U sklopu 12. Tjedna Svjetskoga saveza mladih Hrvatska u četvrtak, 14. studenoga 2024., u dvorani Hrvatske paneuropske unije u Zagrebu, održan je okrugli stol na temu Empatija u zdravstvu: uloga palijativne skrbi. Svoja iskustva i poglede na stanje palijativne skrbi u Hrvatskoj i problematici eutanazije podijelili su liječnica Vlasta Vučevac, volonterka Dragica Kipson iz udruge La Verna, dr. sc. Marina Katinić Pleić, bioetičarka i filozofkinja te dr. sc. Petar Tomev Mitrikeski, molekularni genetičar, dok je raspravu moderirala mlada liječnica Sabina Srbljinović.
Na čemu smo: palijativa u Hrvatskoj
Dr. Vučevac, predsjednica Hrvatskoga društva za palijativnu medicinu i dugogodišnja zagovornica uključivanja palijativne skrbi u hrvatski zdravstveni sustav, na početku je objasnila trenutno „stanje stvari“ s palijativnom skrbi u Hrvatskoj. Prije svega, palijativna skrb pravo je svakoga pacijenta i financira se iz HZZO-a, no u praksi to ovisi o županiji i stupnju razvijenosti skrbi u njoj. Pohvalila je zakon kojim je obuhvaćena palijativna skrb u Hrvatskoj iz 2018. i trenutni model, naglasivši kako Hrvatska „ništa nije trebala izmišljati“, nego je preuzela sve dobro iz modela u zapadnim i sjevernoeuropskim zemljama, u kojima sustav palijativne skrbi postoji već desetljećima. Sustav je zakonski i modelski dobro postavljen, no ostaje pitanje provedbe tj. uključenosti lokalne zajednice i lokalne vlasti u izgradnji, održavanju i podršci palijativnim ustanovama. Kao primjere dobre prakse u Hrvatskoj navela je Opće bolnice u Puli, Našicama i Čakovcu, Specijalne bolnice u Dugoj Resi,Novom Marofu i Strcmu. Ipak, svega trećina županija ima neki oblik palijativne skrbi, dok se potrebe na razini cijele Hrvatske broje u desetcima tisuća mogućih korisnika.
Gđa Kipson iz udruge La Verna u Zagrebu podijelila je iskustva volontiranja u palijativnoj skrbi. Navela je kako su svaki korisnik i njegova obitelj jedinstveni, i kao takvi nezaboravno iskustvo i životna priča. Sukladno tomu, svakomu se korisniku pristupa jedinstveno te ga isti volonter prati od početka do kraja skrbi, a u slučaju smrti i do kraja žalovanja s obitelji. Istaknula je nezamjenjivu ulogu obitelji i prijatelja, važnost zajedništva i prisutnosti, bliskosti za kojim svi korisnici čeznu. S time se složila i dr. Vučevac koja je istaknula kako gotovo svi korisnici žele skrb primati u kući, u krugu obitelji, izuzev iznimnih i hitnih medicinskih potreba. Gđa Kipson objasnila je i cjelokupni postupak izbora volontera, edukacije (usklađene na europskoj razini), ali i naglasila kako volonteri nisu prepušteni samima sebi, već imaju stručnu podršku psihologa i zajedničke susrete na kojima evaluiraju svoj rad i dijele svoja iskustva.
Na pitanje o stanju informiranosti o razlikama između palijativne skrbi i eutanazije te zabludama u društvu, dr. Mitrikeski pristupio je s gledišta genetike i biologije naglasivši zablude suvremene (bio)tehnologije i ideja „pomlađivanja“ i „vječne mladosti“, primijetivši kako je u našemu suvremenom društvu smrt i dalje tabu-tema. Poznavanje problematike ovisi ponajprije o tome razmišljamo li o smrti i kako ju shvaćamo; primijetio je kako je razmišljanje o smrti dobra prigoda za preispitvanje načina na koji živimo, naše svakodnevnice i naših rutina, koje nam može pomoći u postizanju cjelovitoga razvoja svakoga čovjeka. Nastavno na to, dr. Katinić Pleić potvrdila je kako je rastuća individualizacija društva umanjile značaj palijative, ali neizravno; naime, u zapadnim društvima, koja imaju višedesetljene uspješne sustave palijativne skrbi, legalizacijom eutanazije došlo je do paradoksalne i neodržive „kohabitacije“ kulture života i kulture smrti (primjer kanadskoga zakona o pomoći pri umiranju koji u definiciju palijativne skrbi uključuje i eutanaziju). Kao glavnu negativnu posljedicu radikalnog individualizma navela je fragemntaciju obitelji i društva u kojemu se javlja izostanak međugeneracijske solidarnosti: stariji roditelji, razvedeni i oni iz jednoroditeljskih obitelji u bolesti ili starosti mogu ostati prepušteni samima sebi. Ipak, i u tom individulaizmu dr. je navela priliku za razvoj voluntarizma u društvu među samcima i umirovljenicima, koji su inače najbrojnije skupine volontera.
Izazovi palijative i zablude eutanazije
Drugi dio okrugloga stala otvorila je dr. Vučevac objašnjavajući stručne izazove u radu u palijativnoj medicini i skrbi u Hrvatskoj. Prije svega, palijativa je jedina grana zdravstva u kojoj temeljni nositelj skrbi nisu samo liječnik i sestra, nego multidisciplinarni tim s psihologom, radnim i fizikalnim terapeutom, duhovnikom, volonterima i drugim stručnjacima, što sa sobom nosi specifične izazove, ali i plodove. Zakonski, ali i u praksi, temelj pružanja palijativne skrbi je u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, čija kvaliteta i mogućnosti ovisi od sredine do sredine. Na temelju rezultata iz prakse, naglasila je kako palijativna skrb dokazano smanjuje troškove zdrvavstvenoga sustava, istovremeno jačajući međuljudske odnose i olakšavajući razdoblje bolesti ili smrti i korisnicima i obiteljima i zajednici. Uz pohvale zakonodavnom okviru, izrazila je nadu u što skorije donošenje Nacionalnoga plana skrbi za starije osobe, koji bi trebao institucionalno podržati skrb za starije. Nažalost, specijalizacija iz palijativne skrbi još neko vrijeme u Hrvatskoj ne će biti moguća, no već se održavaju poslijediplomski tečajevi i osposobljavanja u centru CEPAMET na Medicinskome fakultetu u Zagrebu. Pozvala je mlade, osobito školarce, na uključivanje u volontiranje, što se lijepo nadovezalo na nastavak izlaganja gđe Kipson koja je detaljnije objasnila što sa sobom sve volontiranje donosi. Istaknula je kako je prije svega potrebno imati želju i znati davati ne samo znanje i vještine, nego i vrijeme, koje je uz osobnu prisutnost najdragocjeniji dar korisnicima. Na pitanje koliko u prosjeku često volonteri daruju svojega vremena, gđa Kipson kazala je kako to, dakako, ovisi o potrebama korisnika, no kako se u prosjeku radi najčešće o 2-4 sata tjedno. Složila se s dr. Vučevac kako je temelj, ali i cilj skrbi za korisnika održavanje iste u krugu obitelji, u kući, dok se bolnicama pribjegava samo u iznimnim okolnostima – „Samo da ne umrem sam“ najčešća je želja korisnika i ona odražava važnost ljudskog kontakta.
Dr. Mitrikeski i dr. Vučevac nastavili su s filozofsko-etičkom problematikom, osobito uzimajući u obzir širenje eutanazijskog pokreta. Dr. Mitrikeski smatra kako je svako oglašavanje eutanazije već zlouporaba (medicinske) etike i posljedica suvremena zapadnjačka „tretiranja“ čovjeka kao „biološkog produkta“, a u smislu birokracije kao „brojke“ ili „slučaja“ koji čeka na „rješavanje“ te da se i ne može od državnoga aparata, opterećena brojkama, izračunima, planovima, očekivati „humaniji“ pristup – to je zadatak akademije koja bi trebala pružiti filozofski i koncepcijski okvir za usmjeravanje skrbi ka poštivanju dostojanstva čovjeka. Kritizirao je i beznađe, otuđenost i detradicionalizaciju zbog koje je empatija na Zapadu filozofska, ali i ne emocionalna, a time niti iskrena. Dr. Katinić Pleić iznijela je i podatke i primjere iz prakse kojima je pokazala zloporabe koncepta „humane smrti“ na zahtjev pacijenta. Opovrgnula je argumente iz autonomije i milosrđa za kojima se najčešće poseže u opravdavanju eutanazije – eutanaziju odobravaju liječnici ili drugi izvršitelji, što opovrgava autonomiju podnositelja zahtjeva, dok argument iz milosrđa nije održiv jer je patnja (koja se sve češće navodi kao povod) subjektivna i nije u nadležnosti medicine (dok se bol uspješno otklanja dubokom sedacijom) pa omogućuje zloporabe. Navela
je kako u Nizozemskoj već oko 5 % svih smrti čine usmrćivanja eutanazijom, ali i primjer oglašavanja eutanazije u Kanadi ranjivim društvenim skupinama (beskućnicima, invalidima, siromašnima, teško bolesnima) koje političke elite doživljavaju kao teret zdravstvenom sustavu. Argumentirala je i neetičnost i nemoralnost eutanazije iz razumskih i praktičnih razloga: naime, kako je istaknula, ideje imaju posljedica, a ideja eutanazije na Zapadu je dobila i prkatičnu primjeru – ipak, pokazalo se kako nije dala željene posljedice jer se nije držala onih postavki na kojima je legalizirana (stroga ograničenost na najteže, „bespomoćne“ slučajeve), već joj se dostupnost počela širiti daleko izvan tih okvira. Najveći problem vidi u suvremenom pogledu na zdravlje kao na vlasništvo, imanje, kojim ljudi singerovski žele raspolagati po volji, vođeni narcizmom, hedonizmom i konzumerizmom.
Čovjek je čovjek, neovisno o okolnostima
Svi su se predavači, zajedno s moderatoricom, na svršetku rasprave složili kako svakoga korisnika palijativne skrbi i zdravstvenoga sustava općenito treba promatrati kao osobu, a ne dijagnozu, „slučaj“ ili trošak te kako svakomu čovjeku treba pristupati poštujući njegovo neotuđivo dostojanstvo. Pozvali su i na mlade na uključivanje, ponajprije u svojim obiteljima i svojoj sredini, u skladu sa svojim interesima i mogućnostima te izrazili nadu u podizanje svijesti o važnosti dostojanstvene skrbi za svaku osobu.
Autor: Dominik Tomić
