Zbog intenzivnog iseljavanja od ulaska Hrvatske u EU sve se više govori o potrebi za oblikovanjem kvalitetnih javnih politika kojima bi se trebalo ublažiti negativne demografske trendove i tako u što većoj mjeri spriječiti negativne posljedice po tržište rada, gospodarstvo, javne financije, mirovine, zdravstvo, itd. S obzirom na to, riječ demografija se u javnom diskursu najčešće spominje u negativnom tonu.
Manjak demografskih sadržaja na fakultetima
Da bismo vidjeli da je doista tako, dovoljno je pretražiti medijske naslove s ključnom riječi demografija. Međutim, promišljanja o demografskoj problematici nisu novost (možda u medijima). Tako ni pronalaženje mogućih rješenja za negativne demografske trendove nije počelo nakon ulaska Hrvatske u EU. Još krajem 1940-ih, dok su se bilježili pozitivni demografski trendovi, Ekonomski fakultet u Zagrebu postaje žarište demografske statistike, a kasnije i suvremene demografije. Tako da su demografi s tog fakulteta zaslužni za razvoj demografije kao znanstvene i nastavne discipline kakvu danas poznajemo. Istodobno uz njih treba spomenuti i istraživače s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu (Geografski odsjek) koji su razvijali demogeografiju1. Osim dvaju visokih učilišta na kojima se tradicionalno izvode kolegiji o stanovništvu, poznato je da se srodni kolegiji danas izvode i drugdje (npr. na Sveučilištu u Zadru, Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu i dr.).
Moglo bi se, stoga, pretpostaviti da izostanak demografskih tema u nastavnim programima visokih učilišta, pored smanjenja znanstvenih i nastavnih kadrova, rezultira i općim nerazumijevanjem zakonitosti razvoja stanovništva (posebno vidljivo u medijima), kao i neprepoznavanjem važnosti demografske problematike za društvo. Možda baš u tome leži uzrok izostanka kvalitetnih i efikasnih javnih politika od strane izvršne vlasti.
Prethodne slutnje potvrđuje akademkinja Alica Wertheimer Baletić koja objašnjava da bez te pretpostavke (etabliranja demografskih tema na fakultetima) nije realno očekivati da društvo u svojoj politici poznaje i poštuje dostignuća demografske znanosti te riječ demografskih stručnjaka2. Spomenimo usput da su druge europske zemlje demografsku problematiku počele ozbiljno shvaćati prije nego li se demografija pozicionirala u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj (Švedska od 1930-ih, a Francuska i otprije2) te se ondje već tradicionalno provode javne politike iz područja demografije. Hrvatska je, dakako, daleko od tih dobrih primjera.
Dugotrajni problem
U svakom slučaju, negativni demografski trendovi već su svima dobro poznati, na njih se argumentirano ukazuje već desetljećima budući da je totalna stopa fertiliteta u Hrvatskoj pala ispod 2,1 (koliko je potrebno za zamjenu) još davne 1967. godine2. Usto, u tom razdoblju je uslijed modernizacijskih procesa došlo do napuštanja sela i poljoprivrede, a paralelno s tim i do migracije u inozemstvo (tzv. odlazak na privremeni rad) pa se otada počinju stvarati migrantske mreže koje će godinama poslije mnogima olakšavati odluku o iseljavanju (npr. tijekom Domovinskog rata ili nakon ulaska Hrvatske u EU).
Zato ćemo u nastavku ćemo staviti naglasak na potrebu osmišljavanja i provođenja kvalitetnih javnih politika kojima bi se ublažili negativni demografski trendovi.
Migracije i ekonomija
Većina javnosti složit će se da je za pozitivne demografske trendove presudno stanje u gospodarstvu. Drugim riječima, da su kvalitetnija radna mjesta, veće plaće i dostojanstveni radni uvjeti preduvjet demografske revitalizacije pojedinih dijelova Hrvatske. Sami demografi nerijetko znaju nešto slično reći. Takve tvrdnje su očekivane pošto stanovništvo seli za boljim radnim i životnim uvjetima, odnosno za boljim životnim standardom od onog kojeg su imali. Bi li, primjerice, stanovništvo napuštalo selo 1960-ih godina da su postojali zadovoljavajući životni uvjeti na selu, odnosno da je postojala alternativa poljoprivredi? Vrijedi i obrnuto – da na ekonomske trendove utječu i oni demografski. Bi li, prema tome, Zagreb bio tako razvijen da nije bilo imigracije, da u njega nisu doseljavali mladi, obrazovali se i u njemu ostajali? Još bolji primjer su smjerovi migracija u EU koji već sami po sebi govore o pojedinim nacionalnim gospodarstvima. Tako se broj državljana novih članica EU (učlanjenje u EU 2004., 2007. i 2013.) koji žive u drugim članicama EU-a u razdoblju od 2004. do 2017. godine upeterostručio3.
Preciznije, broj stanovnika 11 novih članica EU-a od 1989. do 2018. smanjio se za 7,0 %, pri čemu je to smanjenje većinom (73%) uvjetovano negativnim migracijskim saldom (odnosom doseljenih i iseljenih), a manje (27%) prirodnim prirastom (odnosom živorođenih i umrlih). Hrvatska, primjerice, bilježi smanjenje za 11%, dok najveće smanjenje imaju Bugarska, Latvija I Litva (preko 20%). Jedino su Češka, Mađarska i Slovenija u tom razdoblju imale pozitivan migracijski saldo. S druge strane, sve stare članice EU-a imale su pozitivni migracijski saldo dok su od njih samo Njemačka, Grčka i Italija imale negativni prirodni prirast3.
Treba reći i da su takvo stanje odredila društvena, politička i gospodarska zbivanja tog vremena. Prije 1989. godine u 11 novih članica EU-a migracija je bila strogo kontrolirana i ograničena od strane autoritarnih režima. Politička i ekonomska tranzicija u tim zemljama omogućila je slobodu migracije stanovništva i ulazak u pojedinu državu bez vize. Zato je naglo porasla prostorna pokretljivost stanovništva. Presudni čimbenici u tome bili su ekonomske naravi; pogoršanje životnog standarda, prekarnost na tržištu rada i inflacija u početnim godinama tranzicije. Ipak, glavni okidač masovnog iseljavanja bio je ulazak tih zemalja u EU3. Dakle, ekonomski su čimbenici bili ključni kod migracije istok-zapad EU te su imali veći utjecaj na smanjenje broja stanovnika od prirodnog prirasta. To vrijedi i za Hrvatsku. Iz toga je lako zaključiti da je potrebno unaprijediti postojeće ekonomske politike (prilike) kako bi se stvorili bolji radni i životni uvjeti u Hrvatskoj. Na tome se sve više inzistira i kroz provedbu EU fondova čime se teži uravnoteženom razvoju svih zemalja članica EU.
Fertilitet i vrijednosti
S druge strane, iseljavanje iz tih zemljama izrazito je pogoršalo dobnu strukturu stanovništva pa je sve manje potencijalnih roditelja. Ujedno, promijenio se način života i poimanja roditeljstva od onog kakav je nekoć bio. Tri su glavne skupine čimbenika koji utječu na fertilitet novih članica EU, pa tako i Hrvatske. To su (1) uspostavljene postmodernističke vrijednosti kod mlađih generacija (osobna sloboda, samoispunjenje i individualna postignuća), (2) ekonomska obilježja bivših socijalističkih zemalja uslijed tranzicije i restrukturiranja gospodarstava (npr. visoka nezaposlenost) te (3) smanjivanje davanja za javne socijalne politike3.
Zato pokušaj primjene kvalitetne populacijske politike (npr. pronatalitetne) već na samom početku nailazi na poteškoće. Osim što se populacija u međuvremenu smanjila i postala starija, odluka o roditeljstvu danas je isprepletena s puno više čimbenika nego prije. Zbog toga je za državu poput Hrvatske ulaganje u populacijske politike izrazito skupo jer nije poznato kakve će rezultate dati, a ako se i pokažu pozitivnima, takvi se mogu očitovati tek puno godina kasnije, dakle kada ih može poništiti nova emigracija. Što onda učiniti? Svakako je bolje imati osmišljenu kvalitetnu populacijsku politiku s postavljenim dugoročnim ciljevima (i provoditi ju) nego je ne imati. Ako želimo biti prosperitetna zemlja, preduvjet za to su ljudi, tj. ljudski kapital. U tome ćemo uspjeti ako sadašnjim i budućim generacijama nastavimo stvarati što bolje životne uvjete.
Drugačiji pristup
Dakle, puno će toga ovisiti o budućem gospodarskom razvoju Hrvatske jer će izravno utjecati na odnos broja useljenih i iseljenih. Međutim, ništa manje važno nije i kakve će se javne politike provoditi, hoće li biti kvalitetne i hoće li biti međusobno usklađene. Ako se vratimo na početak teksta, prisjetit ćemo se da je to moguće ako politika uvaži suvremena znanstvena dostignuća. Objašnjenje za to leži u činjenici da znanstvenici ipak bolje poznaju problematiku. Politika tu činjenicu treba prihvatiti kako bi se umanjila vjerojatnost za promašenim politikama. Pored njih, u tom procesu osobito važnu ulogu mogu imati mediji. Ako će se o demografskim temama pisati/izvještavati stručnije i ozbiljnije oblikujući javno mišljenje pomoću znanstvenih činjenica, to će nužno doprinijeti podizanju svijesti o negativnim posljedicama demografskih trendova za društvo te poticati na promišljanje o mogućim rješenjima. Veći doprinos u tome posebno se očekuje od mlađih generacija koje dolaze. Onih koji su imali priliku o suvremenoj demografskoj problematici slušati na fakultetima, a istovremeno se služe suvremenim tehnologijama. U suprotnom, ako se nastavi pisati/izvještavati samo o umiranju (uključujući i crnu kroniku koja je nerijetko glavna vijest dana), demografskim negativnostima i time pogoršavati već postojeće negativno stanje, teško je očekivati postupno rješavanje tako važne problematike. Kako bismo se maknuli od takvog pristupa, trebalo bi prepoznati pozitivne primjere te ih slijediti. Štoviše, treba ih isticati – pisati i govoriti o njima!
Promišljanju u tom smjeru doprinijet ćemo u drugom dijela teksta u kojemu ćemo se baviti trenutnim mjerama javnih politika iz područja demografije. Pritom ćemo spomenuti brojne pozitivne primjere, a zatim ćemo govoriti i o drugim mogućim mjerama javnih politika koje nismo usvojili u praksi, a zacijelo bismo mogli.
1 Monografija Ekonomskog fakulteta – Zagreb, 100 godina Fakulteta, Katedra za demografiju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, https://www.efzg.unizg.hr/o-nama-29714/100-godina-fakulteta/monografija-ekonomskog-fakulteta-zagreb/monografija-ekonomskog-fakulteta-zagreb-sadrzaj/44511
2 Wertheimer-Baletić, A., 2017: Demografska teorija, razvoj stanovništva Hrvatske i populacija politika (izvor radova), Meridijani, Samobor.
3 Fihel, A., Okolski, M., 2019: Population decline in the post-communist countries of the European Union, Population & Societies 567 (6), 1-4, https://www.cairn-int.info/article-E_POPSOC_567_0001–population-decline-in-the-post-communist.htm#:~:text=The%20European%20Union%20includes%2011,EU%20has%20risen%20by%2013%25
