Piše: Filip Vedriš
Video igre kao žanr izrazito su prisutne i zastupljene u današnjem svijetu i suvremenoj popularnoj kulturi. U mjeri u kojoj danas postaje teško pronaći osobu koja ne zna ime barem jedne video igre. Dovoljno je samo pogledati listu uspješnih crtanih i igranih filmova koju su izašli u zadnjih pet godina i moći ćemo zaključiti da je utjecaj video igri definitivno prisutan.
Uzmemo li, na primjer, filmske adaptacije video igre Sonic the hedgehog zaključit ćemo da je konzistentno pri vrhu kategorije filmova po prodaji karata; 2020. na šestom, 2022. na četrnaestom i 2024. na desetom mjestu. Kada bismo u ovom trenutku otišli u kino vrlo vjerojatno bi barem jedan od filmova koji se prikazuju ili najavljuje također bio adaptacija neke videoigre.
Videoigre dale su svoj doprinos i u popularizaciji brojnih knjiga; tu bi mogli ubrojiti Witcher serijal Andrzeja Sapkowskog, Metro serijal Dmitrya Glukhovskyog i video igru S.T.A.L.K.E.R. koja je popularizirala knjigu Piknik uz cestu Arkadya i Borisa Strugatskyog. Navedenim primjerima mogli bi se pridodati još mnogi primjeri i anegdote, poput dvominutnog razgovora u seriji Breaking Bad o igrama Resident Evil i Battlefield. No osobno smatram da već ovi primjeri upućuju na opću važnost i utjecaj video igara na suvremenu popularnu kulturu. Pa ipak, videoigre se rijetko kad spominju u obrazovanju, a kada se spominju to najčešće biva u negativnom kontekstu. Stoga bih htio osvrnuti pozornost na moguće dobrobiti korištenja videoigara u obrazovnom sustavu te potaknuti raspravu na ovu temu.
Za početak osvrnuo bih se na trenutni status videoigara u našem obrazovnom sustavu koji je, kako sam već naveo, minimalan. Istina je kako se videoigre koriste kao dodatni materijal za učenje, ali isključivo u vrtićima i nižim razredima osnovne škole. No, trebalo bi napomenuti kako u ovom pogledu škola više „potiče“ na korištenje nego li to omogućava, iz vlastitog iskustva mogu potvrditi kako su takozvane „edukativne videoigre“ koje su nam predstavili uvijek koštale, te škola kao institucija s njima nije imala baš neke veze izuzev njihove promocije.
Razlog slabom angažmanu može se pripisati generalnoj skepsi spram videoigara. Treba uzeti u obzir i činjenicu kako znatan udio nastavnika i profesora nema gotovo nikakvog iskustva s video igrama. Kako ih sam obrazovni kurikul ne uzima u obzir, ne postoji niti način da steknu potrebno iskustvo preko radionica i seminara. No, nažalost, sve se vrti u zatvorenom krugu unutar kojeg manjak znanja i iskustva s medijem potiče njegovo isključivanje i ignoriranje umjesto kritičkog pristupa koji bi u konačnici mogao dovesti do preuzimanja onog pozitivnog što videoigre nude. No s vremena na vrijeme, ipak dolazi do neke vrste integracije video igara u nastavu za što bi kao najzorniji primjer mogli poslužiti „Kahoot kvizovi“.
Kahoot se na prvi pogled ne čini kao tipična video igra, ali po svojoj temeljnoj funkciji definitivno jest video igra jer dopušta pojedincu direktnu interakciju. Igrači Kahoota u svakoj rundi nastoje odabrati točan odgovor od ponuđenih opcija , točan odgovor igra naravno nagrađuje bodovima, u takvom sistemu pojedinac snosi odgovornost za točan ili netočan odabir. Pojedinac će vrlo vjerojatne zapamtiti svoje točne odgovore jer je za njih bio „nagrađen“ i zbog kompetativnog aspekta će vjerojatno zapamtiti odgovore na druga pitanja koja su donjela njgeovim „suparnicima“ veliki broj bodova.
Međutim, Kahoot se koristi samo najosnovnijim funkcijama direktne interakcije te bi ga se prilično jednostavno moglo replicirati bez korištenja aplikacije. No, ta osnovna funkcija koja dopušta pojedincu mogućnost odlučivanja i snošenja posljedica za vlastite odluke može biti od iznimne važnosti kada se primjeni na naprednije video igre.
Dana 18. lipnja 2020. godine Poljska je postala prva zemlja koja je uvrstila video igru u školski kurikulum kao izbornu literaturu. Igra u pitanju bila je This war of mine („Ovaj naš rat“) neovisnog poljskog studija „11 bits“ inspiriranu opsadom Sarajeva. Ovakvim naslovom i tematikom mnogi bi mogli pomisliti da se radi o još jednoj ratnoj video igri u kojoj je pojedinac stavljen u ulogu vojnika na jednoj ili drugoj strani, no This war of mine je igra s ratnom tematikom kojoj pristupa na potpuno drugačiji način. Igrač je stavljen u ulogu skupine civila koji nastoje preživjeti opsadu, pri čemu svaki od civila ima zasebno ime, sposobnosti, mane i povijest koja se polako otkriva igraču kako vrijeme prolazi dajući im privid stvarnih osoba. Cilj igre je održati grupu na životu do primirja između zaraćenih strana, ali veoma brzo igrač biva suočen s manjkom hrane, lijekova, ogrjeva, drugim civilima koji mole za pomoć ili nastoje otuđiti tvoju imovinu iz pohlepe ili očaja.
U početku se svi problemi mogu rješavati relativno lako jer postoji niz napuštenih lokacija u kojima se mogu pronaći svi potrebni resursi, ali s vremenom takvih je mjesta sve manje i igrač se suočava s nizom moralnih pitanja. Je li opravdano uzeti hranu od starog bračnog para umjesto da se riskira život člana grupe krađom od naoružanih pljačkaša? Je li opravdano odbiti druge civile koji mole za pomoć, ako vlastita grupa jedva preživljava? Ova i mnoga druga pitanja nameću se svakom igraču, te ga stavljaju u izravnu poziciju donošenja odluke. Radnja This war of mine zasigurno bi mogla biti opisana u romanu koji problematizira iste moralne dileme. No u tekstu odluku kako riješiti moralnu dilemu ne donosi čitatelj već autorov lik. Video igra uklanja tu prepreku i čini igrača aktivnim sudionikom u moralnoj dilemi. Jedan od bitnih razloga koji je poljski ministar kulture naveo za prihvaćanje This war of mine kao dodatne literature bila je upravo interaktivnost s moralnim dilemama koju igrači dobivaju, te posljedice koje ostaju do samog kraja igre.
O pitanju i statusu video igra u obrazovnom sustavu moglo bi se napisati još dosta toga, ali možda je najbolje da za sada ostane na ovih nekoliko stranica kao svojevrstan uvod u problematiku. Glavni cilj bio je istaknuti pozitivne aspekte koje video igre, ako im se to dopusti, mogu donijeti u obrazovni sustav. Kao i ukazati na intrinzičnu posebnost koja proizlazi iz njihove interaktivnosti. Svima koje je ovih par stranica barem malo zaintrigiralo, sugerirao bih da razmisle o kupnji This war of mine. Uz sve navedene vrline, igra je također često dio dobrotvornih akcija koje prikupljaju novac za ratom pogođene države što može biti dodatni poticaj.
