“Tvoje je samo ono što drugima daš” – citat je ispisan nad jednim staračkim domom naše lijepe države.
Kako čudna misao, pomislila sam pri prvom susretu s njom. Ipak, urezala mi se u pamćenje i to ne na suptilan način nalik onom na koji milijuni ideja svaki dan prostruje našim umom, ne. Ostavila je trag.
Naime, svi znamo za pojam pogleda na svijet kroz ružičaste naočale, a ova misao igrala je važnu ulogu u kovanju mog osobnog modela tog simboličkog stakla koje stoji između nas i našeg života. I nije čudno, promišljah, kako je to natpis baš iznad doma za starije. Kažu, kako starimo, regresiramo onoj najmlađoj dobi, onom vremenu kada nismo posjedovali ništa, a u tom smo ničem posjedovali sve. Kako smo stasali, društvo nas je učilo da grabimo, da halapljivo čuvamo i stječemo, dajući samo gdje je nužno – jer za sebe sama nikad dovoljno. Samo rijetki od nas dovoljno su blagoslovljeni da u jurećem stilu života kakav danas vodimo na trenutak zastanu. Da osvijeste živost srca koje se u ljepoti uzlupa kada nekome nešto darujemo ili kada na cesti popričamo sa osobom koja se doima kao da rijetko ima nekoga s kim će podijeliti šalicu kave.
Ako se ne varam, C.S. Lewis bio je taj koji je rekao:
„Ne zadrži ništa za sebe. Ništa što ne daš, nikad zapravo neće biti tvoje.“
Valjda parafraza njegove misli stoji iznad staračkog doma jer tek suočeni s brzinom prolaska života, polako deprivirani od mogućnosti da svojatamo ovozemaljsku materiju, ponovno shvaćamo što je vrijedno u životu. Novac koji je nekad bio naš upravo prelazi preko milijunte tuđinske ruke, a konzumeristički hirovi odavno su već gužva na odlagalištima zajedno sa stvarima po kojima si prečesto pogrešno dopuštamo mjerenje vlastite vrijednosti.
Ipak, nužnost naše biologije je da s vremenom usporimo. Pretpostavljam kako je u tom usporavanju, kad je sve manje vanjskog kaosa, neizbježno suočavanje sa sobom. Tad ćemo shvatiti što zapravo posjedujemo; i to neće biti zbirka stvari, račun u banci, karijera ili status. Ono što ćemo zaista imati biti će zagrljaji onih kojima smo ih dali, osmijesi onih koje smo uveseljavali, riječi utjehe onih kojima smo se trudili biti melemom dok su se nosili s ranama života.
To su molitve onih za koje smo molili, strpljenje onih kojima smo ga darovali. To su ruke nalik onima koje smo i sami pružali, kad je netko u potrebi posezao. Možda zvuči izlizano, no tada valjda shvatimo da je naše upravo sve ono što smo davno razdijelili. U toj spoznaji, ono naše u našim rukama bezvrijedno je u usporedbi s onim nastalim kroz naše ruke, naše djelovanje. Onim što je autentično samo tvoje jer je nastalo iz tvoje sposobnosti da daš, iz tvoje istinske prirode. Tada valjda postanemo svjesni da je jedini pravi dobitak u životu onaj koji se ne može zadržati, jer je već podijeljen, jer je već u srcu drugoga.
Autorica: Leona Kristić
