o tome. Uglavnom su pojedine župe u svojim župnim listićima ili kraćim izdanjima posvetili pokoju riječ i krajputašima kada se pisala monografija za određenu godišnjicu župe. Zato mjesta poput Krapinsko-zagorske županije ili Turopolja ili pak središnje Istre i Križevaca već odavno imaju popisanu javnu sakralnu baštinu i njoj posvećenu mnogobrojnu literaturu. Zagreb, kao glavni grad ovdje je zakazao.
Vratimo se mi ipak našim zagrebačkim krajputašima. Jedno poznato gradsko raspelo, koje sam od nekoliko Zagrepčana čula je ono na Jordanovcu, na kružnom toku. Tamo uvijek ima prolaznika, ponovno starija populacija, svi se komešaju i ne znaju kako bi pitali što ja to tamo radim, ali na kraju jedan hrabri djed odjeven u dugi sivi baloner sa smeđim šeširom na glavi započinje: “Kaj vas dvoje to tam delate?”
Ponovno ono isto pitanje, već sam navikla, ovoga sam puta u pratnji prijatelja koji studira teologiju. Strpljivo se okrećem i objašnjavam što radimo. Starija baka će u tom trenu: “Onda ste vi iz neke inspekcije? Nate kaj, tom su Jezušeku nogice već apšisale, a i ogradica je nikakva, dajte tim svojima recite da to popraviju!”
Nastavlja ona dalje, ja ju nažalost prekidam i objašnjavam kako nisam iz inspekcije, već da se radi o studentskom zadatku. Potom se cijela grupa malo približila i počela priču o svojim sjećanjima: “Prije je on bil tam pa su ga deli sim”, nadovezao se drugi stariji gospodin (ovo sim i tam je ostalo nepoznanica jer nije baš bio siguran na kojoj je strani prije raspelo bilo, ali podatak da nije od uvijek na današnjoj lokaciji dobro je došao).
Kada je mojoj avanturi došao kraj, nakon što sam znamenja popisala, izradila mapu s lokacijama svih krajputaša, bilo mi je, moram priznati žao. Susrela sam tijekom svoga istraživanja simpatične ljude željne razgovora, ali i pune znanja. Ono što me i dalje muči jest činjenica da mladi ljudi nisu zainteresirani za nastavak tradicije (dobro, možda niti ja ne bih odlazila svakodnevno do raspela i zalijevala cvijeće), ali očuvati se može. Većina slučajnih prolaznika i mojih sugovornika bila je starija populacija, očekivano, ali ipak iznenađujuće. Negdje u glavama nam je svima da se prekrižimo kad vidimo raspelo, te iste bake to su naučile svoje unuke, ali pitanje je hoće li ti danas mladi, to isto naučiti i svoje unuke. Posjećujemo muzeje, tamo nikada ne bismo uništili sliku ili skulpturu, ali ćemo ovo javno raspelo zaboraviti? Zašto? Ono je još krhkije od onoga spomenika u muzeju, njemu tek treba briga i očuvanje.
Vraćamo se i profesorici s početka. Dr. sc. Sanja Cvetnić bila je moja mentorica za rad o krajputašima koji je kulminirao Rektorovom nagradom, a ono što možda sve zanima je ukupan broj krajputaša u Zagrebu? Njih je ukupno 160, a popisivanje je prvi način njihovoga očuvanja, istaknula je prof. dr. sc. Sanja Cvetnić koja ih naziva Rajski kažiprsti, kako ih je zvao i August Šeonoa, jer drže vrijeme prošlo i vrijeme buduće u dodiru s vremenom sadašnjim.
