Povijesni potezi Europe
23. kolovoza već se više od desetljeća obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma, poznatiji i kao Dan crne vrpce (engl. Black Ribbon Day). Odlukama Hrvatskoga sabora obilježava se kao spomendan u Republici Hrvatskoj, kao i u brojnim drugim europskim državama. Hrvatski je sabor još u lipnju 2006. donio Deklaraciju o osudi zločina osuđenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Republici Hrvatskoj 1945. – 1990. (NN 76/2006), kojom je i komunizam, uz nacionalsocijalizam (nacizam) i fašizam, 16 godina nakon njegova pada i uspostave neovisne Republike Hrvatske, osuđen i pribrojen u totalitarne sustave vrijedne svake osude.
Na prijedlog istaknutog češkog političara i književnika Václava Havela, i samog borca protiv komunističkog totalitarnog sustava, kao i brojnih zastupnika tadašnjega saziva Europskoga parlamenta, u veljači 2010. potpisana je Praška deklaracija o zločinima komunizma, kojom se i na međunarodnoj razini počela podizati svijest o opasnostima i posljedicama totalitarizama. Posebice onih na tlu Europe tijekom XX. stoljeća. Europski parlament je, još dvije godine ranije, izglasao Rezoluciju Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu temeljem koje se i obilježava ovaj spomendan. Jedanaest godina kasnije, u rujnu 2019., Rezolucijom o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, još su jednom bezrezervno i neprijeporno osuđeni svi totalitarni i autoritarni režimi na tlu Europe.
Tvornice smrti
„Smrt jednoga čovjeka je tragedija, smrt milijuna ljudi statistika.“
Nažalost, ove hvalevrijedne inicijative, proglasi i javne osude totalitarnih sustava ne mogu vratiti stotine milijuna njegovih žrtava diljem svijeta, od južnoameričkih i afričkih vojni hunti preko azijskih komunističkih despocija do europskih totalitarnih carstava. Ono što zabrinjava jest da je većina takvih sustava bila plod zloupotrebe vlasti dobivene demokratskim putem, najčešće slobodnim izborima. Postojeći državni aparat, organi reda i državna uprava pretvoreni su u produžene ruke vladajućih partija i pojedinaca, koji su sebe nazivali „doživotnim predsjednicima“, „vrhovnim“ i „voljenim vođama“, a same diktature nerijetko su nosile nazive „Demokratska Republika“ ili „Narodna Republika“. Nastojeći imenom fingirati ono nepostojeće – opću podršku i volju naroda koju su uživali zbog represivnih metoda i obračuna s političkim neistomišljenicima. Umjetnici, športaši, intelektualci, znanstvenici morali su se podrediti „ciljevima revolucije“ ako su željeli zadržati svoje zaposlenje ili dostignut status.
Kult ličnosti, „policijska država“ (opći nadzor), obračun s neistomišljenicima, stalna „proizvodnja“ neprijatelja, prisilna kolektivizacija samo su neka od zajedničkih obilježja ovih represivnih sustava. Unatoč odanosti Partiji i režimu, nitko nije bio lišen stalne sumnje i provjera, a i mnogi sljedbenici represivnih ideologija i sami su stradali od ruke svojih režima. „Revolucija jede svoju djecu“ zaključak je koji možemo donijeti iz svakog državnog ustroja koji niječe ili ne poštuje neotuđivo dostojanstvo svake osobe, bez obzira na dob, spol, društveni status, bogatstvo, narodnu, vjersku i inu pripadnost. Ondje gdje se u potpunosti ne poštuje i ne štiti dostojanstvo svake osobe, rađa se sjeme novog totalitarizma.
Nužnost sjećanja
Suvremenim europskim i zapadnim društvima vlada svojevrsna apatija i opće nezainteresiranost za stanje u društvu, njihove probleme i njihovu povijest. Ona je, nažalost, nusproizvod demokracije i blagostanja kojega danas na Zapadu uživamo, ali i višedesetljetnih promjena u akademskoj zajednici, kulturi i politici. Odbacivanjem svojih antičkih i judeokršćanskih zasada nakon Drugoga svjetskoga rata Europa je pokušala živjeti jednu tešku povijesnu zabludu – „Pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti“ – i danas često ponavljanu u našem javnom govoru. No, prividna deideologizacija otkrila je novi povijesni apsurd – ideolozi i nositelji totalitarnih sustava priključili su se utopijskoj ideji ujedinjene Europe „bez granica i naroda“ te, grabeći od globalizma, tehnološkog napretka i liberalizma sve ono što im je odgovaralo, iznjedrili opasan ideološki koktel koji danas predstavlja europsku glavnu struju politike.
Transhumanizam, genderizam, ekokatastrofizam samo su neki od utopističkih predtotalitarnih koncepata temeljenih na „starim“ totalitarizmima, a „uglancani“ suvremenim rječnikom i svakomu dostupni jednim klikom miša. Svima im je zajednička samoviktimizacija i kultura otkazivanja neistomišljenika te jezični inženjering, proizvodnja nesmislenih pojmova, bez značenja utemeljenog u stvarnosti, radi promicanja svojih ciljeva. Kao i u slučaju totalitarizama XX. stoljeća, ne priznaju dostojanstvo i ljudska prava onim društvenim skupinama i pojedincima koji se protive njihovom prihvaćanju, ali i onima koji o njima i ne mogu imati nikakvo mišljenje – djeci u majčinoj utrobi.
„Narod koji zaboravi svoju prošlost, osuđen ju je ponoviti slijepo srljajući u budućnost“ parafraza je poznatih izreka koju danas često možemo čuti u javnosti, posebno uz spomenike i grobove žrtava različitih represija. U njima je sadržana sva istina o važnosti povijesti za budućnost pojedinoga društva jer „tko kontrolira prošlost, kontrolira sadašnjost, a time i budućnost“, zapisao je George Orwell, čije se poruke, nažalost, doimaju sve relevantnijima.
Nismo bespomoćni, ni najmanje!
Izgradnja pravednog društva započinje od svakog pojedinca i svake obitelji, svatko mora biti ona promjena kojoj želi svjedočiti. A za zauzetije društveno djelovanje nužno je razviti kulturu sjećanja kako bismo mogli učiti na greškama iz naše prošlosti.
Povijest ne smije biti „bubanje činjenica“ i „štreberaj“, nego doista naša magistra vitae i putokaz u suvremenim previranjima. Povijest nije sadržana samo u zaprašenim knjižurinama i arhivskim spisima, nego i u svakome od nas, u kolektivnom sjećanju svakoga društva i naroda. Brojni pojedinci doista jesu, na neki način, „mijenjali svijet“ svojim dostignućima i djelima, ali teško bez potpore svojih obitelji i svoje sredine. Neka, dakle, svatko od nas, radeći na sebi, nadilazeći osobne nedostatke, bude primjerom u izgradnji boljega društva. „Bolje, pravednije društvo“ ne smije biti samo predizborna krilatica i floskula, ono treba biti jednim od naših zadaća. I nikad, u borbi za pravednost i jednakopravnost, nemojmo zanemariti neprocjenjivu vrijednost i jedinstvenost svake osobe koja je ikada kročila ovim prekrasnim planetom.
Svaki je čovjek bogatstvo i dodana vrijednost našoj Zemlji, nikako teret. Jest obaveza, ali nije breme, kao niti društvo, narod, država – sve su to sredstva i odskočne daske u borbi za ono lijepo, dobro i istinito u svakomu od nas, u našim društvima i cijelom svijetu. Stoga, kada danas upalimo u svojim prozorima svijeće, palimo ih i za buduće naraštaje koje će kročiti stazama koje smo utabali. Prihvatimo tu odgovornost i zasučimo rukave!
