Ti čovječe,
Pazi što radiš!
Svoje plodove
Na tuđim leđima
Sadiš!
Srce tuđe
Kao staklo da je
Na tlo
Samo bez osjećaja baciš!
Moje srce
Nije ti krivo
Što tvoj život
Bio lijep nije!
To dio mojeg tijela
Kao iscijepana drva
Na tlu
Sada kao uspjeh bačen u vjetar
Stoji i jadno se svega boji.
Granje teško oko njega pada,
I umor i tuga
Brzo ga svlada!
Ti čovječe,
Što kao biljku me zalijevaš stalno,
Uvenut ću, brzo,
Znaj!
Srce moje u kofer,
S haljinama svojim spakirati mogu.
Na svaki rub kofera
Stane ono kao komadići drveta.
Kada bi mi krila raširio
I pustio me,
Da plovim olujnim i smirenim morima,
Da letim po zraku bez ikoga,
Sasvim sama i sigurna.
Pusti me da ti pokažem
Tko sam i što sam!
Da ti kažem ono što želim,
Da ima nade za ljepši život i bolje sutra!
Čovječe, budi i ti sretan,
Pogledaj život oko sebe,
Poslušaj pjev ptica,
Ne gradi sreću svoju
Tako da lažeš druge!
Čovječe, ne lomi srce drugima,
Ne cijepaj ga!
To nije drvo!
Na koje katkad staneš.
To nije kukac kojeg potjeraš tek tako.
Srce već polomljeno,
Slomi se lako!
Katarina Ivkić
