Nastavljamo gdje smo stali u prvom dijelu serije članaka Država, narod i politika – Vlastodržje i država, a to su srednjovjekovni vladari s božanskim epitetom. Period “milosnih” vladara kulminira izrekom Luja XIV “L’État, c’est moi” ili “Država, to sam ja” i konačnom koncentracijom sveukupne političke moći u rukama jedne osobe.
Takva vlast, nepodijeljena između sebe i koncentrirana u rukama pojedinca, po razmišljanjima Thomasa Hobbesa, predstavlja idealan oblik vlasti. Važno je razumjeti genezu takvog Hobbesovog razmišljanja. Naime, živio je u vrijeme engleskog građanskoj rata koji je s prekidima trajao od 1642.-1651. Suprotstavljene strane u ratu bile su, s jedne strane parlament i pobornici veće vlasti parlamenta te kralj s druge strane. Izravna posljedica rata bila je enormna smrtnost u ratnim sukobima (Englesko je kraljevstvo izgubilo 3.7% populacije, Škotska 6%, a Irska frapantnih 41%) (3) te dolazak diktatora Olivera Cromwella na vlast. Ove duboke strukturne nestabilnost u vlasti razlog su što je Hobbes vjerovao da samo koncentracija moći u jednoj osobi može donijeti kvalitetno i dugoročno rješenje te osigurati razvoj.
U idealnom svijetu bezgrešnih ljudi, takva bi vlast u to vrijeme možda i bila relativno dobra jer bi vladari uistinu imali karakteristike vođa koji, da bi vodili, moraju znati praštati, ljubiti, biti primjer, priznavati poraz, prihvatiti savjet itd. S obzirom na to da takav svijet ne postoji, apsolutistički model vlasti pokazao je svoje slabosti pretežito vezane s ljudskim slabostima te kulminirao francuskom revolucijom i giljotiniranjem kralja Luja XVI, 1793. godine. No, je li glavni razlog propasti apsolutizma samo ljudska slabost osobe vladara ili je to više strukturno pitanje institucija države?
Istaknuli smo na početku da je svaka vlast moćna onoliko, koliko joj je moći predao narod. Apsolutistička vlast, koju čini osoba vladar, ima neizmjernu moć. Njegova moć nije ograničena nekim drugim institucijama, izuzev same institucije kralja. Parlament, ako postoji, ima krajnje savjetodavnu ulogu. Velika moć iza sebe povlači i veliku odgovornost, stoga je svaka odluka kralja jako “teška”. Kako često govorimo o krajnje neozbiljnim i arogantnim vladarima čije odluke baš unatoč tome nisu najbolje za njegove podanike, možemo zaključiti da će takva vlast pojesti samu sebe, tako što će vladar koji po nasljednom pravu ima u svojim rukama djelić moći naroda, od tog istog naroda izgubiti moć i on će je predati nekom drugome.
Narod će doći po svoju moć, potaknut lošim životnim uvjetima, zbog poboljšanja na koja vladar nije htio ili želio utjecati. Vlast apsolutističkog vladara ima za cilj održati se na životu i spriječiti da neka frakcija ojača do te mjere da se usprotivi instituciji kralja kako bi na takav način prijestolje bilo sigurno za kraljeve nasljednike. Za održavanje na životu, često se ne poznaju sredstva. Sam je Machiavelli rekao da “Cilj opravdava sredstva”, prema tome, opravdanje sprječavanja industrijalizacije Austrijskog Carstva ima za cilj održati Habsburgovce na tronu pod svaku cijenu. Austrijski car Franjo I. opravdao je svoje sprječavanje izgradnje pruge u gornjoj Austriji početkom 19.st. ovim riječima: ”Nipošto, nipošto, neću imati veze s time, još da revolucija dođe u državu”.(4) Strah od revolucije, strah od promjene vlasti, strah od toga da narod počne razmišljati i žudjeti za boljim, tjerao je Franju I. da donosi odluke koje namjerno sprječavaju razvoj carstva, a samim time i poboljšavaju životne uvjete podanika.
Takvoj apsolutističkoj praksi došao je kraj u jednom dijelu Europe Francuskom revolucijom 1789. godine. Francuski car Luj XVI. htio je povećati prihode državnog proračuna zbog ekonomske krize prouzrokovane sedmogodišnjim ratom i gubitkom kolonije Kanade. Novi ministar financija, Jacques Necker, savjetovao ga je da za odobrenje povećanja porezne presije traži Plemićko vijeće. Plemićko vijeće nije htjelo donijeti odluku bez konzultacija s Estates-General sastavljenom od predstavnika triju staleža koja je posljednji put zasjedala 1614. godine.
Razlike među staležima su bile goleme i nije bilo moguće doći do dogovora. Predstavnici trećeg staleža zahtijevali su veću glasačku moć koju su dobili sazivanjem Narodne skupštine. U radu skupštine, zahtijevali su još veću moć, a svoje zahtjeve potkrjepljivali su podrškom koja im je dolazila s francuskih ulica, a koja je rezultirala transformacijom Narodne skupštine u Ustavotvornu skupštinu.
Aristokraciji se nisu sviđali ti potezi te je Necker smijenjen s mjesta ministra financija što je razbjesnilo francusko pučanstvo te je revolucija dobila zamah. Ustavotvorna skupština donijela je novi ustav kojim je ukinut feudalizam i sve privilegije prvog i drugog staleža. Svi građani Francuske su postali jednaki pred zakonom. Ta revolucija kasnijim dolaskom Napoleona na vlast razlijeva se po čitavoj Europi. Novo pravno uređenje transformira osvojene krajeve i ostavlja trag koji ne nestaje padom Napoleona. Najveća ostavština Napoleonovog pohoda po Europi je, takozvani Napoleonov kodeks, kojim se prvi puta na tlu moderne Europe definira i regulira civilna sudska vlast. Njime se kao dostignućem francuske revolucije konačno ukida feudalizam i staleški sustav te svi građani postaju jednaki pred zakonom.
U to vrijeme, kojih desetak godina prije i na drugom kontinentu, događa se revolucija stanovnika Britanske kolonije protiv represije britanske krune. Ta se revolucija pretvara u rat, a iz tog rata kao pobjednik izlaze 1781. Sjedinjene Američke Države. Posebnost te nove države je svojevrsna državno-pravna revolucija neviđena od antičkog doba i Rimske republike. Revolucija koja donosi promjenu u tadašnji svjetski poredak okrećući pozicije moći u društvu i tako stvarajući sustav vlasti od naroda, po narodu i za narod. Takav eksperiment su suvremenici gledali s prijezirom smatrajući da neće biti dugog vijeka, no danas smo svjedoci da to nipošto nije tako.
Sustav “narodne vlasti” pokazao je svoje slabosti i jakosti, ali i kao takav, omogućio jedan od najbržih razvoja jedne države svijeta. Razvoja, koji je bio potaknut time da se s vremenom u SAD-u grade institucije vlasti koje okupljaju ljude, poštuju mišljenja i korigiraju se na kritiku, pojedincima daju povjerenje da mogu kreativno razmišljati i dopustiti si rizik da budu kreativno destruktivni stvarajući nešto novo. Takav sustav institucija omogućio je da SAD u 19. stoljeću ima jedan od najvećih udjela patenata u svijetu.
No, i u ostatku svijeta u to vrijeme dolazi do preslagivanja snaga te se od mnoštva državica stvaraju velike i moćne države, kao što su Italija i Njemačka. Njihov državno-pravni sustav definira ih kao ustavne monarhije, što znači da kao izvršitelja vlasti imaju vladu, predloženu od strane kralja i potvrđenu u parlamentu. Barem bi u teoriji trebalo biti tako. Ostale države Europe doživljavaju prijelaze iz čvrstog apsolutizma u neku blažu verziju. No, već tada u praktički svim državama postoje pojedinci i skupine koje žele promjene i vide potencijal da se razvije nešto bolje. Te skupine iznutra djeluju na strukture svojih država zahtijevajući pravo glasa za svakoga (tada je bila praksa, čak i u demokratskim Sjedinjenim državama, da postoji imovinski cenzus koji definira tko ima pravo glasa), veća prava žena, sigurnost na radu i drugo.
Nastojanja “evolucijskih” promjena društva bivaju naprasno prekinuta Prvim svjetskim ratom nakon kojega dolazi do preslagivanja snaga na kontinentu, brisanjem starih državnih tvorbi i stvaranjem novih nacionalnih država. Većina novonastalih država odlučuje se na demokratsku vlast. No, uzimajući u obzir njihovo prvo susretanje s takvim oblikom vlasti, ona biva uspostavljena i provođena po ne baš uvijek “demokratskim” načelima, već s prizvukom terora. Bivši admiral Austro-Ugarske monarhije Miklós Horthy dolazi na vlast u Mađarskoj. Od slavenskih pokrajina Austro-Ugarske monarhije i do tada samostalnih kraljevina Srbije i Crne Gore, nastaje Kraljevina SHS u kojoj dinastija Karađorđevića vlada čvrstom rukom i nameće političku volju jednog naroda drugim narodima u kraljevstvu.
Nova državna tvorba nastaje u Rusiji rušenjem i ubojstvom Cara Nikole II. Romanova. Rusko građanstvo potaknuto siromaštvom, glađu i iscrpljenošću ratom, odlučuje vratiti moć u svoje ruke te ruši kralja i uspostavlja privremenu vladu. Relativno jak komunistički pokret uviđa slabosti novoga sustava i pokreće široke slojeve društva na novu promjenu vlasti. Oni uspijevaju u tom naumu i stvaraju SSSR. Građen u duhu učenja Marxa i Engelsa, Lenjin, i kasnije Staljin, pokušavaju oživjeti ideju komunizma i socijalizma u svim strukturama te velike države. Ne poznaju se sredstva kojima će se to učiniti, što izravno rezultira smrću nekoliko milijuna ljudi.
Ekonomska kriza te neporaženi i osramoćeni njemački duh 1933. godine na vlast dovodi Adolfa Hitlera i njegove nacional socijaliste. Spušta se mrak nad Europom i ratni vihor ponovno kreće. Drugi svjetski rat odnosi nove milijune žrtava i ponovno mijenja strukture država Europskog kontinenta. Sljedeće poslijeratno doba donosi veliku podjelu svijeta na demokratski i komunistički blok. “Željezna zavjesa” spušta se nad države istočne Europe okupljene u vojni savez Varšavskog pakta. Na zapadu, kao protuteža, nastaje sjeverno atlantski savez (NATO).
Svijet je ušao u Hladni rat koji traje sve do pada komunizma 1990.-ih godina. Utrka u naoružanju, geopolitička preslagivanja na teritoriju nepristranih zemalja, žeđanje za naftom, istraživanje svemira, jedna su od glavnih obilježja toga razdoblja naše povijesti. Iz izloženog bi se očekivalo da će demokratski sustav vlasti zamrijeti na zapadu, ne zato što nije efikasan, već stoga što pod svakodnevnom prijetnjom ratnog sukoba, kontraobavještajnih špijunaža i drugih ne pacifističkih djelovanja vojne strukture zapadnih zemalja uzimaju sve veći dio političke moći. No, institucije zapadnih zemalja pokazale su da takvo prijeteće vrijeme jest izazov, ali ne i kamen spoticanja demokratskog sustava. Demokracija ne samo da je preživjela to razdoblje, već je i ojačala svoj institucionalni okvir unutar samih država i šire. Jedno veliko postignuće te otvorene političke misli je uspostava Europske zajednice koja za cilj ima spriječiti daljnje sukobe na tlu Europe jačajući suradnju među državama na ekonomskom i političkom planu.
S druge strane, komunistički blok, pod krilaticom “antifašizma” i na krilima, istina, zaslužene pobjede nad nacizmom, gradi svoj sustav vrijednosti i usađuje, u pojedince pod svojom vlašću, ideju besklasnog društva, kolektivnog djelovanja, državnog patronata. Teško je pojedincima vjerovati u tako nešto kad su sredstva za ostvarenje takvog cilja propaganda, ucjenjivanje, nasilje i druga zlotvorstva koja vrijeđaju ljudsku slobodu i dostojanstvo. Trulost istočnog bloka kulminirala je raspadom istoga 1990.-ih godina i uspostavom suverenih demokratskih država na njihovom teritoriju. Tako novonastale države i danas pate zbog ostavštine bivšeg režima u kolektivnoj svijesti.
Komunistička Kina preživljava pad komunizma i reformski se transformira u ekonomskog giganta koji institucionalnim okvirom i najvećom svjetskom populacijom konkurira, cijenom rada, ostalim državama svijeta. Model rasta zasnovan na jeftinoj radnoj snazi polako gubi smisao zbog tog što kineska radna snaga postaje skuplja, a time i nekonkurentna u usporedbi s Indijom, Indonezijom, Vijetnamom i ostalim zemljama južne Azije. Komunističko vodstvo primjećuje taj problem i shvaća da bi mogao, u bliskoj budućnosti, poljuljati njihovu vlast te stoga planira velika ulaganja u gospodarstvo i gospodarstva drugih zemalja svijeta na takozvanom “Putu svile”.
Kineska je država “de facto” rob svoje vlasti koja je kroz više od 60 godina indoktrinacije napravila snažnu infrastrukturu vlasti i uvelike oblikovala mentalni sklop svojih građana. Vlast je to kojoj je cilj održati sebe nauštrb svojih građana. Razvoj zemlje i “novo imperijalizam” samo su sredstva za njeno očuvanje i očuvanje sadašnjeg odnosa snaga u zemlji. Država u kojoj je ograničena upotreba interneta, u kojoj postoje “pre odgojni” centri i u kojoj je na vlasti jedna kasta ljudi, već više desetljeća, gubi svoj smisao i prebacuje fokus sa dobrobiti stanovništva kao glavne svrhe države, na očuvanje vlasti. Zasigurno, možemo reći, poučeni povijesnim iskustvom, da država u takvom obliku nema budućnosti.
Europska zajednica transformira se u Europsku uniju te se širi na 28 država članica. Ona je pan-državni projekt s elementima državnosti. Države članice joj svojevoljno predaju dio svoje odlučivačke i financijske moći. Stoga što okuplja jedne od najrazvijenijih država svijeta, Unija ima respektabilnu ulogu u svjetskoj gospodarskoj i diplomatskoj sferi. Države članice imaju važnu ulogu u formiranju mišljenja i pogleda Unije, te zbog pomanjkanja širokog konsenzusa, ona nije jedinstvena u nekim stavovima poput priznavanja Kosova. Dugoročno će takva unutarnja organizacija Unije predstavljati problem, no ipak, njeno postojanje pokazuje da države različitih kultura mogu surađivati oko nekih temeljnih ideja sve dok su interesi pojedine države članice zadovoljeni.
Ovaj kratki pregled državnosti i vlastodržstva govori o državi kao esencijalnoj tvorbi narodne volje za skupnim činjenjem dobra. To je dobro, esencijalna uloga države, a bez njega ona gubi smisao. Državna vlast glavni je izvršitelj te iste volje i ako ona nije u stanju u potpunosti ispuniti svoju ulogu, narod kao glavni davatelj moći uzima od takve vlasti dano joj povjerenje i daje ga nekom drugom. Način povratka vlasti u ruke naroda odraz je ukupne zrelosti narodnog bića. Kao što pojedinac s godinama života postaje mudriji i uči, tako i narodna svijest prolazi kroz proces sazrijevanja i prerasta necivilizirane načine iskazivanja volje da bi dosegla potpuniju razinu svjesnosti koja joj jasno pokazuje pravi put kojim valja poći za postizanje potpune svrhe države od naroda, po narodu i za narod.
Alen Vlahinić
