Prema procjenama izvan Republike Hrvatske živi 3.200.000 hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka.1 Jednu od brojnih skupina dijaspore čine gradišćanski Hrvati s kojima započinjemo seriju tekstova o Hrvatima izvan RH.
Dragi čitatelji, zadovoljstvo nam je prezentirati novi projekt u sklopu kojega planiramo temu hrvatske dijaspore približiti mladim čitateljima. Cilj ovog projekta, koji je financiran od strane Vijeća za elektroničke medije, jest upoznati mladu publiku, s kulturno-povijesnom baštinom hrvatskog iseljeništva te mlade osvijestiti o rasprostranjenosti hrvatske dijaspore kako u Europi tako i u prekooceanskim zemljama.
Plan je napraviti pet intervjua s predstavnicima gradišćanskih Hrvata, vojvođanskih Hrvata, karaševskim Hrvatima, predstavnicima janjevačke zajednice te predstavnicima hrvatske zajednice u Kanadi. Osim intervjua objavit ćemo pet članaka u kojima analiziramo povijesne razloge zbog koji su naši preci bili primorani napustiti svoju domovinu i sreću potražiti negdje drugdje.
Prvi intervju koji objavljujemo u sklopu ovoga projekta jest intervju sa predstavnikom gradišćanskih Hrvata. Gospodin Petar Tyran, predstavnik gradišćanske zajednice, pokazao je veliki entuzijazam i veoma se brzo odazvao na intervju te mu ovim putem zahvaljujem na trudu i energiji koji je utrošio kako bismo uspjeli započeti realizaciju ovoga projekta.
Kako sebe doživljavaju gradišćanski Hrvati? Kada ih se pita što su oni, kako se definiraju?
Na ovo pitanje veoma je teško odgovoriti i u velikoj mjeri zavisi od osobe do osobe. Generalno kod gradišćanskih Hrvata postoji osjećaj pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu, ali intenzitet ovoga osjećaja razlikuje se od osobe do osobe. Rekao bih da se hrvatski identitet snažnije zadržao kod obrazovanijih ljudi koji su kroz svoje školovanje i odgoj osvijestili činjenicu da imaju hrvatsko podrijetlo.
Također veliki je problem s mladima koji sve više gube hrvatski identitet te sve snažnije naglašavaju kako nisu Hrvati već gradišćanski Hrvati. Oni Hrvatsku sve više gledaju kao daleku zemlju s kojom se teško mogu poistovjetiti. Također problem je i austrijsko zakonodavstvo koje ne dozvoljava posjedovanje dvostrukog državljanstva te se tako dodatno gradišćanske Hrvate odvaja od njihove matične zemlje.
U prvom pitanju odgovorili ste kako generalno gradišćanski Hrvati sebe samo identificiraju, no recite nam kako se Vi gledate na svoj identitet?
Osjećaj pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu kod mene je snažno prisutan. Moja obitelj došla je prije više od petsto godina na područje Gradišća. Ja sam 25. generacija Hrvata koji žive na ovom prostoru. Ne mogu s točnom sigurnošću odgovoriti iz kojega dijela Hrvatske je moja obitelj migrirala na prostor Austrije, ali vjerojatno je negdje s tromeđe Save, Kupe i Une.
Zanimljivo je da se u govoru gradišćanskih Hrvata koristi čakavski, ikavski i ijekavski govor te na temelju ovoga možemo donekle locirati prostor sa kojega su ljudi dolazili. Također zanimljivo jest da se među gradišćanskim Hrvatima broji na slovenskom odnosno njemačkom što pokazuje da su ili došli iz blizine slovenske granice ili su kroz povijest bili u kontaktu sa Slovencima. Također zanimljivo jest kako u govoru gradišćanskih Hrvata nema turcizama koji su danas široko rasprostranjeni u hrvatskom govoru što potvrđuje da su turska osvajanja potaknula iseljavanje iz Hrvatske i dolazak na područje današnje Austrije.
Njeguju li gradišćanski Hrvati još uvijek svoj identitet i povijesno sjećanje na krajeve iz kojih su došli u Austriju?
Nekima je ovakvo povijesno sjećanje bitno, a nekima nije. Kako bi se nacionalni identitet održao ključno je obrazovanje. U Austriji postoji zakon o dvojezičnom podučavanju u mjestima u kojima postoji odredjen postotak hrvatskog stanovništva. Dvojezičnost je po tom zakonu dopuštena u osnovnim školama, no problem je što u Austriji osnovna škola traje samo četiri razreda. Nakon toga dvojezičnost se gubi i ova četiri razreda nisu dovoljna kako bi djeca usvojila sve što bi o jeziku i kulturi trebala znati. U pojedinim predjelima postoje škole koje nude dodatnu nastavu hrvatskog jezika te nažalost postoji samo jedna dvojezična gimnazija.
Trenutno je cilj ustoloičti dvojezični hrvatsko-njemački školski sustav od vrtića do mature u Beču. Što se tiče populacije gradišćanskih Hrvata njih 35 tisuća živi na području Gradišća, 15 tisuća u Beču, 5000 u Mađarskoj te postoje male zajednice u Češkoj i Slovačkoj. Dolaskom komunista na vlast u Češkoj gradišćanski Hrvati iseljeni su sa svojih ognjišta te je njihov identitet danas izuzetno ugrožen.
Jesu li gradišćanski Hrvati uspjeli zadržati svoja hrvatska prezimena te je li dolazilo do prisilnih asimilacija?
Što se tiče prezimena zanimljivo je da su ona pisana mađarskom ili njemačkom ortografijom. Jezik gradišćanskih Hrvata nije u isti čas prošao Gajevu jezičnu reformu te se slova koja je Gaj uveo tradicionalno kod gradišćanskih Hrvata tek kasnije koristila.
Veliki problem za gradišćanske Hrvate nastao je dolaskom komunista na vlast u Mađarskoj. U tom periodu Hrvati su bili prisiljeni mađarizirati svoja prezimena te su ona djelomično u potpunosti izgubila svoj hrvatski korijen.
Također postojali su problemi i u Austriji. Naime 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća dolazi do snažne asimilacije. Postojao je snažan pritisak društva koji je od Hrvata tražio da se potpuno asimiliraju u austrijsko društvo. Ismijavalo ih se zbog načina na koji su govorili njemački te njihova tvrdog hrvatskog naglaska. Ovo je imalo snažne posljedice na zadržavanje gradišćanskog identiteta. Ljudi su zbog društvenog pritiska odlučili prestati govoriti hrvatski jezik te su se potpuno asimilirali u austrijsko društvo. To se pokazalo veoma pogubnim jer kada jedna generacije izgubi kontakt s jezikom onda je teško taj jezik ponovo oživjeti te ne postoje društveni faktori koji su sposobni jezik prenijeti na mlađe generacije.
Postoji li kod gradišćanskih Hrvata još uvijek veza s Hrvatskom?
Veze postoje ali su one s novijim generacijama sve slabije. Sport, folklor i hrvatska zabavna glazba su veoma važne karike koje spajaju gradišćanske Hrvate s domovinom. Oni su veoma ponosni na uspjehe hrvatske reprezentacije, no kada bi Hrvatska u nogometu igrala protiv Austrije nisam siguran da bi većina navijala za Hrvatsku. Također postoje dobri kontakti s brojnim hrvatskim kulturnim institucijama. Postoje dobri kontakt s ansamblom Lado, Zagrebačkim folklornim ansamblom dr. Ivana Ivančana, Društvom hrvatskih književnika, Gradom Varaždinom i kulturnim projektom Varaždinske barokne večeri, i tako dalje. Također gradišćanski Hrvati imaju brojne kulturne institucije koje rade na očuvanju hrvatskog identiteta. Postoje brojni tamburaški sastavi, kazališne skupine te na ponos svih Hrvata veliki „Hrvatski centar“ u Beču.
Je li za vrijeme Jugoslavije bilo moguće održavati veze s hrvatskom ili je vlast na gradišćanske Hrvate gledala kao opasan faktor?
Nije se gledalo na njih kao nepoželjne u Jugoslaviji. Jugoslavenske vlasti otvorenih su ruku primile gradišćanske Hrvate zbog određenih teritorijalnih i političkih pritisaka koje su preko njih mogle isporučiti austrijskim vlastima.
Bitno je napomenuti kako gradišćanski Hrvati nikada nisu pristali sudjelovati u ovakvom obliku političkog sukoba između Austrije i Jugoslavije. Kada bi Hrvati iz Austrije dolazili u Jugoslaviju uvijek bi sa sobom ponijeli neke potrepštine koje se u Jugoslaviji nije moglo kupiti te bi ih dali svojim domaćinima. Također za vrijeme Jugoslavije u Austriju je na privremeni rad dolazilo puno ljudi iz Južne Srbije. Dolazak Srba također je imao negativan utjecaj na razvoj hrvatskog identiteta jer se gradišćanski Hrvati nisu mogli niti željeli poistovjetiti s njima iako ih je ostatak austrijskog društva poistovjećivao. Taj faktor također je bitno utjecao na odluku o samoj asimilaciji.
1. »Hrvatske novine korz stoljeća« i
2. »Pogledi« (o nadreginonalnom folklornom ansamblu gradišćanskih Hrvata Kolo-Slavuju)
Vraćaju li se Hrvati iz Gradišća u Hrvatsku?
Ne vraćaju se u hrvatsku jer ih u Hrvatsku natrag ništa ne vuče. Mnogi od njih ne znaju iz kojeg su djela hrvatske njihovi preci došli pa ne znaju niti gdje bi se vratili. Također ekonomska situacija u Austriji je puno bolja od situacije u Hrvatskoj. Danas imamo trend u kojemu Hrvati odlaze u Austriju s kartom u jednom pravcu te je teško povjerovati da bi se gradišćanski Hrvati krenuli vraćati u svoju pradomovinu. Ono što mi potičemo jest odlazak gradišćanskih studenata na barem jedan semestar u Hrvatsku. Onaj tko ode na barem jedan semestar vraća se sa potpuno drugom sviješću i novo probuđenom ljubavi prema Hrvatskoj i prema svojemu identitetu.
Pomaže li hrvatska u očuvanju gradišćanske kulture?
Hrvatska pomaže, ali to bi moglo i trebali biti bolje i efikasnije. Ono što je trenutno potrebno jest snažna pomoć prilikom lobiranja za pokretanje novih školskih programa na hrvatskom jeziku. Također, financijski bi trebalo snažnije poduprijeti hrvatske kulturne projekte. Pozitivan primjer pomoći jest činjenica da su „Hrvatske novine“ tjednik koji izdaju gradišćanski Hrvati postale strateški projekt koji financira i podupire Republika Hrvatska.
*Ovaj tekst objavljen je uz potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama. Naziv projekta je „Dijaspora-neotkriveno blago Republike Hrvatske.”*
Autor: Damir Kopljar
Objavljeno: 25. srpnja 2024.
- “Hrvatski iseljenici u prekomorskim i europskim državama i njihovi potomci” Središnji ured za Hrvate izvan RH. https://hrvatiizvanrh.gov.hr/hrvati-izvan-rh/hrvatsko-iseljenistvo/hrvatski-iseljenici-u-prekomorskim-i-europskim-drzavama-i-njihovi-potomci/749 ↩︎
