Pristup komunikaciji u najširem smislu pristup je znanju, i to je za nas od vitalne važnosti… Mi ne tražimo sažaljenje niti trebamo biti podsjećani da smo ranjivi. Moramo biti tretirani kao ravnopravni, a komunikacija je način na koji to možemo postići.
Louis Braille, 1841. (Stalni postav: Tifološki muzej, 2021.)
Brailleovo pismo – općenito
Mjesec siječanj mjesec je u kojemu se obilježava Svjetski dan Brailleovog pisma (4. siječnja). No, mi ovdje nećemo govoriti o obilježavanju toga dana, već o Brailleovom pismu općenito.
Brailleovo pismo ili brajica je sustav pisma za slijepe kojega je 1829. godine stvorio Francuz Louis Braille (1809. – 1852.). Braille je i sam bio slijep od četvrte godine, te je djelovao kao učitelj slijepe djece na Institutu za slijepu mladež u Parizu i kao reproduktivni glazbenik. Shvaćao je i poznavao potrebe i mogućnosti slijepih, usavršivši svoj sustav tako da je on ušao u primjenu u cijelom svijetu.
U Hrvatskoj, prvu hrvatsku početnicu za slijepe izradio je Vinko Bek 1889. godine.
Današnje doba poznaje bogatu svjetsku literaturu tiskanu na brajici.
Brailleovo pismo – postupak korištenja
Brajica se sastoji od upotrebe šest izbočenih točkica, u shemi od po tri točkice u dva okomita reda, pomoću kojih se mogu dobiti 63 znaka. Samostalno se mogu prepoznati 32 znaka, a 31 znak može se prepoznati samo uz koji drugi znak ili eliminacijom s pomoću pravila o upotrebi znakova. Velika slova i brojevi dobivaju se s pomoću predznaka i malih slova.
Uza ovu vrstu znakova, Braille je izumio i glazbene znakove.
Slijepe osobe čitaju pipajući prstima obiju ruku slijeva nadesno, a pišu na jačem papiru posebnim pisaćim priborom počinjući od desna nalijevo. Postupak je sljedeći: papir se stavi između dvaju okvira; šilom se bode kroz rupice na gornjem okviru tako da nastaju izbočene točkice na udubljenjima na donjoj strani.
Na pisaćem stroju točkice se bodu odozdo te se piše slijeva nadesno.
Povijest Brailleovog pisma
U svojim začecima, Brailleovo pismo se temeljilo na taktilnom vojnom kodu zvanom noćno pisanje, koji je razvio Charles Barbier kao odgovor na Napoleonov zahtjev za sredstvom za tihu komunikaciju vojnika noću i bez izvora svjetlosti. Barbierov sustav sastoji se od skupova od 12 reljefnih točaka koji su kodirali 36 različitih zvukova. Međutim, pokazalo se da je vojnicima ovaj sustav preteško prepoznati dodirom i vojska ga je odbila.
Barbier je 1821. godine posjetio Kraljevski institut za slijepe u Parizu, gdje je upoznao Louisa Braillea. Braille je identficirao tri glavne mane koda: prvo, simboli su predstavljali fonetske zvukove, a ne slova abecede – stoga kod nije mogao prikazati pravopis riječi. Drugo, simboli s 12 točaka nisu mogli lako stati ispod jastučića prsta za čitanje. To je zahtijevalo pomicanje prsta za čitanje kako bi se percipirao cijeli simbol što je usporilo proces čitanja. Treće, kod nije sadržavao simbole za brojeve ili interpunkciju. Brailleovo je smislio rješenje u kojem se koristi ćelija sa 6 točaka i dodijelio je određeni uzorak svakom slovu abecede.
Braille je također razvio simbole za predstavljanje brojeva i interpunkcije. Prvotno je brajica bila transliteracija francuske abecede jedan na jedan, ali ubrzo su se razvile razne kratice (kontrakcije), pa čak i logogrami, stvarajući sustav koji je je mnogo više nalik stenografiji.
Danas postoje brajevi kodovi za preko 133 jezika.
Za slijepe čitatelje Brailleovo pismo je neovisni sustav pisanja, a ne kodeks tiskanog pravopisa.
