Koliko često vam padne na pamet neka ideja? Bezazlena i zanimljiva misao, koja okupira dio vaše radne memorije, poigra se s vašim vremenom te najčešće ispari, baš kao da ni nije bila prisutna. No, koliko su takve ideje zapravo važne? Vratimo se nakratko u povijest.
Pedesetih godina prošlog stoljeća ekonomski modeli bili su bazirani na radu i kapitalu kao glavnim komponentama proizvodnje, dok je tehnološki napredak bio tek egzogeno zadan, što znači da je bio određen izvan samog ekonomskog modela. Iako u vrijeme nastanka takvih modela nitko nije vjerovao da je to zaista istina, također je bilo vrlo zahtjevno pronaći model koji bi bolje opisivao proizvodnju, stoga devedesetih godina prošlog stoljeća dolazi do revidiranja dotadašnjih modela. Paul Romer 1990. godine započinje s osmišljavanjem novog modela u kojem stopa rasta ovisi o količini resursa u istraživanju i razvoju (tzv. R&D sektor), o dostupnosti novih tehnologija za privatno korištenje te vremenskom horizontu investitora. Ako se pitate što je u pozadini revolucionarnog ekonomskog modela, odgovor je vrlo jednostavan – ideje!
Dopustite mi da se još jednom vratimo u prošlost, ovaj puta malo daljnju. Vjerujem da je svatko od vas upoznat sa Platonovim svijetom Ideja. Iako je Platon govorio o idejama kao o pojmovima koje nisu samo u razumu, već nešto što realno postoji izvan razuma, u svom dijalogu „Timej“ opisuje kako je svijet ideja upravo taj prema kojem nastaje fizički svijet. Nakon nešto manje od dva i pol tisućljeća od Platona, Romer pokazuje kako ekonomija raste upravo zahvaljujući idejama te ispravnim zakonima koji onemogućavanjem plagiranja te korupcije otvaraju put ekonomskom razvoju države. Jasno je da je sam sektor istraživanja i razvoja zasnovan upravo na ljudskom kapitalu te idejama. Stoga zemlje koje kapitalno zaostaju za razvijenijim zemljama, još uvijek mogu ubrzati svoj rast ulaganjem upravo u istraživanje i razvoj te unapređenje pravno-političkog sustava.
Evo i konkretnog primjera. Neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata i japanske okupacije, BDP po glavi stanovnika Hong Konga bio je otprilike jednak jednoj trećini BDP-a po glavi stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva, dok je 2016. godine BDP po glavi stanovnika Hong Konga bio 37% veći od BDP-a stanovnika UK-a.
U svom članku „Populacija i bogatstvo nacije „ William McGurn ističe sljedeće:
Lekcija Hong Konga uči nas da ne postoji utvrđena razina resursa, prirodnih kapaciteta, da nema unaprijed definiranih granica onome što ljudi mogu napraviti ako im se da prilika da iskoriste stvarne čimbenike u razvoju – poduzetnost, kreativnost i rizik.
Iz McGurnovog zaključka vidimo da je fokus ponovo na ljudima, odnosno na onome što nas čini jedinstvenima u odnosu na druga živa bića, ili čak robote. Ako vam je do sada ekonomija bila stran i dalek pojam, znajte da je njezin rast ovisi upravo o populaciji, rastu i širenju ideja te ispravnim zakonima. Iako se ponekad čini da je ekonomija u smislu dohotka u središtu čovjekovog života, znajte da za održiv rast, u središtu ekonomije mora biti upravo čovjek.
Tea Jurinčić