Nikolaj Berdjajev je bio ruski filozof i kršćanski egzistencijalist koji se primarno bavio pitanjima filozofije povijesti, čovjekove slobode i duhovnih aspekata postojanja. Prvi polovicu svoga života proveo je u carskoj Rusiji, da bi ga potom boljševički režim ( u duhu truizma totalitarnih društava prema kojoj su najtalentiraniji mislioci ujedno i oni najopasniji) prisilio na izgnanstvo u Zapadnu Europu 1922. Tamo je djelovao sve do svoje smrti 1948. Knjiga „Smisao povijesti“ nastala je kao nadgradnja njegovih predavanja održanih u Moskvi 1920. i predstavlja pokušaj odgonetanja temeljnih odrednica metafizike povijesti. Dotiče se raznih pitanja , od nastajanja povijesti i njenog odnosa s vremenom , preko poganske, židovske i kršćanske perspektive na povijest te njenog cirkularnog i linearnog tumačenja, da bi se u konačnici pozabavio pitanjima eshatologije, to jest pitanjima kraja povijesti. Iako Berdjajev intrigantno razrađuje svoje ideje u svezi navedenih tema, u ovom tekstu pozabavio bi se posljednjim desetim poglavljem „Smisla povijesti“ koji se dotiče naučavanja o progresu i kraju povijesti. Ali prvo smatram korisnim objasniti što me točno povuklo u razradi ovog malog segmenta Berdjajevog opusa, pošto naslućujem da bi se to objašnjenje moglo zdravo uklopiti u cjelinu mog teksta.
Jedno od većih nagrada koje čovjeka mogu dopasti pri čitanju starih i još starijih knjiga jest otkrivanje vječnih i nepromjenjivih odlika ljudskog iskustva. Kad se u sitnim detaljima i krupnim fabulama života nekog antičkog filozofa iz Sokratovog doba pronađe sličnost (a ponekad i istovjetnost) s vlastitim problemima, nešto se dogodi, gotovo da zaiskri kao naznaka vatre. Čitatelj 21. stoljeća odjednom biva suočen sa slikom svog života koja je radikalno drugačija od njegovih dotadašnjih predodžba; u njemu se zbila spoznaja o kontinuitetu ljudskog suočavanja s izazovima života. Ukoliko se ozbiljno udubio u poziciju prijašnjeg šetača Zemlje, njegova rutinska stvarnost prestaje biti vježbanje apsurda u obliku skupljanja papira i pažnje; ona biva preobraženom u plemenitu potragu za smislom koja traje od samih začetaka civilizacije. „Što radimo u trenutku, odjekuje u vječnosti“ rekao je car-filozof Marko Aurelije (pa potom puno kasnije parafrazirao Russell Crowe u „Gladijatoru“) u formi rečenice koju kognitivno lako razumijemo, ali mogućnost osjetiti njen duh ostavlja nam se jedino kroz susret s poviješću. Kroz povijesnu knjigu davno nestali stranac postaje brat po problemu, nastaje empatija živih prema mrtvima. Edmund Burke je vrlo umješno definirao ljudsko društvo kao ugovor koji potpisuju oni koji žive, oni koji su umrli i oni koji će se tek roditi. Vodeći se tom metaforom, možemo reći da povijest služi da se stranke navedenog ugovora bolje upoznaju pošto mudrost nalaže da jedino međusobno razumijevanje stranaka može dovesti do ostvarenja ugovornih ciljeva. No da bi povijest nastavila odrađivati tu svoju vitalnu ulogu, nužno je da mi živi razvijamo poštovanje za pogotke i sućut za promašaje naših predaka. Također, moramo se riješiti budalaste iluzije da smo samom činjenicom kasnijeg rođenja po automatizmu pametniji ili bolji ljudi od naših predaka.
A sada, što je ideja napretka prema Berdjajevu i kako ona predstavlja ugrozu prethodno izloženoj funkciji povijesti? Pogledajmo citat iz „Smisla povijesti“:
Ideja progresa pretpostavlja takav cilj povijesnog procesa koji mu nije imanentan, odnosno, ne leži unutar povijesti, nije povezan ni s jednom epohom ni s jednim razdobljem prošlog, sadašnjeg ili budućeg, nego se uzdiže iznad vremena i jedino tako i može priznati smisao onoga što je unutar povijesnog procesa založeno.[1]
Drugim riječima, čovječanstvo je rastrgano vremenom i poviješću; relativno mala grupa odabranih na krajnjoj točki napretka imat će priliku proniknuti u dublji smisao cjelokupne egzistencije, dok su se sve prijašnje generacije, izučavanjem filozofije i religije, izučile jedino u samozavaravanju pošto Boga vidjeti mogli nisu. Berdjajev dalje navodi:
Moguće je s većim utemeljenjem kazati da je naučavanje o progresu mnogima bilo poput religije, to jest, postojala je religija progresa koju su ispovijedali ljudi 19. stoljeća, zamjenjujući tako kršćansku religiju od koje su odstupili. [2]
Berdjajev je sjajno primijetio navezanost ideje napretka na religiju. Iako se usko veže uz znanost, temeljni postulati ideje napretka pripadaju domeni religije. I tako se stvorio jedan nakazni hibrid koji se ne uspijeva ostvariti ni u jednom od ta dva područja poimanja stvarnosti. Kvalitetna znanost uključuje jedan strogi skeptički okvir unutar kojeg ideja o unaprijed zadanom odvijanju povijesti jednostavno nije održiva. Ali osim u temeljnim postulatima, religijska komponenta ideje napretka očituje se i u popratnim elementima poput ritualizacije (Treba se prisjetiti Comteovog pokušaja stvaranja sekularne religije ili sovjetskih parada u kojima su slike komunista zamijenile slike svetaca) i gorljivosti širenja ideje od strane njezinih pobornika. Također, ideja napretka ima i svoju eshatologiju koju Berdjajev detaljnije razrađuje:
„ Ono pretpostavlja da će zadaće svjetske povijesti biti razriješene u budućnosti, da će nastupiti nekakav trenutak u povijesti i usudu čovječanstva, u kojem će biti dostignuto više i savršeno stanje u kojemu će biti pomirena sva proturječja kojih su pune sudbine ljudske povijesti, i razriješene sve zadaće.“ [3]
Svo naše postojanje svoju svrhu i opravdanje nalazi u jednom neodređenom trenutku u budućnosti u kojem će čovjek tehnologijom svladati sve prepreke fizičkog svijeta i paralelno iskorijeniti svu tamu ljudskog srca. Sukladno tome, naše će se biografije vrednovati isključivo po stupnju doprinosa u ostvarivanju tog trenutka ( Nije uzalud u distopiji Huxleyevog „Vrlog novog svijeta“ industrijalac Ford zamijenio Boga!) U idućim odlomcima čitamo Berdjajevu moralnu kritiku takvog rezoniranja:
Ideja progresa u nutarnjem je smislu neprihvatljiva, religiozno i moralno nedopustiva jer je njezina priroda takva da čini nemogućim razrješenje životnih patnji, tragičnih proturječja i konflikta za čitav ljudski rod, za sve ljudske naraštaje, za sva vremena, za sve ljude koji su ikada živjeli u svojemu stradalničkom usudu. To naučavanje namjerno i svjesno tvrdi da za goleme mase, beskrajne mase ljudskih naraštaja u beskrajnom vremenskom nizu postoji jedino smrt i grob..[4]
Dakle ne samo da je ljudima kroz povijest njihova svrha ostala neotkrivena, ona u trenutku njihovog zemaljskog bivanja nije ni postojala. Mogućnost transcendencije se pojavljuje kao konkretan datum, događaj, trenutak koji pripada neznanoj budućnosti. U tom svjetlu valja gledati i na fenomene poput krionike (zamrzavanje cjelokupnog tijela ili samo glave u dubokom ledu s ciljem da ih budući znanstveni napredak kasnije oživi), to jest kao na očajničke pokušaje bijega iz neostvarenosti vlastitog životnog vijeka i vremena. Tako primjerice američka neprofitna organizacija Alcor u svojim frižiderima od prošle godine drži 96 očuvanih ljudskih glava koje čekaju bolju budućnost. Berdjajev s pravom evocira vampirizam kao metaforu za odnos odabrane generacije naspram prethodnih u tom „rastvaranju nebesa“:
Podređenost svih ljudskih sudbina nekoj mesijanskoj gozbi onog naraštaja kojemu bi uspjelo uspeti se na vrhunac napretka, ozlojeđuje religiozno- prirodnu savjest čovječanstva… Ideja napretka 19. stoljeća na tu mesijansku gozbu pušta samo nepoznati naraštaj sretnika, koji se u odnosu na sve prijašnje naraštaje pojavljuje kao njihov vampir.[5]
Privlačnost svake laži leži u njenoj obećanoj nagradi; ponekoj debeloj osobi prija laž da je mršava jer iz toga slijedi da nikakav napor ne mora poduzeti na poboljšanju vlastitog zdravlja. Tako je i ideja napretka, metastazirana i napuhnuta kroz ideologije 20. stoljeća, svojim sljedbenicima nudila odricanje od odgovornosti i poziva vlastite slobode, sve na račun „neizbježnog toka povijesti“ koja će ih odvesti u savršenu budućnost. Riječ je o laži koja je pojedinca rješavala teškog bremena slobode; mogućnosti da teško promašiš i naknadnog osjećaja srama, obveze bivanja moralnom osobom i stalnog dostizanja ideala i suzdržavanja od nižih poriva. Dapače, ako oslobodiš svoje najniže porive poput sadističkih želja za smrću i uništavanjem, službenici velike laži će te poslati za nadglednika u logoru da tamo ubijaš i uništavaš i svi će se kolektivno praviti da je to nadgledništvo plemenito jer se odvija za viši cilj. Taj viši cilj je Haribda Scili ideje napretka, a svoje ime je dobila u 16. stoljeću od strane engleskog humanista Tomasa Morea i ono glasi: utopija. U idućim odlomcima se pristupa problemu utopističkih konstrukcija:
S naučavanjem o progresu i s vjerom u progres, tijesno je povezana utopija o zemaljskom raju i zemaljskom blaženstvu. Ta utopija, koja je također izopačenje i izvrtanje ideje o dolasku kraljevstva Božjeg na zemlji na kraju povijesti… razrušena je promišljanjem i uništena praktični i životno… ona u sebi nosi ista proturječja kao i naučavanje o napretku, jer ona također pretpostavlja dolazak nekog savršenog stanja u vremenu, u granicama povijesnog procesa.[6]
Kako naša sadašnjost nije u stanju otkupiti samu sebe, jedino što nam preostaje jest svu našu životnu snagu preusmjeriti na „bolji svijet“ koja čeka ravno iza ugla…. ali samo ako u potpunosti isključimo mozak. Taj organ nam neće biti potreban u procesima koji predstoje izgradnji utopije. Bezglavo rušenje stare tradicije i kulture, razna „dekonstruiranja“ stupova ljudske zajednice poput vjere, obitelji ili domoljublja, uporno inzistiranje na ideološkom masakriranju jezika kao osnovne forme komuniciranja u maniri Orwellovog novozbora (riječ rasizam je možda najakutniji moderni primjer tog manipuliranja jezikom), predstavljaju samo neke od pojava čiji se katastrofalan učinak na društvo paradoksalno pravda potrebom za stvaranjem boljeg društva.
Postoje li alternative ovakvom tmurnom raspletu povijesti? I možemo li ju pronaći u djelu ovog oštroumnog ruskog profesora-emigranta? Hvala Bogu, alternative uvijek postoje. A o njihovoj snazi i očiglednosti najbolje svjedoči činjenica da su ih sposobni razaznati ljudi poput Berdjajeva koji ovo piše i misli 1920-tih, kad je rat uništio čitave države i kada tek počinje tužan uzlet totalitarnih ideologija:
Kako bi pravednost bila narušena ako bi samo naraštaji koji se nalaze na vrhuncu napretka bili pripušteni k tajnama božanske stvarnosti!… U stvarnosti nema ničeg sličnog; u stvarnosti svaki naraštaj ima cilj u samom sebi, nosi opravdanje i smisao svojeg vlastitog života, u stvaranju vrijednosti i vlastitim duhovnim usponima… [7]
Svakom čovjeku je činjenicom vlastitog postojanja omogućen susret s Apsolutnim. S jedne strane imamo unikatnu svijest, mogućnost razuma i osjećanja. Na to se nadovezuje čitav jedan svijet potencijala i mogućnosti djelovanja i poboljšavanja okoline unutar koje smo se našli. Pomaganjem bližnjima i usavršavanjem sebe imamo priliku stvoriti snažnog individualca koji će postati oslonac svijetu kroz svoje stremljenje ka dobrim ciljevima. Dana nam je i sloboda (kao pravo i kao obveza, vjerujem da bi dodao Frankl) da s vremenom razlučimo koji su to ciljevi dobri i da ih potom krenemo ostvarivati. U konačnici, možemo postajati moralni ljudi koji su uvijek obazrivi prema potrebama drugih i koji i prvenstveno teže pronalaženju i ispunjavanju uloge (male ili velike, u potpunosti nebitno) koju im je Providnost namijenila u povijesti. Drugim riječima, možemo pronaći svoju svrhu. I to su u grubim crtama postavke koje su se zadesile svakog čovjeka koji je prošao povijesnom pozornicom i koje cijelo čovječanstvo veže međugeneracijski, vremenom i prostorom. Najmlađa sestra Džingis kana, pobunjeni engleski mornar s broda Bounty, siromašni lički rudar koji je umro od groznice na Ellis Islandu; sve su to braća i sestre utoliko što su svojim rođenjem bili pojedinci s potencijalom koji je pozivao na ostvarenje. I svima je Bog bio jednako blizu, vječno u prilici da bude otkriven.
Treba reći i istinu da mi, kao izdanci čovječanstva poslije industrijske revolucije, imamo i niz unikatnih materijalnih benefita, dotada nepoznatih velikoj većini u povijesti. Mi također možemo steći komično puno stvari, zdravo živjeti, istraživati internet, čitati iz dokolice, putovati, zabaviti se i generalno uživati u relativnom komforu i materijalnom blagostanju jednog slobodnog i kapitalističkog društva. Ali čak i ako nam sve to nekim zlim slučajem bude oduzeto, i tada možemo birati kako ćemo reagirati na takvu situaciju jer odsustvo materijalnog nikad ne dotiče beskrajnost duha. Zato je prava alternativa bježanju u utopijske slike budućnosti i polaganja jalove nade u zemaljsku vječnost, hrabro izlaganje svijetu i radikalno prihvaćanje života u sadašnjosti. Wittgenstein je po tom pitanju lijepo rekao da ako na vječnost ne gledamo kao na beskonačno vremensko trajanje nego na bezvremenost, onda možemo reći da vječni život pripada onome tko živi u trenutku. A pošto izvrsno funkcionira kao sažetak teksta (ili bar njegovih namjera), neka posljednji osvrt pripadne ovom Berdjajevom odlomku:
Dužni smo u našoj vjeri i našoj nadi, koje nas uzvisuju nad trenutkom sadašnjega i čine nas ne samo ljudima odvojenima od sadašnjosti nego i ljudima velike povijesne sudbine, definitivno prevladati rascijepljenost i nepravilnost vremena- na vrijeme sadašnje, prošlo i buduće i ući u stvarno vrijeme- u vječnost.“[8]
_________________________________________________________________
[1] Nikolaj Berdjajev, Smisao povijesti (Split: Verbum, 2005), 170.
[2] Ibid, 171.
[3] Ibid. 171-172.
[4] Ibid, 172-173.
[5] Ibid, 173-174
[6] Ibid, 175.
[7] Ibid, 177.
[8] Ibid, 179.
