Piše: Ivana Šajfar
Pojam inkluzije danas se koristi u obrazovanju, kulturi, medijima, politikama i javnim kampanjama. Zaziva se gotovo kao društveni ideal, riječ koju je poželjno izgovoriti jer zvuči ispravno, moderno i humano. No, upravo zato što se koristi tako često, inkluzija se nerijetko pretvara u pojam koji svi rado upotrebljavaju, a manje se propituje njegovo značenje u svakodnevnim situacijama. Njegova najčešća upotreba svodi se na simbolično uključivanje određene marginalizirane skupine kako bi se stvorio dojam otvorenosti i jednakosti, iako stvarna uključenost često izostaje.
Inkluziju nikako ne možemo poistovjetiti s prisutnošću. Nije dovoljno nekome omogućiti da bude „tu“ ako mu istovremeno kao društvo ne omogućujemo ravnopravno sudjelovanje i osjećaj pripadnosti. Obično se miješa s pojmom integracije koja se veže uz medicinski model invaliditeta. On se oslanja na dijagnostičke kriterije stručnjaka, a u središte pozornosti stavlja oštećenje ili invaliditet (Leutar i Buljevac).
Integracija podrazumijeva uključivanje osobe u postojeći sustav uz očekivanje da se ona prilagodi postojećim pravilima, normama i prostoru. Drugim riječima, pojedinac je taj koji se mora uklopiti, ako ne uspije problem se često vidi u njemu, a društvena odgovornost se umanjuje. Primjerice, ako osoba može ući u zgradu tek na sporedni ulaz ne možemo govoriti o inkluziji. Inkluzija isto tako nije ni kada je netko fizički prisutan, ali isključen iz komunikacije, donošenja odluka ili društvenih odnosa. Takvi primjeri pokazuju da prisutnost sama po sebi ne znači ravnopravnost. Inkluzija ne traži prilagođavanje osobe društvu, nego da društvo prepozna različitost svojih članova i aktivno radi na uklanjanju prepreka koje ih isključuju.Problem nije u različitosti pojedinca, nego u predrasudama, nepristupačnosti i sustavu koji ne ostavlja prostor za sve.
Društvo postaje inkluzivno tek kada različitost prestane doživljavati kao odstupanje koje treba prilagoditi postojećim normama te kada prilagodba prostora postane odgovornost društva, a ne teret pojedinca. Zbog toga inkluzija nije ni jednokratan čin niti deklarativna vrijednost, već proces koji zahtijeva promjenu stavova i spremnost društva da postane jednako dostupno svima. Možda zato i dalje djeluje kao ideal kojem težimo. Inkluzija nije nešto što se može ostvariti u jednom području života, dok prepreke u svim ostalima i dalje ostaju prisutne. Ona zahtijeva sustavne promjene u obrazovanju, zakonodavstvu, zapošljavanju, zdravstvu i javnom prostoru, ali i spremnost društva da preispita vlastite stavove i obrasce ponašanja. Naravno, takve promjene zahtijevaju financijska ulaganja, organizacijske mogućnosti, stručni kadar i koordinirano djelovanje različitih sektora društva.
U Zagrebu se od 19. do 21. svibnja održava 24. Festival jednakih mogućnosti. Riječ je o događaju koji središte glavnog grada na nekoliko dana pretvara u mjesto susreta, vidljivosti i sudjelovanja osoba s invaliditetom u kulturnom i javnom životu. Važnost ovoga festivala očituje se u tome što ne promatra osobe kroz ograničenja, nego kroz talent, rad, umjetnost i doprinos zajednici.
Inkluzija se ne može razvijati bez međusobnog susreta ljudi, a ovaj događaj to prepoznaje. U provedbi Festivala sudjeluju stručnjaci, volonteri te izvođači, među kojima su i osobe s invaliditetom. Posjetitelje očekuju glazbeno-scenski, likovni i sportski sadržaji, a poseban dio programa čine Igre mobilnosti. Kroz simulaciju svakodnevnih situacija, poput kretanja u invalidskim kolicima građani mogu barem djelomično osvijestiti prepreke s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću. Upravo takvi neposredni susreti i iskustva važan su korak prema razvoju stvarne inkluzije.
Posebnu vrijednost festivalu daje činjenica kako ne stvara “poseban svijet” za osobe s invaliditetom, nego pokušava pokazati kako bi zajednički prostor mogao izgledati kada bi ravnopravnost bila nešto što se podrazumijeva. Problem nastaje već u samom načinu na koji govorimo o inkluziji. Često se stvara dojam kako osobe s invaliditetom trebaju “dobiti mjesto” u društvu, kao da im ono prirodno ne pripada. No, pravo na dostojanstvo, sudjelovanje i ravnopravnost nije nešto što društvo velikodušno dodjeljuje, ono pripada svakom čovjeku samim time što postoji.
Literatura
Leutar, Z., Buljevac, M. (2020). Osobe s invaliditetom u Društvu. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Društvo tjelesnih invalida. O festivalu jednakih mogućnosti. https://fm.dti.hr/o-festivalu-jednakih-mogucnosti/
