LEON GOJANI – BORBA ZA BOLJE SUTRA NA KOSOVU
Za početak, predstavi nam se…
Zovem se Leon i imam 27 godina. Živim na Kosovu. U glavnom gradu – Prištini živim već 10 godina, a porijeklom sam iz manjeg grada po imenu Klina koji se nalazi nešto zapadnije. U Prištinu sam došao zbog studiranja i odlučio ostati jer je življi te pruža više mogućnosti. Trenutno radim za organizaciju sa sjedištem u SAD-u koja se zove MCW Global. Misija i vizija same organizacije zapravo je osnaživanje mladih ljudi sa svih strana svijeta kako bi zadobili pristup kvalitetnijem obrazovanju i većoj ekonomskoj sigurnosti, a moja uloga unutar same organizacije jest nadziranje samoga rada i upravljanje projektima. Jedan od naših najpoznatijih programa je „Young Leaders Access Program“ koji, ukratko rečeno, poziva ljude sa svih strana svijeta, osnažuje ih i pomaže im provesti njihove ideje u djelo. Studirao sam političke znanosti na fakultetu u Prištini, na najvećem javnom sveučilištu u zemlji. Upisao sam diplomski studij smjera Europska integracija i javna uprava, ali nikada nisam završio jer su mi se pružile druge prilike. Iako živim sam u Prištini, imam veliku obitelj koju pokušavam što više posjećivati. Sada sam zaglavio kod roditelja jer sam bio u posjetu kada se sve ovo dogodilo (pandemija koronavirusa).
Koji je bio tvoj prvi projekt za MCW?
Prijateljica s faksa koja je bila prihvaćena na Young Leaders Access Program uputila me na njega. Moja prva projektna ideja bila je poboljšanje komunikacije među mladim ljudima. 2015. godine su me prihvatili, 2016. sam se vratio kao mentor, a godinu poslije kao glavni mentor. Posljednju sam godinu vodio nekoliko sesija, a sada upravljam programom.
Mnogo mladih ljudi odlazi s Kosova. Što misliš o tome i planiraš li ti ostati?
Mnogo ljudi želi ostati, ali i mnogi želi otići. Ja trenutačno želim što više istraživati, sudjelovati na projektima, edukacijama, stažirati itd., odnosno želim imati mogućnost proživjeti određene godine mladosti u inozemstvu i proučiti različite kulture, stilove života – načine na koje ljudi komuniciraju i žive. Dugoročno gledano, definitivno se želim vratiti na Kosovo. Zapravo, već sam u travnju trebao otići na jednogodišnji program volonterskog projekta u Lisabonu, ali zbog pandemije ne mogu. Ne želim otići s Kosova zbog ekonomskog ili socijalnog razloga, već jednostavno želim živjeti neko vrijeme u zemlji čije je društvo potpuno drugačije od onoga u kojem sam odrastao, živjeti u zajednici koja nije moja, imati priliku rasti osobno i profesionalno te se potom vratiti.
Što misliš koji su najveći problemi zbog kojih mladi odlaze s Kosova?
Problema ima mnogo. Kosovo je mlada zemlja, jedna od najsiromašnijih u cijeloj Europi, ali, s druge strane, ima vrlo mladu populaciju kojoj država ne pruža dovoljno mogućnosti. Mislim da je to glavni razlog zbog kojeg mladi odlaze – idu u potragu za boljim poslom, boljim obrazovanjem, većom ekonomskom pa i zdravstvenom sigurnošću. Zadnjih godina sve više promatram političku scenu koja doslovce gura mlade ljude u odlazak. Na to utječe način na koji političari vode zemlju, alii odnos Kosova i Srbije koji sve više izgleda kao nekakva priča bez kraja, priča koja ne ide nigdje, ali zbog koje su obje zemlje zarobljene. Ljudi su umorni od slušanja istih stvari već 20 godina, priča u kojima se ne vidi nikakvo svijetlo ili moguće rješenje, a i ja se osjećam pomalo umorno zbog cijele te situacije. Izlazak iz te krize vidim u procesu poboljšanja kvalitete života…
Spomenuo si odnos Kosova i Srbije kao ključan u cijeloj toj priči. Koliko je rat zapravo utjecao na Kosovo? Što misliš kako se možemo pomiriti s prošlošću?
Teško je to pitanje. Rat nije samo utjecao na život ljudi na Kosovu, razrušio je ljudske živote. Bio sam tek dijete za vrijeme rata, sjećam se tog vremena kao i vremena poslije. Ljudi su izgubili domove, posao, obitelji, nadu i snove.Moraš započeti od nule, a nemaš ni dom ni obitelj – to je priča ljudi s Kosova nakon rata. Kako možemo krenuti dalje? Smatram da trebamo činiti ono što nas čini jakima i što može poboljšati našu ekonomiju, to može biti i pitanje obrazovanja, načina na koji odgajamo djecu… To je zapravo i prvi korak koji se treba napraviti – omogućiti dobar odgoj i kvalitetno obrazovanje.
Drugi korak je ekonomija. Nismo Njemačka, ne možemo proizvoditi automobile, ali se definitivno možemo posvetiti agrikulturi. Trebamo gledati na taj način. Što mi možemo proizvoditi? Nemamo more kao Hrvatska, ne možemo privući turiste, ali imamo druge stvari i resurse u koje možemo investirati. Trebali bi se svi zajedno fokusirati na obnovu ekonomije i poboljšanje obrazovanja tako da, kada ljudi završe studij, mogu biti kompatibilni s potrebama gospodarstva.
Što se tiče pomirenja Albanaca i Srba na Kosovu, smatram da trebamo krenuti od samog početka. Nažalost, unatoč određenim nastojanjima političara, ljudi se jednostavno ne žele vidjeti. Mislim da je važno ulagati u zbližavanje Srba i Albanaca iako je to teško jer nam je jezik već prva prepreka. Ja ne pričam srpski kao što ni mladi Srbi ne pričaju albanski. Vlada bi morala osmisliti način na koji bi mogla približiti mlade ljude, kako bi im omogućila da idu u iste škole, na iste programe – važno je da se mladi imaju priliku upoznati jer trenutačno svi živimo u stanju neznanja te se jednostavno ignoriramo. To nije lako, ali ako želimo živjeti zajedno, moramo ulagati u zajedničku budućnost koja će nam dopustiti da se upoznamo. Neprestano čujemo političare kako se svađaju i žale, govore loše stvari jedni o drugima kako na Kosovu tako i u Srbiji. U Srbiji se govori o Kosovu kao o iznimno opasnom mjestu gdje žive teroristi. Na objema stranama politički govori puni su mržnje, stav u medijima gotovo uvijek je negativan. Kako onda možemo očekivati od mlade osobe s Kosova da misli da su Srbi dobri ljudi? Kada bi se ljudi bolje poznavali, političari bi imali manji utjecaj na njihovo mišljenje.
Vidiš li problem iseljavanja kao ozbiljan problem koji dugoročno može negativno utjecati na Kosovo ili tek kao nešto privremeno?
Ako istražimo povijest Kosova još prije rata, možemo vidjeti da su ljudi bili primorani odlaziti i tada zbog nestabilnosti unutar Jugoslavije te opresije od strane srpske vlade, odnosno zbog političkih i ekonomskih razloga kao što i danas odlaze zbog nepravde i korupcije. Iseljavanje nije nova pojava. Je li utječe na Kosovo? Definitivno! Ljudi ostavljaju ovdje sve kako bi kreirali život negdje u drugoj zemlji. Ako ja, primjerice, napustim Kosovo, neću mu moći doprinijeti koliko zemlji u koju idem. Pod „doprinosom“ ne mislim samo na otvaranje posla i zapošljavanje ljudi, već i na um, znanje, aktivizam koji možemo dati svojoj zemlji. Dok sam ovdje, više sam izložen lokalnoj situaciji, svjesniji života na Kosovu. Da živim negdje drugdje, ne bih bio toliko upoznat s realnom situacijom jer ona ne bi imala direktan utjecaj na mene.
No postoji i druga strana medalje. Zapravo mi je drago da neki ljudi odlaze, dobivaju odlično obrazovanje i iskustvo u razvijenim zemljama s kojim se mnogi od njih vraćaju na Kosovo. Cilj odlaska mnogih ljudi zapravo može biti koristan za nas. Neki od mojih prijatelja studirali su u inozemstvu da bi se naposljetku vratili na Kosovo i ovdje radili. Tako da je, s jedne strane, i dobro da odlaze jer imaju priliku otići u inozemstvo, zadobiti iskustvo i znanje te se vratiti.
Ipak, neki odlaze samo zbog boljeg posla ili obrazovanja, a za to ne mogu nikoga kriviti. Moj brat živi u Češkoj gdje ima bolji posao i plaću. Smatram da je to dobar korak jer je otišao u razvijeniju zemlju gdje će mu život biti bolji, gdje će mu djeca dobiti bolje obrazovanje, gdje će imati veći socijalnoekonomski status nego na Kosovu. Ljudi odlaze i zbog osobnih razloga, ali ne mislim da je to sebično. Postoje različite strane priče.
Vidiš li u svom okruženju ikakve inicijative koje pomažu mladima i motiviraju ih da ostanu?
Kao što sam rekao prije, živim u glavnom gradu, ali dolazim iz manjeg grada i kada se vratim tamo, osjetim veću želju ljudi za napuštanjem Kosova. To je siromašniji i nerazvijeniji dio zemlje gdje ljudi teško mogu dobiti dobar posao zbog čega su skloniji napustiti zemlju i ostvariti se negdje drugdje. Ipak, u glavnom je gradu potpuno drugačija priča i okruženje jer ljudi imaju veću ekonomsku sigurnost te žele ostati, doprinijeti Kosovu. Svakako, situacija je dosta smiješna jer se ponekad osjećam kao da živim u dva različita svijeta. Kada sam u svom rodnom gradu vidim ljude koji žele otići, ljude koji nemaju posao, koji misle da tu gube svoje vrijeme i život dok se povratkom u Prištinu vraćam okruženju koje želi ostati i napraviti ono najbolje, ljudima koji žrtvuju svoje plaće jer žele nekako doprinijeti te zato zapravo i ne mogu odgovoriti na pitanje.
Želim spomenuti još jedno iskustvo koje je meni osobno otvorilo oči. Moja šefica s prethodnog posla živjela je u Londonu oko 17 godina, radila je svugdje po svijetu te je, nakon toliko godina rada, ostavila svoj posao kako bi se vratila na Kosovo i otvorila NVO te tako pomagala i doprinosila razvoju mladih ljudi na Kosovu. Odustala je od svog ugodnog života u jednom od najperspektivnijih gradova samo zato što je htjela doprinijeti napretku svoje zemlje. Naravno, postoje još mnoge slične priče. Jedno je sigurno – za razvoj je potrebno vrijeme, vrijeme da se vidi rezultat i svijetlo našega rada.
Misliš li da djelomična međunarodna priznatost utječe na razvoj Kosova?
Definitivno! To nije samo utjecalo na razvoj Kosova, već na blagostanje i sreću ljudi. Kako smo djelomično priznati, izolirani smo. Jedina smo zemlja u Europi koja ne može putovati bez vize i to zbog toga što Španjolska, Grčka, Rumunjska, Slovačka i Cipar imaju problema s neovisnošću Kosova. Ne mogu otići u Španjolsku, Rusiju, Ukrajinu … Nepriznanje od jednog dijela svijeta gurnulo nas je van normalnih funkcija i ne daje nam osnovne mogućnosti koje imaju drugi dijelovi Europe pa i svijeta. I zaista, smiješno je što mogu otići u Srbiju bez ikakvih problema, ali ne i u Španjolsku, a imamo problema sa Srbijom, a ne sa Španjolskom ili Rusijom. Izolirani smo, osjećamo se zaglavljenima, kao da ne možemo izići. To je kao karantena – tako se osjećaju ljudi na Kosovu te to utječe na njihov život na različite načine. Primjerice, teže ćeš naći posao u bilo kojoj drugoj zemlji jer poslodavci znaju da ti treba viza.
Smatraš li da ostatak svijeta primjećuje samo politiku i nekakve političke razmirice, ali nema osjećaj da one direktno utječu na život ljudi? Misliš li da smo izgubili sposobnost vidjeti ljude?
Mislim da je svijet nepravedan te da je način na koji se cijela situacija u vezi Kosova razvija nepravedna za ljude. U određenoj mjeri, nije me briga je li to politički korektno ili ne, nepravedno je prema ljudima s Kosova koji su ostali bez svojih snova, života, ostali bez obitelji, domova i započeli život s nule da bi i dalje bili neravnopravni u odnosu na druge samo zato što je tako odlučila geopolitika. Je li ljude ili politiku briga za ljude s Kosova? Bio bih nepravedan kada bih rekao ne jer nam je svijet pomogao kad smo ga trebali. Pomogli su nam izići iz rata kao što su pomogli i našoj ekonomiji, a ovdje govorim o ekonomski jakim zapadnim zemljama. Problem je što u svijetu u kojem živimo nije dovoljno imati tek hranu za stolom i krov nad glavom, ljudi žele imati i dobar posao, dobro obrazovanje, mogućnost putovanja, žele moći upoznati druge ljude…
Koja je tvoja poruka ljudima koji dolaze iz malih i nerazvijenih zemalja i misliš li da se mogu ostvariti uz rad i želju?
Moja poruka svim mladim ljudima iz svih zemalja u razvoju, uključujući i sebi i ljudima s Kosova, jest da moramo učiniti ono najbolje što možemo da bi razvili svoje vještine i pomogli ljudima oko nas ovisno o našim mogućnostima.
Nemaju svi iste mogućnosti i isto znanje, netko je dobar u IT sektoru, netko je dobar u agrikulturi , u čemu god… Svaki mladi čovjek mora preuzeti odgovornost jer je ogroman problem to što svi samo promatramo situaciju i imamo okrivljujuć pristup naspram svega, uvijek se žalimo da situacija nije dobra i da se treba promijeniti, ali nikada zapravo ne preuzimamo odgovornost na sebe, ništa ne poduzimamo. A najbolje što možemo učiniti jest dobro raditi ono u čemu smo dobri te imati taj stav podijeljene odgovornosti. Pojam podijeljene odgovornosti mogu pojasniti na jednom primjeru.
Poznata pjevačica Dua Lipa koja dolazi s Kosova trenutno je dosta popularna u svijetu. Iako sada ima i slavu i novac, svako ljeto se vraća na Kosovo i održava festival kako bi promovirala Kosovo i umjetnike Kosova. Ona ima taj osjećaj odgovornosti. Dobra sam u nečemu, radim nešto dobro za sebe, radim ono što volim, ali osjećam potrebu doprinijeti svojoj zajednici, svojoj zemlji. Trebali bi se što više truditi da zadobijemo takav mentalitet da što god da radimo, pa i ako otiđemo u svijet, trebamo uzeti ono najbolje od njega, najbolje obrazovanje i iskustvo, ali neprestano nositi taj osjećaj odgovornosti koji nam govori da smo dužni brinuti se, uzvratiti i pokušati učiniti ovaj svijet nešto boljim mjestom. Da, moramo biti otvoreni, upoznati druge ljude, obavljati posao, ali kada je u pitanju naša zemlja, moramo se truditi pružiti joj ono najbolje što imamo.
U drugom dijelu imat ćete priliku pročitati razmišljanja Diane Papbe, djevojke iz malene zemlje velikog srca koja, iako broji svega oko 250 000 stanovnika, vrvi životom i željom za boljim sutra. Saznat ćete nešto više o Abhaziji, njenim stanovnicima i nastojanjima mladih da očuvaju spomen na svoju prošlost, da se izbore za međunarodno priznanje, ali i zaustave odlazak svojih vršnjaka u druge zemlje.
