Zamislite zemlju koja ne može stupiti u ekonomske i trgovinske veze s drugim zemljama, zemlju iz koje mladi ne mogu sudjelovati na međunarodnim natjecanjima, odrasli na konferencijama i međunarodnim sportskim događanjima – zemlju koja “ne postoji”.
U prošlom dijelu –„Živjeti hrabrost“– priča o mladima iz Kosova (1.dio) imali ste priliku upoznati se s Leonom, saznati nešto o problemima mladih ljudi na Kosovu te pozitivnim primjerima i inicijativama koje dokazuju da bolje sutra ne mora biti tek prazno slovo na papiru.
Abhazija i Kosovo, kao i većina drugih djelomično priznatih država, suočavaju se s problemima koji guraju mlade u odlazak u države koje im mogu pružiti bolje obrazovanje i bolji posao.
Danas ćete se upoznati s Dianom, mladom djevojkom iz Abhazije koja, unatoč svim problemima na koje nailazi njena zemlja, želi ostati i sagraditi bolju budućnost za sebe, ali i za generacije koje dolaze.
DIANA PAPBA – MALA ZEMLJA VELIKIH SNOVA
Reci nam nešto o sebi i svojoj zemlji…
Zovem se Diana, imam 17 godina. Živim u Abhaziji, u gradu Gagra. Moja se zemlja nalazi na obali Crnog mora. S jedne strane graniči s Rusijom, a s druge s Gruzijom. Iako izravno graniči samo s dvije zemlje, planine ju povezuju i s drugim zemaljama Kavkaza. Glavni grad Abhazije je Suhum koji je star više od 2500 godina. Drevna je to zemlja – ima svoj jezik, svoje pismo i tradicije koje Abhazijci izrazito cijene i poštuju. Tijekom cijelog razdoblja svog postojanja, Abhazija je uvijek branila svoju slobodu od različitih zemalja – Bizanta, Osmanskog Carstva, Ruskog Carstva, Perzije i Gruzije. Sami stanovnici svoju zemlju nazivaju “Apsny” što na abhaskom jeziku znači “zemlja duše”. Ime je dobiveno zbog gostoljubivosti abhaskog naroda i ljepote njegove prirode. Abhazija obiluje mnogim rijekama i jezerima, a jedno od najljepših je jezero Rica koje obiluje prirodnim i kulturnim znamenitostima. Priroda Abhazije zaista je jedinstvena zbog kombinacije suptropske klime i Crnog mora koji doprinose raznolikosti njezine flore i faune. Na teritoriju Abhazije nalazi se najdublja špilja na svijetu – Verevkina špilja čija dubina iznosi 2, 204 metra.
Reci nam nešto o ekonomskom stanju u Abhaziji i razlozima iseljavanja?
Raznovrsne prirodne ljepote i blaga klima omogućuju razvoj najvažnijih sektora gospodarstva Abhazije – turizma i uzgoja različitih poljoprivrednih kultura. Republika Abhazija danas je djelomično priznata država zbog čega je trgovina na međunarodnoj razini poprilično otežana. Domovinski rat, u kojem je abhaski narod mnogo propatio, završio je 1993. godine te nanio značajnu štetu državnoj ekonomiji što je prouzročilo masovni odljev stanovništva i nemogućnost bavljenja turizmom, a osim toga bio je otežan i izvoz raznih kultura poput čaja, mandarina, duhana. Mnogi su ljudi izgubili domove, stalni dohodak, mogućnost da financijski osiguraju sebe i svoje obitelji zbog čega su bili prisiljeni planirati svoju budućnost izvan svoje zemlje te započeti sve ispočetka.
Spomenuti problemi osjećaju se i dan danas – poteškoće uvoza i izvoza, korupcija, problem zapošljavanja.
Kakvom ti vidiš svoju budućnost? Planiraš li ostati u Abhaziji?
Ove godine završavam srednju školu i želim upisati fakultet. Predfakultetsko obrazovanje u Abhaziji traje 11 godina. Mnogi moji prijatelji prisiljeni su tražiti bolje obrazovanje na sveučilištima u drugim zemljama, posebice u Rusiji jer je spektar priprema za buduću profesiju mnogo širi nego ovdje. Želim raditi u svojoj zemlji, u gradu Suhumu. Do sada sam sudjelovala na raznim natjecanjima, olimpijadama i konferencijama, a ponajviše me kao područje proučavanja privukla upravo povijest koju želim i studirati. Želim duboko proučiti povijest Abhazije, arheologiju i etnologiju. Nakon što završim fakultet, željela bih prenijeti svoje znanje na buduće generacije.
Koliko je rat zapravo utjecao na Abhaziju? Možeš li nam ukratko pojasniti povijesni kontekst onoga što se događalo u Abhaziji?
Neovisnost je vrlo bitna za Abhaziju jer su za njenu slobodu prolili krv mnoge osobe i oni čiji je podvig neprocjenjiv u očima svih nas – dobrovoljci iz zemalja Kavkaza, Kozaci, Armenci, Rusi i mnogi drugi narodi koji su pritekli u pomoć u tako teškom trenutku. Danas Gruzija ne priznaje suverenitet Abhazije smatrajući našu zemlju svojim dijelom kojeg su okupirale ruske trupe. Abhazija je slobodna zemlja koja jednostavno želi živjeti u miru, koja želi da njeni stanovnici mogu slobodno govoriti svojim materinjim abhaskim jezikom, ponosno nositi svoju zastavu i simbole nacionalne baštine kao i svaka druga država.
Politika koju su vodili vođe SSSR-a djelomično je bila usmjerena na globalizaciju, odnosno neke su zemlje postale autonomni dijelovi nekih sovjetskih republika. Za vrijeme postojanja Sovjetskog Saveza, odnosno od 1931. do 1992., Abhazija je bila autonomni dio Sovjetske Republike Gruzije. Mnoge države SSSR-a pretrpjele su istu sudbinu. Isto tako je i Jugoslavija poput pokrivača spojila mnoge manje zemlje koje su često u takvim okolnostima gubile nacionalne karakteristike, tradiciju, kulturu pa čak i jezik te vlastiti identitet.
Upravo zbog tih razloga se narod Abhazije borio za slobodu i neovisnost svoje domovine te pobjedio u ratu 1992. – 1993. kada je nakon raspada Sovjetskog Saveza Gruzija napala Abhaziju.
Kakav je tvoj stav o iseljavanju mladih iz Abhazije? Možeš li navesti neke pozitivne primjere?
Mislim da sami moramo raditi na tome da naša zemlja bude onakva kakvom ju želimo vidjeti jer je zaista žalosno da mnogi moraju napustiti svoju domovinu u potrazi za boljim mogućnostima. Mnogi odlaze tražeći posao i nikada se ne vrate što je uzrok ekonomske, ali i demografske krize. Ne možemo reći da se Abhazija zaustavila u vremenu jer i Vlada i sami stanovnici rade na njenom razvoju. Jedan od najvažnijih trenutaka koji je istaknuo njenu pripadnost svjetskoj zajednici jest održavanje Svjetskog nogometnog kupa u Abhaziji 2016. godine između nepriznatih i djelomično priznatih republika svjetske organizacije CONIFA-e. Također, istaknuti ljudi na području svjetske kulture kao što su pisac Fazil Iskander i operna diva Hibla Gerzmava porijeklom su iz Abhazije. Hibla Gerzmava pokroviteljica je naše zemlje (mecena) i pomaže joj radeći na kulturnim djelatnostima te otvaranju umjetničkih škola za djecu koja se žele baviti slikanjem, glazbom i plesom.
Misliš li da djelomična međunarodno priznanje utječe na razvoj tvoje zemlje?
Moj san i san svih stanovnika Abhazije jest i uvijek će biti međunarodno priznanje. Činjenica da je 26. kolovoza 2008. godine Rusija priznala neovisnost Republike Abhazije od velikog je značaja za drevni narod „Apsny“. Svakako, velika je razlika između suverenih i priznatih zemalja te djelomično priznatih poput Abhazije, Južne Osetije i Kosova. Međutim, svaki narod ima svoju priču koju treba ispričati. Te su priče značajno različite jedna od druge. Što se tiče Abhazije, to je priča o sudbini drevnog naroda, o ljudima koji imaju pravo na život u svojoj zemlji kao i na sva građanska prava. Spomenute zemlje ujedinjuje i činjenica da su sve priznate od strane drugih zemalja 2008. godine.
Dakle, s pouzdanjem možemo reći da je 2008. godina bila prekretnica u povijesti spomenutih drevnih naroda čiji pripadnici imaju pravo surađivati s drugim zemljama, trgovati, sudjelovati na međunarodnim forumima i konferencijama, usavršavanjima i drugim vrstama suradnje što nam je trenutno nažalost onemogućeno.
Koja je tvoja poruka mladima te građanima drugih zemalja?
Moji vršnjaci i ja ne želimo napustiti granice naše male zemlje, želimo budućnost Abhazije učiniti dostojanstvenom za sebe, naše roditelje i buduće generacije, vratiti nekadašnju slavu naše zemlje i postići njeno priznanje na svjetskoj sceni bez krvoprolića.
Svatko od nas nosi odgovornost za svoju budućnost i to što mnogi od nas odlaze kako bi stekli nekakvo iskustvo i prenijeli ga u svoju domovinu, stekli bolju kvalifikaciju ili položaj – sve to rezultat je želje da postanemo bolji i učinimo boljim život svih građana Abhazije. Ako budemo vjerovali u najbolje i ustrajno radili za dobro svih nas i naše zemlje, to ćemo i postići, ali potrebno nam je i svjetsko priznanje koje bi omogućilo predstavnicima naše države rad punim plućima te zastupanje svoje države pod vlastitom zastavom na međunarodnim okupljanjima.
Kao što je mnogo puta dokazala najbolja učiteljica životnog iskustva – povijest, ratovi nikada nisu donijeli željeni rezultat bez ogromnih gubitaka, a najprikladnije rješenje civiliziranog društva za bilo koji problem jest mirni put kojeg je dostojan svaki narod na svijetu.
Republika Hrvatska priznala je Kosovo 2008. godine kao što je to učinila i većina europskih država, ali ne i Abhaziju. Kada slušamo o tim državama, često možemo čuti samo puste i dehumanizirane odjeke političkih razmirica i debata ostajući osakaćeni za sposobnost primjećivanja tihog, ali silnog vapaja onih ljudi koji i dan danas žive kao građani drugoga reda sklupčani u krug zaglušujućih glasova političke pravice i utjecaja.
Cilj razgovora s Dianom i Leonom jest pokazati taj čovječji glas, glas mladih ljudi koji se trude ostvariti bolju budućnost u svojim zemljama te nas uče da glavno pitanje nije što nam se može dati, već što MI možemo dati da bi mogli „živjeti hrabrost“ u svojoj zajednici.
