Medijacija ili mirenje dolazi od latinske riječi mediare, što znači posredovanje, kao alternativna metoda rješavanja sporova. Postupak vodi medijator odnosno treća, neutralna i nepristrana osoba koja facilitira, posreduje i potpomaže komunikaciju između sukobljenih strana te im ne nameće “presudu”, već ih razgovorom dovodi do njima prihvatljivog konsenzusa. Zakon o medijaciji (NN br. 18/11) tumači provedbu medijacijskog procesa.
Glavna obilježja medijacije su dobrovoljnost, povjerljivost, ekonomičnost i efektivnost te postizanje rješenja koje strankama nije nametnuto. U teoriji medijacija treba biti dobrovoljna, odnosno afirmativno prihvaćena od obje stranke ,stoga je predodređena efektivnost i ekonomičnost rješavanja spora. Medijator treba biti neovisan i nepristran, kako bi se zadovoljila ravnopravnost između stranaka. Dapače, prema čl. 13 Zakon o mirenju (NN br. 18/2011) i čl. 23 Ovršnog zakona (NN br.112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17) nagodba je, ako se sklopi po završetku medijacije, ovršna klauzula. Ako se ne izvrši ugovorena obveza, sukladno tim člancima može se provesti prisilna ovrha.
Dakle, medijacijski proces započinje zajedničkim prijedlogom stranaka, prijedlogom jedne stranke koji mora biti prihvaćen od druge stranke ili nalogom suca. Tada započinje proces medijacije, u kojemu stranke prvo potpisuju izjavu o povjerljivosti te sporazum o medijaciji, gdje su opisana prava i obveze u procesu. Zatim nastupa medijator sa svojim medijacijskim vještinama i metodama, koje se mogu sastojati od odvojenih ili zajedničkih sastanaka. Ukratko, uspješan medijacijski postupak završava nagodbom.
Proces medijacije
Cjelokupni proces medijacije vrlo uspješno funkcionira, iako nije zastupljen u mjeri u kojoj bi trebao biti. Međutim, Republika Hrvatska je radi težnje za uređenjem medijacije, te olakšanim pristupom mirenju i unaprjeđenju nedostataka primjene medijacije izdala nacrt novog prijedloga zakona o mirovnom rješavanju sporova, u koji uvrštava medijaciju i strukturirane pregovore s ciljem modifikacije i rasterećenja sudstva. Iako se još radi na nacrtu novog prijedloga zakona, zamjećuju se neke nejasnoće te nedosljednost s ostalim komplementarnim zakonima. Naime, nacrt strukturira koordinacijska tijela Republike Hrvatske nazvana Centri za mirno rješavanje sporova, kojima je svrha nadziranje te usklađivanje akreditiranih institucija, programa, osposobljavanja, organiziranja postupaka itd. (čl. 6 nacrta prijedloga Zakona o mirnom rješavanju sporova https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=23058 ). Sjedište Centra bit će u Zagrebu, s podružnicama u Osijeku, Rijeci i Splitu. Novim zakonom stranke će se usmjeravati da sklope nagodbu prije podnošenja tužbe radi naknade štete te će sudovi kod pokretanja parnica uputiti stranke da u roku od 15 dana sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji. Također sudovi će tijekom cijelog postupka moći uputiti stranke da spor pokušaju riješiti mirnim putem. Međutim, upravo će takvim postupcima sudovi zapravo biti zatrpavani poslom. Na taj se način, slikovito rečeno, prebacivanjem loptice na drugoga neće postići efikasnost i rasterećenje sudstva, što je i prvotni razlog izradi novoga zakona.
Unatoč tomu, cjelokupni dojam o medijaciji i mirnom rješavanju sporova uistinu je dobar, pa je treba i dalje razvijati. No, povrh toga, prije razrade mirnog načina rješavanja sporova trebalo bi reformirati pravosuđe na način da medijacija ima važnu ulogu u ostvarenju njegove djelotvornosti.
