U Šibeniku se trenutno održava 7. Ljetna škola bioetike i ljudskih prava u organizaciji hrvatskog ogranka Svjetskog saveza mladih. Nakon teksta o prvom danu predavanja, donosimo i iskustva sa sljedećg.
Predavanja drugoga dana Ljetne škole mogla bi se dati svesti pod zajednički nazivnik ljudskih prava, razmatranih s međunarodnopravnoga, logičko-filozofskog i ontološkog motrišta. Četiri predavača, četiri nezaboravna predavanja, puno novih saznanja i otvorenih pitanja.
Pravo na život u međunarodnom pravu
Savjetnica međunarodne udruge za zaštitu ljudskih prava ADF International (Alliance Defending Freedom) pri Europskoj uniji u Bruxellesu i Vijeću Europe u Strasbourgu Martina Divković u svome je predavanju dala pregled zakonodavnih i političkih okvira regulacije prava na život kroz pravne postupke i presude u slučajevima eutanazije[1] i pobačaja ADF-ovih branjenika diljem svijeta. Izuzevši čak i pravne zavrzlame i nesuglasice, statistike same po sebi govore o razmjerima koje je eutanazija uzela u belgijskome društvu ozakonjenjem 2002. i njezinom liberalizacijom (od 2014.): u prvih dvadeset godina eutanazirano je 27 000 ljudi, uz rast od 15 % 2023. godine u odnosu na prethodnu, pri čemu se u Belgiji prosječno provodi osam eutanazija dnevno, a najmlađa dosad ikad eutanazirana osoba bila je devetogodišnjakinja s onkološkom dijagnozom.[2]
Primjetno je kako je protjek vremena poticao daljnju liberalizaciju praksi pri čemu se sve češće eutanazija počela opravdavati i možebitnim psihološkim poteškoćama. Trendove daljnje liberalizacije eutanazije potpomažu i nedosljednost u tumačenjima Europskoga suda za ljudska prava koji je u nekolicini presuda naveo kako je osobama eutanaziranima protiv volje prekršeno pravo na život, istovremeno presuđujući kako zakon koji dopušta eutanaziju sam po sebi ne krši ljudska prava. Ubrzano starenje stanovništva u razvijenim zemljama sve se više uzima kao argument pobornika eutanazije, koji u njoj vide rješenje za opterećene zdravstvene sustave i rastuće troškove pružanja zdravstvene skrbi (primjerice, u Kanadi).
Predavačica se osvrnula i na koncept „prava na smrt“, koji promiču zagovornici eutanazije, a koji nije prepoznat niti priznat ni jednom konvencijom, deklaracijom ili aktom međunarodnog prava. Dapače, iako pravno neobvezujuće, Parlament Vijeća Europe (PACE) u svojo preporuci (1999.) i rezoluciji (2012.) poziva članice na zabranu eutanazije, a ni ESLJP svojim presudama nije potvrdio postojanja „prava na smrt“ (dijelom i zato jer je protuslovno pravu na život).
Na primjerima nekih međunarodnopravnih sudskih postupaka u kojima je sudjelovao i ADF, Divković je navela primjere kršenja ljudskih prava u slučaju pobačaja: pravnoga instituta priziva savjesti (slučaj švedskih medicinskih sestara kojima je odbijen priziv savjesti[3]), prava na okupljanje (slučaj Pavice Vojnović i inicijative 40 dana za život u Njemačkoj) te prava na slobodu govora i vjeroispovijest (slučaj Isabele Vaughn-Spruce u UK-u[4]), kao i još nekoliko slučajeva u kojima je ADF pružao pravnu pomoć osobama radi povrede ovih ili nekih drugih prava u različitim dijelovima svijeta.
Eutanazija: bioetički pogled i pregled
Iduće predavanje Mislava Barišića, koordinatora zagovaračkih aktivnosti Svjetskoga saveza mladih na europskoj razini s iskustvom rada u Europskom parlamentu i Ujedinjenim narodima, fokusiralo se na pitanje eutanazije u svjetlu njezinih filozofskih, pravnih i (bio)etičkih aspekata.
U upoznavanju s razlikama između potpomognuta samoubojstva (u kojemu liječnik ili treća osoba savjetuje ili informira osobu koja namjerava počiniti samoubojstvo; dalje PS) i eutanazije (koja može biti aktivna i pasivna, dobrovoljna i nedobrovoljna, ali u kojoj jedna osoba namjerno usmrćuje drugu na njezin zahtjev), naglasio je kako je u njihovu razmatranju i prosuđivanju najvažnije pitanje namjere – koji se krajnji učinak želi postići, kojim sredstvom i tko smije ili ne smije imati pravo provesti ga – tako uskraćivanje liječenja koje održava život (withdrawing life-sustaining treatment) kad smrt nije namjeravani učinak nije pasivni ili ikoji drugi oblik eutanazije.
U nastavku izlaganja razmatrali smo pravne, etičke i životne posljedice možebitna postojanja ili opravdanja „prava na smrt“ – ako postoji, na koga se može primijenjivati i kako, u kojemu obujmu, samo su neka od otvorenih pitanja – a koje zagovornici eutanazije pokušavaju predstaviti kao dio prava na poštovanje privatnoga i obiteljskoga života iz Europske konvencije o ljudskim pravima. Na tomu je tragu opći komentar br. 36 (2018.) Odbora za ljudska prava UN-a koji iznosi kako PS ne krši pravo na život, kao i koncept „dostojanstvene smrti“, čiji zagovornici bol, patnju ili ovisnost poprilično dehumanizirajuće shvaćaju/tumače kao umanjenje dostojanstva ljudske osobe, a time i „pravo na smrt“, PS i eutanaziju opravdanima.
Dvije su krovne kategorije argumenata kojima se pokušava opravdati legalizacija eutanazije: argumenti iz autonomije pojedinca te iz boli i patnje. Stav pobornika eutanazije je kako mentalno sposobne, smrtno bolesne odrasle osobe bi trebale moći odabrati prekinuti svoj život uz pomoć liječnika, pozivajući se na autonomiju pojedinca u donošenju vlastitih odluka. No, autonomija nije neograničena. U većini država samoubojstvo i/ili pomaganje u samoubojstvo kažnjivo je kaznenim pravom pa je pravno nedosljedno u nekim slučajevima odobravati samoubojstvo, a u drugima ne (a postoje presude koje odbijaju pravo na PS).
Problematično je hoće li društveno prihvaćanje PS-a otežati javnozdravstvene programe sprječavanja samoubojstva ako se ono dopušta pod krinkom medicinskih opravdanja. Postoje i slučajevi u kojima je zbog prisile poslodavca, bliske osobe ili bolničkog osoblja osoba pristala na eutanaziju (pr. slučaj Kate Cheney), a koji dovode u pitanju poštivanje autonomije u konačnici usmrćenih pojedinaca. Drugi je stav taj da bismo trebali omogućiti prekid neizdrživih patnja i boli PS-om ili eutanazijom iz empatije i suosjećanja s tim osobama. No, zašto se prije nepovratnih smrtnih ishoda ne bi arbitrarno procijenjena „kvaliteta života“ pokušala popraviti primjerenom palijativnom skrbi, boljom komunikacijom i psihološkom pomoći? Uzima se patnja tih ljudi ozbiljno ili se instrumentalizira? Neki zagovornici eutanazije pod pojmom „sveobuhvatne palijativne skrbi“ zagovaraju uključivanje eutanazije u istu, što je absurdno i nepomirljivo s ciljevima palijative. U konačnici, postavlja se pitanje gdje su granice u propisivanju tko ima, a tko nema pravo na vlastito usmrćivanje – samo neizliječivo bolesni ili i osobe s psihološkim problemima, osobe kojima smrt ne nastupa uskoro, djeca?
O realnim i razornim rizicima legalizacije vrlo se malo govori, a oni se u državama koje sve više liberaliziraju provedbu eutanazije (Kanada, Belgija) već javljaju – prisila nad ranjivim skupinama (pr. osobama s PTSP-om, starijima, nemoćnima…), pritisak klinika i bolnica nad pacijentima čije su terapije i liječenja financijski opterećujuća (tzv. „dužnost umiranja“) te, možda i najrazornija, promijenjena uloga liječnika koji dobivaju ulogu u odlučivanju čiji su životi vrijedni, a čiji pak nisu življenja, često na temelju pritisaka ili pogrešnih procjena.
Logičke pogreške u argumentaciji
Jedno potpuno drukčije izlaganje, ali izazovno i nadopunjavajuće na prethodna filozofa i logičara dr. sc. Gorana Lojkića, poslijedoktoranda Instituta za filozofiju u Zagrebu, osvrnulo se na prepoznavanje i primjere logičkih pogrešaka u argumentaciji. Iako smo više-manje svi u srednjoj školi slušali Logiku, bilo je korisno prisjetiti se temeljnih logičkih pojmova (nužnih za kvalitetnu argumentaciju) – tako smo se prisjetili da je logički valjani argument (zaključak) onaj koji slijedi iz premisa, pri čemu valjanost argumenta ne zahtijeva istinitost premisa. Modus ponens valjani je zaključak ako i samo ako u svim slučajevima u kojima su premise istinite i konkluzija mora biti istinita – on se, primjerice, koristi u formulaciji matematičkih aksioma. Dr. Lojkić objasnio je i razliku između i činjenične pogreške, pouzdanosti i valjanosti argumenata, kao i induktivnih i deduktivnih argumenata. U drugome dijelu predavanja razjasnio je logičku argumentaciju argumenta skliske padine (slippery slope) na primjeru eutanazije, pobačaja i proširenja pravne definicije braka, obrazlagajući i razjašnjavajući jesu li ti valjani s logičkoga stajališta. Naposljetku, dr. Lojkić dao je savjete za kvalitetniju argumentaciju, kao i dobronamjernost u (logičkom) tumačenju tuđih argumenata.
O ljudskim pravima iz temelja
Predavački dio programa zaključili smo pravim pravcatim filozofiranjem (u antičkom smislu te riječi) u kojemu nas je vodio dr. sc. Dan Đaković, asistent na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu. Nije se radilo o klasičnu predavanju ex cathedra, nego o razgovoru i stalnom izmjeni pitanja i odgovora kojima smo se upoznavali s nekim ključnim pojmovima i spoznajama za razumijevanjem koncepta ljudskih prava. Naime, suvremeni koncept ljudskih prava javlja se u 18. st., a međunarodno je univerzaliziran UN-ovom Deklaracijom o ljudskim pravima 1948. S obzirom na to da neki danas, najčešće iz pozicija filozofskoga materijalizma, ljudska prava smatraju pukim konceptom ljudskog uma (narodski rečeno – izmišljotinom), počeli smo promišljanje s tog motrišta.
Pitali smo se možemo li reći da je sve što je (zamislivo) u ljudskom umu može postojati na neki način, kao što su npr. brojevi ili jednorog. Takve se „umotvorine“ mogu referirati na nešto u stvarnosti, ali i ne moraju. Zapravo, cilj promišljanja bilo je doći do pitanja: jesu li ljudska prava rođena u nekome trenutku povijesti, jesu li otkriće ili čovjekov izum? Također, uzevši u obzir suvremeni okvir ljudskopravaških pokreta, pitanje je jesu li ljudska prava svojevrsni oblik građanske ili sekularne religije, neka svjetonazorska ili filozofska vjera?
Na tomu tragu, u raspravu smo uključili nekoliko pojmova, točnije svjetonazorskih gledišta, s kojih se raspravlja o ljudskim pravima: materijalizam (prihvaćanje samo tvarnog, vidljivog, opipljivog), pozitivizam, scijentizam (stav da ništa nije istinito što nije dokazano ili provjerljivo egzaktnom znanošću), deizam (vjeru u Boga koji nema nikakva upliva u svijet, stvarnost) i nominalizam (stav da postoje konkretne stvari, ali ne i njihova bit[5]) – ovi nazori uvelike oblikuju suvremene rasprave o ljudskim pravima.
Ljudska se prava u 18. st. prvo proglašavaju, a tek kasnije dokazuju, i to pod nazivom prava čovjeka, pri čemu se ne izjednačuju svi ljudi – čovjek ima prava, ali ne i svi ljudi (pr. Voltaire Afrikance nije smatrao jednakima Europljanima). Svršetkom II. svjetskog rata osnivaju se Ujedinjeni narodi i javlja se trenutak povijesti u kojemu je skupina ljudi odlučila popisati i proglasiti ljudska prava, dajući im takvim nazivom komunitarni (zajedničarki) i univerzalistički karakter – sva ljudska bića (možemo reći, cijelo čovječanstvo) dijele istu narav.
Ipak, da bi se uopće moglo raspravljati, potrebno je definirati tko je ljudsko biće, ima li ono konkretnu, unutarnju vrijednost, ali i odrediti tko definira (Je li to moguće?). Premda je stvorenje, čovjek je prema Knjizi Postanka taj koji imenuje ostala bića i stvari iz čega proizlazi moć imenovanja – definirati znači postaviti granicu, i sve (o)visi o definicijama. Problem u definiranju je njegova arbitrarnost, primjerice, u slučaju odredbe kraja života u medicini – je li to prestanak rada srca ili moždana smrt? Jer, drukčije se odnosimo prema mrtvacu i prema čovjeku u komi.
Doista, moć jezika je velika. Osobno mi se urezao primjer engleskog glagola convince (uvjeriti), čije je podrijetlo u latinskome convincere (pobijediti zajedno) – dakle, u postizanju onoga trenutka „aha“, u shvaćanju drugoga istina se prepoznaje sama po sebi, vlastitim autoritetom. Kao i u raspravi o postojanju apstrakcija i definiranju čovjeka, isto se pitanje već sedamdesetak godina postavlja u slučaju ljudskih prava – jesu li ona priča, mit, konvencija, stvarnost, uvjerenje…? Složili smo se postavkom kako za svako ljudsko biće njegovo dostojanstvo ima primat te iz njega prolaze čovjekova ljudska prava (a ne obratno).
Dostojanstvo ima i svoju onotološku dimenziju, stvarnost i neovisnost o ljudskom umu, kao i spoznajnu (epistemiološku, gnoseološku) dimenziju, iz koje se postavlja pitanje kada smo otkrili odn. postali svjesni ljudskih prava. Složili smo se kako su ljudska prava otkriće, a ne izum ili puka umotvorina, i kako ih ljudi svojim osobnim životom i povijesnim hodom čovječanstva sve to više otkrivaju. Dr. Đaković istaknuo je kako smatra da s protjekom vremena i naraštaja ipak spoznajno napredujemo te da ne možemo svaki koncept iz prošlosti koji više ne držimo prihvatljivim promatrati kao zlu volju, prezentistički (iz gledišta našega vremena, bez poznavanja konteksta povijesnoga trenutka).
Svidjela mi se Maritainova slika ljudskih prava kao glasovira, a ključ za njegovo sviranje je vrhovna vrijednost – ljudsko dostojanstvo, neotuđivo i svojstveno svakomu čovjeku, bez obzira na dob, okolnosti života i sl. U tom je smislu dr. Đaković naveo kako se UN 1948. složio oko (okvirna) popisa ljudskih prava, no ne i oko razloga slaganja oko toga popisa te kako od tada polako dolazi do sve većih razilaženja u desetcima različitih tumačenja ljudskih prava. Slikovitije, slažemo se oko glasovira, ali ne i oko glazbenog ključa i melodije, što uvelike otežava i usložnjuje postizanje zaključaka.
Nadalje, dr. Đaković postavio je pitanje postoji li ili ne neki (usađeni) naravni zakon, kako u ljudima, tako i u ostatku žive i nežive prirode, po kojemu se ravnamo[6]. Tako navodi primjer Antigone, koja se odbija pokoriti ljudskim zakonima (samovolji vladara) jer postoji stariji, njemu nadređeni i prethodeći zakon, izvan ograničenosti materijalna svijeta, čiji je autor vrhovno biće, bitak. Čitava priča oko ljudskih prava upravo i počiva na tomu naravnu zakonu. Zaključno, složili smo se kako istina ima nepopustljive zahtjeve kao apsolut i kako ju, na tragu Ratzingera, ne možemo posjedovati, nego samo živjeti u njoj, ispunjati se njome.
Autor: Dominik Tomić
[1] Od europskih država, potpomognuto samoubojstvo i/ili eutanaziju u barem nekom od svojih oblika dosad su ozakonili Švicarska, Nizozemska, Belgija, Luxemburg, Italija, Njemačka, Španjolska, Austrija i Portugal
[2] Za više informacija o problematici i zloporabama eutanazije u Belgiji posjetite affirmingdignity.org.
[3] Predavačica, koja živi u Švedskoj, objasnila je kako u Švedskoj ni u kojemu obliku ne postoji institut priziva savjesti, kako u medicini, tako ni u slučaju služenja vojnog roka. Sud je presudio kako Švedska nije dužna jamčiti medicinskim sestrama priziv savjesti pri izvršavanju pobačaja.
[4] Vaughn-Spruce dvaput je bila tužena zbog tihe molitve pred tampon-zonom ispred klinike za pobačaje i oba je puta oslobođena krivnje. Nakon oslobađajućih presuda, Vlada UK-a donijela je zakon po kojemu je Vaughn-Spruce zabranjen bilo kakav oblik prosvjeda, okupljanja ili molitve u blizini tzv. „tampon-zona“, zbog čega joj se treći put sudi.
[5] Primjerice, da postoji stolac, ali da ne postoji stolstvo, svojstvo/odlika koja bi bila zajednička svim stolovima, koja bi ih na neki način ispunjala.
[6] Primjerice, čovjekova savjest. S druge strane, za konja ili čekić ćemo reći da je dobar ako ispunjava svoju svrhu, ako posjeduje i odražava kvalitete bliske svom idealnom obliku (izvornom, idejnom nacrtu).
