Kronologija u Vješcu zbunjuje više nego što se na prvi pogled čini. Zanimljivo je to što se više zbunjeni osjećaju oni koji su čitali knjige i znaju kako radnja teče nego oni koji ih nisu nikada čitali. Vjerujem da razlog leži u tome što gledatelji koji nisu čitali knjige ne znaju što trebaju povezati. Tek u predzadnjoj epizodi uspostavlja se stabilniji redoslijed događanja.
Linije priče koje se događaju godinama i godinama prije Cirina rođenja čine nam se paralelnima s glavnom radnjom. Neki događaji svoju smještenost u kronologiji možemo odrediti u odnosu na Ciri i njezinu baku te roditelje: jesu li se roditelji vjenčali, je li se Ciri rodila, koliko godina Ciri ima… Zato ispada da su najsnažniji nositelji radnje upravo Cirina baka i Cirina majka (koja se pojavljuje u tek nekoliko epizoda).
Od prvih četiriju knjiga koje sam pročitala, sve su upotrijebljene u prvoj sezoni u većoj ili manjoj mjeri. Četvrti dio, Vrijeme prijezira, prisutan je pri kraju serije, a Ciri u seriji čak i proriče da dolazi vrijeme prijezira, makar se u seriji nije dogodilo skoro ništa od onog što se dogodilo u četvrtoj knjizi.
Geralt djeluje gotovo izvan vremena. On je nepromjenjiv, svaki njegov susret s osobom mogao se dogoditi bilo kada i jedini dojam vremena pojavljuje se kad se s nekom osobom susreće nekoliko puta. Upravo zbog toga neke epizode djeluju potpuno nevažne. Ako se priča vrti oko nekog čudovišta koje ubije i više nikad nema spomena o tome, onda se mora zaključiti da je to nebitan dio radnje, ali ako se tu nađe Maslačak, onda se radnja nekako poveže. Tako Geralt, iako glavni lik, uopće ne drži radnju. On neprestano izmiče toj kronologiji i samo se u odnosu s promjenama na likovima oko njega i njihovim rečenicama ona može uspostaviti. Geralt ne čini ništa novo, neprestano se bori, ne govori puno. Najveća promjena u njemu događa se pri susretu sa Ciri, čak i nerođenom. Može se zaključiti da je Vještac zapravo priča o Geraltu i njegovoj sudbini, sudbini u koju on odbija vjerovati, ali koja mu je odredila cijeli život i neprestano ga susreće.
Ali na isti način možemo preokrenuti pristup, i reći da je Vještac zapravo priča o Ciri, o liku kojeg sudbina goni i neprestano mu mijenja život u golemim skokovima. Ciri je upravo suprotno od onoga što je Geralt, a s obzirom na to da će i ona krenuti na pripremu da postaje vještac (tj. vješćica), možemo se zapitati je li priča o vješcu priča o Geraltu ili priča o Ciri.
Geralt je star, Ciri je mlada. Geralt je nepromjenjiv i u vječnoj rutini, Ciri raste, mijenja se, a i okolnosti je neprestano tjeraju da se pomiče, živi s različitim ljudima i neprestano bježi. Sudbina tako spaja dvije potpuno drukčije osobe u odnosu otac-kći, a Geralt i sam priznaje da ne bi bio dobar za ulogu koju mu je sudbina odredila.
U sedmoj epizodi vraćamo se na početak serije, radnja oblikuje krug i sve napokon sjeda na mjesto. Serija bi puno efektnije završila da je završila upravo na toj epizodi, ali onda slijedi posljednja, osma epizoda, u kojoj se čini da krećemo u potpuno novu priču. Zapravo i krećemo. Kad bi serija završila na sedmoj epizodi, imali bismo zaokruženu cjelinu kojoj se čini da ništa ne nedostaje. Osma epizoda završava dirljivom scenom susreta Geralta i Ciri i najavljuje buduću radnju. Susret je tako u isto vrijeme i kraj napetosti koju smo osjećali bježeći sa Ciri i novi početak koji očekujemo u idućoj sezoni.
Stvarno moram pohvaliti posljednju scenu u kojoj još ranjeni Geralt utrčava u šumu kao da ga nešto snažno vuče, hoda okružen zelenilom uz atmosferičnu glazbu i onda se napokon susreće sa Ciri. Emocije na glumčevu licu bile su predivne, dopirale su do gledatelja, a zagrljaj je uistinu dirljiv i pruža olakšanje i likovima na ekranu, a i nama ispred ekrana.
