Je li stanovanje u Hrvatskoj dostupno svima ili samo nekima?

Pravo na stanovanje

Stanovanje je jedna od osnovnih ljudskih potreba te ne smije biti privilegija, nego standard kojeg uživaju svi građani. Dapače, riječ je o je ljudskom pravu, točnije jednom od socijalnih prava (1). Međutim, sve veći rast cijena stanova, plaće koje ne rastu sukladno porastu cijena nekretnina, demografske promjene te smanjena javna ulaganja u stanovanje utječu na dostupnost nekretnina mnogim građanima u Europi i svijetu, pa tako i u Hrvatskoj (2). Takav trend pokazuju podaci da je u razdoblju od 2005. do 2019. godine došlo do rasta cijena nekretnina u čak 31-oj zemlji OECD-a. Cijene najamnina porasle su u gotovo svim zemljama OECD-a (2). Osim toga, zabrinjavajuća je činjenica da više od trećine najmoprimaca s niskim prihodima troši preko 40% raspoloživog dohotka na stanovanje (2).

Prema tome, postoje mnogi socijalni rizici vezani uz stanovanje koji “pogađaju” različite skupine u društvu. U takvim okolnostima se dio građana nalazi u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti. U Hrvatskoj su to skupine poput nezaposlenih osoba, staračkih kućanstava, obitelji s više djece, jednoroditeljske obitelji, jednočlana kućanstva, kućanstva s minimalnom plaćom te značajan dio umirovljenika (3). Također, stambeno je pitanje poseban izazov za mlade koji žele započeti samostalan život te osnovati svoju obitelj. Takva se želja kod mladih pretvara u nemoguću misiju. Stoga je dobro imati na umu da su mladi razvojni resurs i temelj opstojnosti Republike Hrvatske koju obilježava demografsko starenje te iseljavanje (mlađeg) stanovništva pa stambeno pitanje mora biti jedan od prioritetnih područja u strateškim dokumentima i pravnim propisima. Uzimajući u obzir sve navedeno, postavlja se pitanje u kojoj mjeri te skupine u društvu mogu uopće ostvarivati pravo na stanovanje?

Odnos plaća i troškova stanovanja

Iznos minimalne neto plaće u Hrvatskoj za 2021. godinu je bio 3.400,00 kuna, dok je hrvatska prosječna neto plaća prema zadnjim podacima bila 7.140,00 kuna (3). Ipak, Vlada RH je donijela uredbu o povećanju minimalne neto plaće za 2022. godinu, pa bi ona sada iznosila 3.750,00 kuna. No, koliko su uopće takve plaće dovoljne za osnovne životne potrebe? Također, može li si netko priuštiti neke druge mogućnosti u životu poput odlaska na odmor ili u restoran? Još se veći izazov postavlja pred kućanstva koja su češće podložne socijalnim rizicima poput nezaposlenih osoba, obitelji s troje i više djece ili pak jednoroditeljskih obitelji.

Iz dostupnih statističkih izvora se saznaje kako troškovi otplate kredita ili plaćanja najma stana čine značajan dio plaće u nekom mjesecu. Primjerice, što se tiče troškova najma, ako prelaze 40 % dostupnih primanja u kućanstvu, može se reći kako su ta kućanstva u riziku od siromaštva. Promatrajući tablicu. 1, vidljivo je kako troškovi stanovanja čine značajan udio u raspoloživom dohotku kućanstva na razini EU, a u razdoblju od 2011. do 2020. godine navedeni su se troškovi kretali u rasponu od 20 % do 23 %.

Još je zanimljivija tablica. 2 koja prikazuje udio troškova stanovanja u raspoloživom dohotku kućanstva po državama u pandemijskoj 2020. godini. Za stanovanje najviše troškova izdvajaju građani Grčke, dok najmanje izdvajaju oni iz Malte. Republika Hrvatska nalazi se u skupini država koje izdvajaju nešto manji udio troškova stanovanja u raspoloživom dohotku u 2020. godini. U odnosu na neke druge države poput Grčke ili Bugarske, u Hrvatskoj su troškovi stanovanja niži.

Nadalje, u sljedećoj tablici. 3, prikazan je udio najamnine u raspoloživom dohotku kućanstva po državama u 2020. godini. Ovdje je ipak nešto drugačija slika u odnosu na prethodnu tablicu. Najveći udio najamnine zabilježen je u Norveškoj, dok je najmanji u Malti, Litvi i Latviji. Što se tiče Hrvatske, udio najamnine koji građani izdvajaju u raspoloživom dohotku kućanstva značajno je niži u odnosu na veći broj država.

Stanovanje kao socijalna inovacija

Stanovanje treba promatrati kao inovaciju u ljude, a ne kao neku sporednu potrebu koju se samo treba tek tako podmiriti tijekom čovjekovog života. U kontekstu stanovanja upravo se socijalno stanovanje pokazuje kao inovativno i odgovorno rješenje na suvremene rizike u društvu. Ujedno je riječ o relativno novijem pojmu na hrvatskim prostorima. Taj se oblik stanovanja može objasniti kao stambeni najamni smještaj koji se pruža građanima ispod tržišne cijene, a da bi se ostvarilo pravo na korištenje tih stanova, postoje liste čekanja prema unaprijed određenim kriterijima (2).

Pojam socijalnih stanova može biti pogrešno shvaćen u društvu na način da se pomisli kako je riječ o stanovima za “socijalne slučajeve”, no nikako nije o tome riječ. O čemu se zapravo radi i kako se taj oblik stanovanja razlikuje od nama poznatog državnog (subvencioniranog) stanovanja putem za mlade (obitelji), svima poznatiji kao APN? Postoje različite definicije i oblici socijalnih stanova, kao i veličine sektora socijalnog stanovanja u Europi i svijetu koji se još nazivaju subvencioniranim, javnim ili pak općinskim stanovanjem (2).

Primjeri socijalnog stanovanja u Europi

Kada se raspravlja o sustavu socijalnog stanovanja, onda treba naglasiti kako se u tom smislu razlikuju univerzalni i ciljani programi ili modeli. Što znači da su univerzalni modeli usmjereni na šire građanstvo, a ciljani su pak fokusirani na točno određene skupine građana poput primjerice građana s niskim primanjima, beskućnika te drugih ranjivih društvenih skupina. Razlike između ta dva modela poprilično su nejasne (2). Dakle, socijalno stanovanje ne mora biti u potpunosti namijenjeno ranjivoj skupini građana, nego i širem stanovništvu.

Tako primjerice Austrija, Danska i Nizozemska imaju tradicionalno univerzalne modele, no u nekima od tih država programi socijalnog stanovanja sve više postaju usmjereni na ciljanu populaciju. To su u pravilu građani s niskim primanjima, beskućnici i druge slične skupine građana (2).

Hrvatska koja uči i razvija socijalno stanovanje

U Hrvatskoj ne postoji razvijen koncept socijalnog stanovanja, kao ni sustav praćenja te procjene potreba i izazova građana istoga. Službeni podaci ukazuju da je u Republici Hrvatskoj 1991. godine javni stambeni fond činio ukupno 25,1%, a u Zagrebu 45,4% stambenog fonda. Dok je 2011. u Zagrebu riječ o 85,6% kućanstava u vlasničkom statusu, a u Hrvatskoj 88,9% (3). Taj je trend povećanja udjela stanova/kuća u vlasničkom statusu intenzivan, a socijalni su stanovi svedeni na “niske grane”. Sektor socijalnog stanovanja još je nedovoljno prepoznat u Hrvatskoj, a predstavlja bitan preduvjet u provođenju “zdrave i sigurne” suvremene stambene politike.

Kako bi građanima stanovanje bilo pristupačno, potrebno je povećati udio stambenog fonda koji je u vlasništvu općina, gradova /ili županija, a smanjiti udio stanova/kuća koji su u privatno-vlasničkom statusu. O alternativnim bi rješenjima za pitanje stanovanja u Hrvatskoj trebalo posvetiti puno dublju analizu i multidisciplinaran pristup. Ipak, ono što se može staviti pod zajednički nazivnik je da se građanima, a posebno mladima treba riješiti stambeno pitanje na način da im lokalna ili regionalna vlast ponudi prvotno jeftiniji najam nekretnine. Te im se nakon toga može ponuditi kupnja tog istog stambenog prostora pod povoljnijim uvjetima. Također, bitno je naglasiti da bi za bilo kakav korak prema pitanju socijalnog stanovanja bilo dobro uzeti primjer drugih država u kojima je to višegodišnja praksa. Posebno onih nama bližih, poput Slovenije, Češke ili Mađarske.

Literatura