Ovih dana u Šibeniku se održava najuspješniji projekt hrvatskog ogranka Svjetskog saveza mladih – Ljetna škola bioetike i ljudskih prava. Održavanje ovogodišnjeg projekta započelo je u ponedjeljak 29. kolovoza 2024., a riječ je o već sedmoj po redu ljetnoj školi!
Nakon svečanoga otvorenja 7. Ljetne škole bioetike i ljudskih prava na suncem okupanoj Tvrđavi Barone u Šibeniku, uz panoramu Krešimirova grada i okolna akvatorija, časicu razgovora i pisme nošenu povjetarcem duboko u noć, danas smo započeli i s obrazovnim dijelom programa – predavanjima i radionicama.
Predsjednik Mislav Krstulović u kratkim je crtama predstavio Svjetski savez mladih i objasnio temeljne vrijednosti djelovanja (zaštita ljudskoga dostojanstva i života od začeća do prirodne smrti, zaštita obitelji kao temeljne društvene zajednice i cjelovit razvoj čovjeka u svim dimenzijama ljudskoga života) i važnost zajedništva u njihovu življenju, potpredsjednik Domagoj Dalbelo podsjetio je na početke nacionalnog (od 2018.) i međunarodnog (od 2021.) izdanja ljetne škole koja svakoga ljeta progovara o nizu uvijek aktualnih tema (pravo na život, eutanazija, UI, kontrola populacije, demografski izazovi…) s medicinskog, pravnog, filozofskog i drugih gledišta predavanjima stručnjaka, radionicama, debatama, komunikacijskim vježbama i, nadasve, druženjem i sklapanjem novih prijateljstava.
Pristup drugomu u istini i dostojanstvu
Potom su nas članovi Edukacijskoga tima podijelili u četiri skupine, u kojima smo čitajući i razmatrajući isječak teksta Ja i Ti filozofa Martina Bubera promišljali o ljudskom dostojanstvu. Buber u svojemu tekstu razrađuje dva načina uspostave i održavanja odnosa s drugim – Ja-Ti i Ja-Ono – koji uvelike odražavaju naš pristup prema drugome. Pitali smo se što je dostojanstvo i što podrazumijeva imati odnosno pokazivati poštovanje drugomu? Prije svega, složili smo se kako je dostojanstvo neotuđivo svojstvo svakoga čovjeka iz kojega proizlaze sva njegova ljudska prava te kako vrijednost čovjeka ne ovisi o životnim okolnostima.
Buber naglašava kako drugi (čovjek) „nije stvar među drugim stvarima“ niti „nekakva kakvoća“ ili „labavo povezani snop označenih osobina“, on nije zbroj mojih empirijskih opažaja ili znanja, nego osoba u svojoj cjelovitosti i dostojanstvu, meni jednakopravna. Kao takva, prema njoj bih trebao gajiti Ja-Ti odnos, prisnost, razumijevanje, pristup kojim prepoznajem intrinzičnu vrijednost u drugome, odnos u kojemu ne objektiviziram drugoga radi proučavanja trudeći se stalno racionalizirati njegovo ponašanje ili osobine, odnos u kojem upoznajem drugoga „u odnosu prema njemu u svetoj osnovnoj riječi“, komunikaciji, uvažavanju, autentičnosti. Takav je odnos roditeljske ljubavi prema djeci, istinskih prijatelja, bračnih drugova koji su nadišli prvotnu zaljubljenost ljubeći i u dobru i zlu, zdravlju i bolesti.
Nažalost, u globalizirajućem, digitalizirajućem, svepovezujućem svijetu, sve više prevladavaju transakcijski, depersonalizirani i dehumanizirani odnosi Ja-Ono, koristoljubivi, u kojima se ljudima makijavelistički služimo kao sredstvom za postizanje nekih vlastitih probitaka i/ili u kojima ljude promatramo svodeći ih samo na jednu dimenziju njihovih života (pr. ako se prema blagajnici ili dostavljaču odnosimo samo kao prema naplatiteljima odn. donositeljima proizvoda, gubeći iz vida njihovu ljudskost, složenost, zapravo jedinstvenost njihove osobe), kao u prostituciji ili surogatstvu, u kojima ljudi postaju proizvodi ili usluge s etiketom. Po uzoru na stare Grke, koji su život, svijet, smisao i vrline razmatrali u dobrom društvu, šetnjom ili u hladovini, i mi smo si zajedničkim iščitavanjem i razgovorom posvijestili važnost odnosa prema drugome u njegovoj cjelovitosti i dostojanstvu.
Bioetika: praktična, potrebna i uvijek aktualna
Povratkom u dvoranu nastavili smo s interaktivnim pristupom kojim nas je Luka Poslon, idejni začetnik i prijatelj Ljetne škole, upoznao s temeljnim postulatima, pristupima, načelima i perspektivama u bioetici kao znanosti. Kao član Laboratorija za etiku digitalnih tehnologija u zdravstvu, znanstveno-istraživačke jedinice Hrvatskoga katoličkog sveučilišta u Zagrebu, Luka nam je kroz trenutno goruću temu umjetne inteligencije i njezina utjecaja na ljude, društvo, znanost i cjelokupnu civilizaciju nastojao približiti temeljna pitanja i temeljnu problematiku s kojom se bioetika suočavala, suočava i s kojom će se sve više suočavati. Dolazeći s različitih fakulteta, sredina i životnih iskustava, a time i različitih razina upoznatosti, svatko od nas polaznika i sudionika dobio je širok pregled perspektiva i konkretnih primjera – od genetičkoga inženjerstva do izazova analiza koristi i dobrobiti (cost-benefit analysis) u zdravstvu (nikome nije bilo lako odlučiti se na koji način i komu od ponuđenih skupina u studijama slućaja distribuirati lijek u skladu s vrlo ograničenim resursima i mogućnostima). Luka nas je potaknuo naše zanimanje i ohrabrio nas za upoznavanje s danas široko dostupnim i raspoloživim digitalnim alatima umjetne inteligencije, kako bismo, upoznajući ih, stekli razumijevanje za njihovu etičnu uporabu.
Veličanstvenost čovjekova razvoja
Ginekolog i subspecijalist fetalne medicine, dr. Oliver Vasilj, upoznao nas je intrauterinim (unutarmaterničnim) razvojem djeteta kroz svoju specijalnost – promatranje fetalnog ponašanja i razvoja pomoću 4D ultrazvuka. Preko živopisnih snimki embrija i fetusa u različitim stadijima trudnoće upoznavali smo se sa svom složenošću, ljepotom i – usudio bih se reći – čudesnošću ljudskoga razvoja koji rođenjem ne prestaje, nego samo prelazi iz sigurnosti maternice u daleko prostraniji i izazovniji svijet.
Iako je ljudski embrij pri kraju embrionalne faze svojega razvoja (do 8. ili 9. tjedna trudnoće) velik do svega 3 cm, već u 7. tjednu trudnoće javljaju se stezanja ranih mišića (tzv. crvoliki pokreti) nužna za razvoj mozga, a u 9. i prvi pokreti udova (doduše, pod nadzorom leđne moždine, a ne mozga, koji je još u razvoju). Već u 10. tjednu fetus ima sva obilježja odrasle osobe – svi organi su formirani, kao i svi preduvjeti za razvoj cjelokupnoga organizma, koji će se od tada samo rasti i usložnjavati u građi i funkciji. U 11. tjednu dijete može raditi sve pokrete (fleksije, ekstenzije, rotacije i dr.) kao i u ostatku svojega života, samo što će s vremenom oni postajati koordiniraniji i složeniji.
Dr. Vasilj nas je stalno iznova iznenađivao, a ponekad i razveselio ultrazvučnim snimkama različitih fetalnih ponašanja (pućenja usana, pokreta očiju, zijevanja i sl.) u drugom i trećem tromjesečju trudnoće, koji potvrđuju motoričke sposobnosti nerođenih. Činjenica da djeca opće pokrete, koji su važni za njihov doživotni neurološki razvoj, mogu izvoditi već u prvom tromjesečju trudnoće (u kojemu je u Hrvatskoj dozvoljen pobačaj), jasno potvrđuje njihovu ljudskost mjesecima prije poroda. Dr. Vasilj naglasio je kako u embrijskomu razvoju ne postoji neka drastična, skokovita promjena na temelju koje bismo mogli odlučno podvući granicu po kojoj bismo arbitrarno mogli odlučivati između postojanja ili nepostojanja života.
Biologija, embriologija, genetika i medicina složne su kako je začeće početak novoga života. Dr. Vasilj istaknuo je kako čovjekov razvoj traje od začeća do smrti i kako nije liječnik taj koji, na temelju nekakve uprosječene analize cost-benefit, pokušava uklopiti pacijenta u procjene ili statistike preživljivosti, nego znanstveno podkrjepljenim informiranim pristankom daje cjelovitu sliku trudnici ili pacijentu, koji u konačnici donosi odluku – informiran, a ne isprepadan ili zbunjen (Lorem ipsum).
Palijativa: slavlje života kao protuotrov kulturi odbacivanja i smrti
Novostečene spoznaje o dostojanstvu i cjelovitosti čovjeka tijekom cijeloga njegova života, od prve diobe stanice do zadnjeg izdaha, nadopunili smo predavanjem o Etičkim izazovima u palijativnoj medicini i odluke na kraju života, kojime nas je prof. i dr. Marijana Braš s Medicinskoga fakulteta u Zagrebu doslovno izula iz sandala.
Kao predana zagovornica palijativne medicine i palijativne skrbi, i psihijatrica-psihoterapeutkinja, otvorila nam je oči za problematiku koja se u Hrvatskoj na svim razinama društva (od političke do osobne) nekako gura pod tepih – o kraju života. Ne samo kraju života kao trenutcima samrti ili samoj smrti, nego i o kraju života kao sastavnom dijelu našeg ljudskog životnog iskustva. Profesorica nas je podsjetila kako je eutanazija zadnjih godina goruća tema stotina skupova, kongresa i konferencija u Hrvatskoj i svijetu, no kako se palijativi pridaje sramotno malo pozornosti.
Dopustite mi da vas ukratko pokušam uvesti u osnove. Prije svega, valja razlikovati palijativnu medicinu od palijativne skrbi, a njih dvije pak od skrbi na kraju života (end-of-life care), koja je samo jedan manji dio (obično konačni – zadnjih tjedan ili dva) života kojemu je potrebna palijativna medicina. Cilj palijativne skrbi i palijativne medicine jest postizanje najbolje kvalitete života za pacijenta i njegovu obitelj, koja počinje od dijagnoze sve do kraja žalovanja nakon smrti bolesnika.
E sad, iako je palijativna medicina jedna od triju glavnih grana medicine (uz preventivnu – kojom se sprječava razvoj bolesti i kurativnu – kojom se liječi), ona je u suvremenoj kliničkoj praksi bila zapostavljana u odnosu na prve dvije. Dr. Braš upoznala nas je s tužnom stvarnošću kako u Hrvatskoj i dalje ne postoji nijedna gerijatrijska bolnica niti mogućnost (sub)specijalizacije gerijatrije, a time i naobrazbe liječnika koji bi stručno pristupili starijem stanovništvu u problemima svojstvenima za njihovu dob, dok je u ostatku Europske unije i Zapada to standard. Palijativna medicina kao medicinska specijalizacija priznata je prva u Velikoj Britaniji 1988. i ona obuhvaća kontrolu (ublažavanje) tjelesnih simptoma, psihijatrijski, psihološki, socijalni i duhovni aspekt, komunikaciju te rad s pacijentom i njegovom obitelji – drugim riječima, promatrati bolesnika kao osobu, a ne kao dijagnozu.
Ona se odnosi na oboljele od neizlječivih bolesti svih životnih dobi, često na godine rada (a ne zadnje tjedne), no cilj je da se u jedinicama palijativne skrbi boravi što kraće i što bliže obitelji. Palijativna medicina je aktivna i totalna skrb o bolesniku, u kojoj cijeli jedan interdisciplinarni tim (liječnici, medicinske sestre, psiholozi, socijalni radnici, fizioterapeuti, radni terapeuti, duhovnici, nutricionisti, volonteri, članovi obitelji) brigom i njegom bolesniku odgađa smrt, a brojne i razvojem pametnih lijekova i napretka medicinske znanosti „vraća u život“, o čemu je prof. Braš iznijela i primjere iz svoje kliničke prakse. S obzirom na to da oko 200 tisuća ljudi u Hrvatskoj imaju progresivne bolesti za koje je potrebna ili bi u budućnosti mogla biti potrebna palijativna skrb (rakovi, neurodegenerativne, autoimune bolesti, demencije, zaraze), dostupnost palijativne skrbi bit će sve potrebnija.
Kao najveći problem i prepreku jačem razvoju palijative u Hrvatskoj je odvojenost zdravastva i socijalne skrbi kada se to nekad jedinstveno ministarstvo 1994. razdijelilo na dva te od tada izostaje bolja suradnja ovih struka. Tako je prema zakonu gotovo nemoguće zaposliti liječnika u ustanovama socijalne skrbi pa se nerijetko događa kako se o osobama koje su potrebne palijativne skrbi brinu njegovatelji bez medicinskih znanja. Iako palijativna skrb ne poskupljuje troškove liječenja, a znatno podiže kvalitetu života pacijenata, nažalost, i dalje nema dovoljno političke volje za snažnijim razvojem kapaciteta u sustavu palijativne skrbi. Edukacija i osvješšćivanje, poput ovog predavanja, prvi su korak ka tome.
Komunikacija u medicini
Svojim se predavanjem prof. dr. Veljko Đorđević, specijalist socijalne psihijatrije, također s Medicinskoga fakulteta u Zagrebu, odlično naslonio na temu palijativne skrbi i proširio ga na problematiku i etičke izazove komunikacije u medicini, kako zdravstvenih djelatnika međusobno, tako i prema pacijentima i članovima obitelji te javnosti.
Na samome početku predavanja profesor je istaknuo ars medica tj. medicinu kao umijeće, znanje, znanost, skup praktičnih vještina i etiku kao neizostavni dio. Komunikacija je u medicini preduvjet uspješne dijagnoze i liječenja te uspostave odnosa s bolesnikom – drugim riječima, komunikacijske su vještine, uz klinički pregled, medicinsko znanje i rješavanje problema, temeljni uvjet procjene kompetencija zdravstvenih profesionalaca.
Profesor je istaknuo kako je paternalistički pristup (liječnik kao „bog i batina“ naspram pacijenta u donošenju odluka) napušten nakon II. svjetskoga rata te kako se danas teži medicini usmjerenoj na osobu (person-centered medicine; ne miješati s personaliziranom medicinom), koja uvažava psihičko, socijalno, tjelesno i duhovno, i u zdravlju i u bolesti, uvažava bolesnikov pogled na bolest, njegove ciljeve, vrijednosti, očekivanja i potrebe, kao i kontekst u kojemu živi. Profesor je i naglasio važnost razvitka suradnog partnerstva između liječnika, zdravstvenog osoblja, bolesnika i njegove obitelji.
Komunikacijske vještine povezane su s ishodom liječenja, izuzetno su važne u odnosu s bolesnikovom obitelji, u odnosima s javnošću, ali i u prevenciji sindroma sagorijevanja (burn out) kod profesionalaca. Temelj vlastitoga iskustva iz psihijatrijske prakse, dr. Đorđević naglasio je kako ne liječi tehnika, nego osoba te kako je bez kvalitetne komunikacije gotovo nemoguće kvalitetno pristupiti liječenju. Sve veći problem u liječenju predstavlja izostanak međugeneracijske solidarnosti među članovima obitelji, ali i u društvu te da bi se 21. stoljeću, kojemu je već dodijeljen epitet „stoljeća uma“, moglo pridodati i oznaka „stoljeća usamljenosti“, u kojemu kultura odbacivanja starijih i sve veća društvena izolacija uslijed „života na mreži“.
Profesor je, zajedno s dr. Braš, na završetku predavanja istaknuo kako je danas važnije raditi na emocionalnom pristupu u medicini i znanosti, a ne toliko kognitivnom (koji sve više preuzima rastuća digitalizacija).
Autor: Dominik Tomić
