Povodom Međunarodnog dana mladih skrećem pozornost na činjenicu da je mladih u Hrvatskoj sve manje. Demografske i obiteljske politike i dalje ne postoje, odnosno njihovi učinci su jedva zamjetni. Odljev mladog radnoaktivnog stanovništva je u porastu, a broj rođenih je kontinuirano manji od broja umrlih. Izumiranje i iseljavanje se nastavljaju.
One mlade koji ostaju u Hrvatskoj povezuje činjenica da u roditeljskom domu ostaju sve dulje. Štoviše, prednjače na otužnoj i poražavajućoj ljestvici koja prikazuje koji postotak mladih u dobi od 25 do 34 godine još uvijek nije napustio roditeljsko gnijezdo. Prema najnovijim podacima Eurostata 62% mladih u toj dobnoj skupini živi s roditeljima. Njihovo osamostaljenje je sve teže, a zasnivanje obitelji sve kasnije. Je li razlog tome mentalitet, nedostatak odgovornosti ili pak razlika u odgoju u usporedbi s ostatkom europskih zemalja? Možda su svi navedeni faktori prisutni, ali svakako nisu presudni. Presudni faktori su, vjerovali ili ne: nizak standard, niska primanja, manjak poslovnih prilika i manjak financijske stabilnosti.
Već dovoljno sivu situaciju, koronakriza je dodatno zakomplicirala. Po izbijanju pandemije mnogi radnici-početnici i mladi bez većeg radnog iskustva bili su prvi na „listama odstrela“ mnogih poslodavaca. Mladi su obično na dnu piramide i, logično, prvi dobivaju otkaze kad poslodavac mora racionalizirati poslovanje. Tržište rada se „usukalo“, a apatija se nastavlja širiti.
Osim toga, korupcija i nepotizam uključeni u procese zapošljavanja nagrizaju gore od podnevnog UV zračenja. Društvo meritokracije se više ne spominje niti u natruhama. Budimo krajnje iskreni, ono je davno pregaženi ideal. „Snalaženje“, „dovitljivost“, „poznanstva“ i siva ekonomija su datosti s kojima se samo rijetki Don Quijotei pokušavaju boriti. Ovo društvo mladima na gotovo svim razinama nedvosmisleno govori: „Uprljaj se, zaplivaj u kaljuži ili bježi glavom bez obzira“. Intelektualna elita se uglavnom povukla u mišje rupe, posakrivala po Njemačkoj ili se, u strahu od gubitka ionako malobrojnih „sigurnih“ pozicija, grčevito drži zavjeta šutnje. Istini za volju, spremnost na javno istupanje s kritikom pokazuju samo oni s jasnim političkim pretenzijama, mahom baš u vrijeme pred izbore.
Znači li to sve da se ne isplati boriti i da je situacija bezizlazna? Nikako! Hrvatska je nevjerojatno mala zemlja u kojoj je nevjerojatno lako napraviti promjene. Kad bismo se uspoređivali sa svjetskim gradovima, naša zemlja je po populaciji usporediva s Rimom ili s Montrealom. Dakle, cijela hrvatska populacija je usporediva s populacijom jednog srednje-velikog europskog ili kanadskog grada. Naš sustav nije prekompliciran za mijenjanje, a oni koji se služe tezom koja tvrdi suprotno su ili potpuno neinformirani ili su najobičniji manipulatori. Temeljni sistemski zaokret je moguć u svega nekoliko poteza, barem kad je riječ o pravnim propisima. No, svaki zaokret, svaka značajnija modernizacija i svaki pokušaj hvatanja koraka s ostalima (koji nam daleko odmiču) zastaje na jednom te istom problemu − nedostatku političke volje.
Postavlja se pitanje kako se protiv tog ustajalog i kancerogenog problema možemo boriti? Mogu li se ozbiljniji pomaci napraviti marljivim radom, trudom, učenjem, upornošću i neodustajanjem? Naravno da mogu. Ipak, oni nisu dovoljni. Hrvatskom društvu je potrebna prgavost i inatljivost mladih. Ne ona koja je rušilački nastrojena, niti ona koja vapi za revolucijom i linčom. Ne, ta nije izgrađujuća.
Potrebna nam je ona determinacija i samouvjerenost koja udara na same temelje nekompetentne, podobne i korumpirane kaste činovnika i političkih podobnika. Riječ je o odlučnosti da ispoljimo svoj mladenački kreativni genij, da dovedemo nove tehnologije, donesemo nove ideje, ispoljimo nove kreacije i stvorimo inovacije te da se s njima, preprekama unatoč, bacimo izravno na europsko i svjetsko tržište. Vođeni tom istom samouvjerenošću trebamo odlučiti da nas niti jedna administrativna zavrzlama, manjkavost sustava, neartikuliranost naših potreba, kao i teškoća i nužno trpljenje neće zaustaviti da svijetu donesemo svoju vrijednost, a našem društvu damo svoj doprinos. Tu vrijednost najbolje možemo pokazati proaktivnošću: osnivanjem vlastitog trgovačkog društva, samozapošljavanjem, pokretanjem OPGa, znanstvenim usavršavanjem, aktivističkim djelovanjem ili pak neumornim traženjem posla. Sve navedene opcije su poželjne i niti jedna nije kriva. Samo bujica obrazovanih, talentiranih, kompetentnih, načitanih, moralnih, radišnih, nepotkupljivih i upornih mladih može isprati društveni balast nastao generacijskim nakupljanjem podobnih, nekompetentnih, lijenih i gramzivih dužnosnika, namještenika, svakovrsnih činovnika i njihovih političkih „zaleđnika“.
Možda je Međunarodni dan mladih 2020. samo jedan u nizu dana koji obilježavaju neku nebitnu obljetnicu, beznačajnu ideju ili prosječnom čovjeku nebitan projekt neke međunarodne organizacije. Ali, što ako je on maleni podsjetnik da budućnost naše neposredne okoline ovisi ponajviše o našem vlastitom djelovanju? Djelovanju koje će zračiti dvjema vrlinama: hrabrošću i upornošću.
Marin Vipauc
