Mnogi stručnjaci smatraju da je bavljenje sportom izuzetno korisno za djecu i njihov razvoj te često potiču roditelje da upišu djecu na neki od sportova. Hrvatska je u svijetu poznata kao sportska nacija iz koje dolaze neki od najvećih sportaša u povijesti, a koliko bavljenje sportom može utjecati na razvoj djece ispričat će nam naša sugovornica, 22-godišnja Marija Mršić iz Slavonskog Broda, studentica diplomskog studija Ranog i predškolskog odgoja.
Draga Marija, hvala ti što si odlučila izdvojiti svoje vrijeme za razgovor s nama. Danas ćemo razgovarati o sportu i tome kako je on utjecao na tvoj život i karijeru. Za početak, možeš li nam reći kako i kada se rodila tvoja ljubav prema sportu?
Upisom u osnovnu školu, 2006. godine, roditelji su me upisali na taekwondo. Kroz djetinjstvo je rasla ljubav prema sportu pa sam tako počela pratiti i ostale sportove, a posebno naše reprezentativce u ekipnim i individualnim sportovima koji su predstavljali Hrvatsku na velikim natjecanjima. Već tada rodila se želja da i ja jednom nastupam braneći naše boje u svijetu.
Svoju želju kasnije si i ostvarila uz puno truda i odricanja. Put do zvijezda nije bio lagan. Reci nam, koliko dugo si se bavila teakwondoom i koji je najveći turnir na kojem si se natjecala? Pretpostavljam da si stekla i neke lijepe uspomene kroz te godine, možda bi htjela neke podijeliti s nama?
Taekwondo sam trenirala 12 godina, dakle više od pola svog života. Najveće natjecanje na kojem sam nastupala i ujedno moj najveći uspjeh je Svjetsko prvenstvo u Barneveldu u Nizozemskoj koje se održalo 2017. godine na kojem je nastupalo preko 700 natjecatelja. Osvojila sam dvije brončane medalje, jednu individualno, jednu ekipno. Neke od zemalja koje su sudjelovale su Argentina, Njemačka, Rusija, Kanada, ali i jedna mala Hrvatska. Najljepše uspomene s natjecanja su nova poznanstva i prijateljstva s trenerima i natjecateljima iz raznih zemalja s kojima sam i danas u kontaktu preko društvenih mreža. Tu su i putovanja u gradove i države u kojima su se natjecanja održavala. No, meni je ipak najljepša uspomena trenutak kada sam stala na postolje s hrvatskom zastavom.
Vjerujem da ćeš taj trenutak pamtiti do kraja života i da je to bio poseban osjećaj. No, tome su prethodile godine i godine treniranja. Možeš li nam reći kako je aktivno bavljenje sportom utjecalo na tebe kao dijete i mladu osobu i čemu te sve naučilo?
Nakon toliko godina bavljenja sportom, mogu reći da mi on u životu predstavlja trećeg roditelja. Sport je u mene usadio životne vrijednosti koje svakodnevno nosim sa sobom. Taekwondo me naučio kako se nositi sa strahom, srećom, tugom, pobjedama i porazima. Moj trener Dominik Maduna je govorio: “Bolje dobar sastanak nego loš trening”, tako da smo ponekad cijeli trening proveli u razgovorima. Smatram da je u svim sportovima trener izuzetno bitan za razvoj pojedinca kao sportaša, ali i bitnije, kao dobrog čovjeka.
Često puta mladim osobama opravdanje za sve je ‘nemam vremena’. Međutim, osobe koje se bave nekim izvannastavnim aktivnostima poznate su po dobroj organizaciji vremena i izvanrednim rezultatima na svim područjima. Takve osobe pokazuju nam da se ipak sve može kada se hoće. Kako si se ti nosila s tim izazovom?
Kroz cijeli moj život su postojala određena odricanja zbog obaveza, ali ja ih ne smatram kao nešto negativno. Zbog odricanja više cijenim slobodne trenutke koje provodim s obitelji i prijateljima. Dobra organizacija je naravno jako bitna, ali mislim da je bitnije raditi ono što voliš. Onda se nađe motivacija, vrijeme i volja za sve. Sjećam se da sam u srednjoj školi imala nastavu do 19:05, a zatim trčala na trening koji je počinjao u 19:10. Moji prijatelji znaju moje obaveze i problem nedostatka slobodnog vremena, ali sve to razumiju i velika su mi podrška.
Vjerujem da je podrška najbližih izuzetno važna svakom sportašu na njegovom putu. Kada je došlo vrijeme odabira fakulteta i upisa na isti, koliko ti je bavljenje sportom pomoglo pri odluci o karijeri i smjeru u kojem se želiš dalje profesionalno razvijati?
Nakon Svjetskog prvenstva moj klub je osnovao Školu motorike za djecu predškolske dobi u kojoj sam ih ja trenirala. Tada mi je to bio veliki izazov jer sam s 18 godina bila odgovorna za 20-25 djece i osmišljavala im treninge koji su morali imati smisla i biti im zanimljivi. U tom periodu sam puno istraživala o tjelesnim aktivnostima za predškolsku djecu, što oni mogu, što je primjereno za tu dob, kako im prenijeti neka motorička znanja itd. Tada je došlo vrijeme da odaberem fakultet te sam se uz veliku pomoć i podršku roditelja i svog trenera odlučila za Rani i predškolski odgoj i obrazovanje na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku. Upravo me teakwondo usmjerio prema onome čime se želim baviti u životu i omogućio mi da spojim dva područja u kojima uživam – sport i rad s djecom. Zbog iskustva u radu s djecom iz svog kluba, dobila sam priliku nastaviti raditi u sportskim akademijama za djecu u Osijeku.
Foto: Privatna arhiva 
Foto: Privatna arhiva
Iako ljudi često djevojke koje se bave borilačkim sportovima zamišljaju kao manje ženstvene, ti sportašica, odgojiteljica, trenerica i make-up artistica. Kako je u ovu prethodnu priču ‘zalutalo’ šminkanje?
Zapravo, ljubav prema šminkanju seže u rano djetinjstvo, još prije nego se rodila ljubav prema sportu. Prije 15 godina dok sam u predškoli sa samo 6 godina rješavala zadatak pod nazivom Želim biti, napisala sam da želim biti ‘šmikerica’. Kao i gotovo svaka curica ‘posuđivala’ sam maminu šminku i u tajnosti se šminkala. S vremenom sam počela pratiti trendove iz svijeta make-upa te vježbati na sebi i prijateljima.
Većina curica u toj dobi želi biti učiteljica, pjevačica ili sportašica. Ti si sa 6 godina baš htjela biti šminkerica, a danas to i jesi. Mislim da je mali broj ljudi koji su danas ono što su htjeli biti sa 6 godina. Promatrajući tvoj rad, vidim da si se prilično usavršila u svom hobiju, jesi li sve učila sama ili si išla na edukacije?
Većinu sam naučila sama gledajući razne videe te vježbajući, ali sam od 2018. godine bila na 5 edukacija koje su mi pomogle da se dodatno usavršim u tom području.
Na tvom Instagram profilu možemo vidjeti da su tvoj rad prepoznali neki od najvećih svjetskih make-up brandova. Što je to značilo za tebe kao nekoga kome je šminkanje hobi?
To mi je dalo veliki vjetar u leđa jer mi je pokazalo da se uz trud i upornost može istaknuti, bez obzira na to koliko ljudi te prati ili koliko si poznat u tom svijetu.
Danas smo razgovarale o mnogo tema. Sport, djeca, predškolski odgoj, šminkanje… čime se od svega navedenog najviše želiš profesionalno baviti i u kojem smjeru se usavršavati?
Upisala sam diplomski studij Ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja, a trenutno u Zagrebu na Učiteljskom fakultetu završavam Poseban program kinezioloških aktivnosti nakon kojeg ću moći voditi kineziološke programe za djecu predškolske dobi. Uz to, zaposlena sam u Sportskoj akademiji u Osijeku gdje radim s djecom. Moja najveća želja je djeci kroz sport prenijeti barem djelić onoga što je mene kroz život naučio. Bitno je da djeca u predškolskoj dobi zavole sport i tjelesnu aktivnost i da im ona postane navika, ne zato što svako dijete treba biti vrhunski sportaš i osvajač medalja, nego zato što trebamo omogućiti da svako dijete bude zdravo. Što se tiče šminkanja, ono će uvijek biti moja velika ljubav, ali zasad će ostati hobi.
Draga Marija, hvala ti što si svoju priču podijelila s nama. I za kraj, što bi preporučila mladim roditeljima ili mladim osobama koje misle da je kasno da se sada krenu baviti sportom?
Smatram da je najbitnije da roditelji svoju djecu slušaju i gledaju, ali tako da ih zaista i vide i čuju. Svako dijete je individualno i na različite načine pokazuje svoje potrebe, želje, osjećaje. Što se tiče njihovog motoričkog razvoja, poželjno je da roditelji s djecom provode što više vremena tjelesno aktivno na otvorenom. Djeca prvo moraju zavoljeti tjelesnu aktivnost i pokret, a onda će lako doći do bavljenja nekim sportom.
Sport je univerzalan i sport je za sve. Kroz svoju taekwondo karijeru sam na natjecanjima vidjela vježbače od 6 godina i 60+ godina. Svi oni su sa istim žarom nastupali za svoj klub ili državu.
Mariji zahvaljujemo na razgovoru i želimo joj uspjeh u daljnjoj karijeri.
