mimladi

Kako je Hrvatska spasila svijet

U svojem prošlom članku pisala sam o povijesti grada iz kojeg dolazim te sam, istražujući o njemu, saznala kako je mnogo poznatih osoba iz Hrvatske na neki način bilo s njime povezano. Tako su u priču o Dugom Selu ušli Zrinski, grofovi Draškovići, Ivan Kukuljević Sakcinski, braća Radić, pisci Slavko Kolar i August Cesarec te mnogi drugi. Ako je toliko poznatih Hrvata utjecalo na jedan manji grad, moguće je zamisliti koliko je tek onda velik broj onih koji je utjecao na čitav svijet.

Kada prolazim pored Studentskog centra u Zagrebu, imam običaj gledati plakate i tražiti koji ću sljedeći događaj posjetiti. Upravo sam u to vrijeme tražila temu za svoj novi članak pa je moja pozornost bila dodatno usmjerena na izvješene naslove. Tako mi je za oko zapeo plakat s likom Ivane Brlić-Mažuranić koji je nosio naziv „Hrvatska svijetu“. Odmah sam uzela mobitel u ruke i proguglala o čemu se radi. S obzirom na to da sam sklona misliti kako se sve u životu događa s nekim razlogom, kao što sam to obrazlagala u jednom od svojih prvih članaka, pomislila sam: „To je moj novi članak, moram otići tamo!“ Tako je i bilo. Jedne subotnje večeri u ožujku uputila sam se s prijateljicom prema Meštrovićevu paviljonu kako bih posjetila izložbu o Hrvatima ili onima koji su ostvarili određenu vezu s Hrvatskom i tako mijenjali svijet.

Izvor: Privatna arhiva autora

U ovoj je izložbi predstavljeno 38 imena čije se rođenje, obrazovanje ili djelovanje veže uz Hrvatsku te četiri organizacije iz kojih su se rodile ideje i umjetnici koji su ostvarili pozitivnu promjenu u društvu u cjelini čime se opravdava naslov same izložbe. Došavši na kat na kojem započinje izložba, odmah mi je pozornost privukla svojevrsna „kreacija“ na podu. Nisam mogla zaključiti o čemu se radi sve dok se nisam približila kartici na zidu koja je riješila moj misterij. Riječ je dakle bilo o fragmentima križa zvonika zagrebačke katedrale koja je stradala u potresu prije godinu dana. Taj je križ bio postavljen na obnovljenu zvoniku u 19. stoljeću nakon potresa u Zagrebu 1880. Ti fragmenti izloženi su kao podsjetnik na potrese s kojima učimo živjeti. Sama je instalacija najava Andrije Mohorovičića, utemeljitelja seizmologije, koji je potrese počeo izučavati nakon 1880., a o čijem sam životu imala prilike saznati nešto kasnije.

Hrvatska je počela mijenjati svijet već u 4. st. kada je Sv. Jeronim, rođen u Stridonu u Dalmaciji, preveo Bibliju s grčkog na latinski. Prateći naslove istaknute na zidu bilo je moguće šetati stoljećima u kojima su se odvijale velike prekretnice za cijeli svijet. Uistinu me iznenadilo to da je u 15. st. naš Benedikt Kotruljević pisao o dvostrukom knjigovodstvu pišući o tome prije L. Paciolija za kojeg se pogrešno smatra da je osnivač ekonomske analize s dvojnim knjigovodstvom. Tko bi rekao da smo mi Hrvati znali biti i nekoliko koraka ispred drugih!

Izvor: Privatna arhiva autora

O Ivanu Česmičkom učila sam i u srednjoj školi i na fakultetu, ali tek sam na ovoj izložbi saznala za njegovu Orfičku odu suncu u kojoj je pisao kako je sunce gospodar svijeta te da je njome utjecao na Kopernikovu heliocentričnu teoriju. Sasvim je očekivano bilo da će jedan dio izložbe biti posvećen Marku Maruliću, no mogu priznati da mi je sasvim novo saznanje bilo to da ga je Ivan Kukuljević Sakcinski proglasio „ocem hrvatske književnosti“, a da ga je na to nagnala Judita.

Uistinu me začudilo da su naši ljudi imali toliko značajan utjecaj na poznata svjetska imena. Tako su Andrija Medulić i Juraj Julije Klović utjecali slikara El Greca, a Frane Petrić na filozofe Hobbesa, Descartesa i Newtona. Koračajući razdobljima, u pozadini me je pratila pjesma „U boj“ posvećena Nikoli Šubiću Zrinskom čiji je portret dominirao prostorijom.

Moram priznati kako mi je jedno od najiznenađujućijih saznanja na izložbi bilo to da je Faust Vrančić, osim što je bio leksikograf, bio i izumitelj koji je u svojem tehničkome priručniku Machinae novae objavio mnoštvo patenata kao što su leteći čovjek, viseći most, željezni most i most s jednim užetom.

Izvor: Privatna arhiva autora

Kako sam na kolegiju Didaktika slušala o waldorfskoj školi, zanimalo me tko je došao na ideju o individualiziranom pristupu djetetu pa sam, dakako, ostala ugodno iznenađena kada sam saznala kako se radi o čovjeku rođenu u Donjem Kraljevcu –  Rudolfu Steineru.

Ako se uzme u obzir da sam ljubiteljica kriminalističkih serija, nije teško zamisliti moj izraz lica kada sam čitajući o Ivanu Vučetiću saznala kako je najuspješnija i najrasprostranjenija metoda za utvrđivanje identiteta osoba pomoću otisaka prstiju, ni manje ni više, njegova.

Izvor: Privatna arhiva autora

Kutak kod kojega sam se najviše zadržala bio je onaj posvećen Slavoljubu Penkali. Jednostavno sam bila očarana izloženim primjercima nalivpera, kemijskih olovaka, držača olovaka i nalivpera, bilježnica, kao i izloženim gramofonskim pločama za čije je povećanje kvalitete također bio zaslužan. Uz to je patentirao i praškasti deterdžent i plavilo koji su zamijenili sapun i lužinu za pranje rublja te uklonili one najtvrdokornije mrlje od voća i tinte, potom termos-bocu i termofor te je, meni sasvim neočekivano, konstruirao prvi hrvatski zrakoplov.

Izvor: Privatna arhiva autora

Tko bi rekao da bez izuma našeg Dubrovčana Getaldića komunikacija za satelitske i svemirske letjelice ne bi bila moguća, da bez Potočnikova geostacioniranih satelita ne bismo imali internet, mobitel, GPS satelite te teleskop Hubble, da je Ruđer Bošković prvi svjetski statičar, a da je Istranin Josip Belušić, izumivši svoj velocimetar, svijetu ponudio prvi tahograf, taksimetar te, posredno, i prvi brzinomjer?! Koliko Hrvata zna da se Mohorovičićevo otkriće diskontinuiteta u Zemljinoj kori smatra najvećim znanstvenim otkrićem koje se dogodilo u Hrvatskoj, da je naš prvi nobelovac Lavoslav Ružička, a da je Nikolu Teslu Nobelova nagrada zaobišla jer je nije htio podijeliti s Edisonom?

Izvor: Privatna arhiva autora

Razgledavajući izložbu nisam se mogla prestati pitati: „Zašto o većini ovih ljudi saznajem tek sada? Zašto ih u školi nismo spominjali ili smo ih spomenuli tek usput?!“

Na izložbi sam saznala da je Riječanin Vukić bio pokretač modernog torpeda i da je riječka tvornica bila prva tvornica torpeda u svijetu, da se grof Zeppelin proslavio zračnim brodom našeg Davida Schwarza, čovjeka koji se doselio u Hrvatsku, a koji je svojim izumom donio revoluciju u zrakoplovstvu te da je Splićanin Antun Lučić potaknuo razvoj naftne industrije. Zanimljivo je bilo i to da se doktor Andrija Štampar, čije ime u doba korone često čujemo, zalagao za svima dostupnu jednaku medicinsku skrb, a kako bi educirao narod o važnosti prevencije bolesti i higijeni, bavio se snimanjem filmova kojima je nastojao doprijeti do što većeg broja ljudi.

Izvor: Privatna arhiva autora

Ono što me naročito iznenadilo jest saznanje da se fotografkinja i slikarica Dora Maar pojavila na dvjema Picassovim slikama, na Guernici i Ženi koja plače te da je animirani film Zagrebačke škole crtanoga filma, a redatelja Dušana Vukotića 1962. nagrađen upravo filmskom nagradom Oscar. Nakon što sam poslušala intervju s opernom divom Milkom Trninom i pogledala kratki film o svjetski poznatoj balerini Mii Čorak-Slavenskoj, uputila sam se u posebnu dvoranu u kojoj je bila izložena redakcija Večernjeg lista, jednog od pokrovitelja izložbe u kojoj se, zahvaljujući prikladnim detaljima, mogla osjetiti ta specifična „novinarska atmosfera“. U toj je prostoriji na zidu bila izložena Bašćanska ploča, zatim nekoliko televizora, kutak s radio emisijama koje je bilo moguće samostalno birati te veliki komad zida posvećen grafičkome dizajnu. Kada se sada, pišući ovaj tekst, prisjećam izložbe nastojeći uklopiti sve elemente u zajednički kontekst, koji mi je, isprva, bio nedohvatljiv, shvaćam kako je ta prostorija na jednom mjestu nastojala prikazati sve medije kojima smo se služili od početaka svoje pismenosti: od zapisa na kamenu, u novinama i časopisu pa do radija, televizije i interneta.

Izvor: Privatna arhiva autora

Posljednja „postaja“ izložbe bila je prostorija na čijem me ulazu dočekalo stvorenje koje me uplašilo svojom veličinom i izrazom lica, a iza kojeg se nalazilo instalacija Sunca. Bilo je više tih stvorova poslaganih u krug te nikako nisam mogla dokučiti o čemu se radi, sve dok nisam pročitala na zidu ogroman tekst koji objašnjava ovaj neobičan prizor. Ono što mi je najviše privuklo pozornost jesu pločice s pitanjima o osobama i organizacijama predočenima na izložbi, a čijim okretanjem posjetitelj provjerava je li točno odgovorio. Kako sam odnedavno postala veliki fan kvizova, tako su pitanja bila pravi izazov kojem se nisam mogla odazvati zbog kraja radnog vremena izložbe pa su mi ona poriv da izložbu posjetim još jednom. Također tu je i nedostatak vremena zbog kojeg smo prijateljica i ja pomalo jurile kroz izložbu, pa budućim posjetiteljima preporučujem da izdvoje barem dva sata kako bi izložbu razgledali bez žurbe.

Izvor: Privatna arhiva autora

Moram priznati kako sam još mnogo imena i organizacija u ovom osvrtu ispustila, ne zbog toga što su mi oni bili manje zanimljivi, već zato što mi je želja da čitateljima ovoga teksta ostavim prostor da se do 15. svibnja upute na izložbu koja će ih, ne sumnjam, oduševiti i dati im jedan svjetliji i ljepši pogled na naš narod, što nam u ovim neobično teškim i tmurnim vremenima, zasigurno, nedostaje.

Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.