U ovom kratkom prikazu pokušat ću predstaviti djelo iz opusa Françoisa Chenga. Rođeni Kinez, koji je emigrirao u Francusku sa samo 19 godina. Prihvatio je francuski duh i civilizaciju, što je utjecao da François Cheng postane čovjek s dvije domovine. Primljen je 2002. u Académie française, postavši prva osoba azijskog podrijetla da je doživjela tu čast. Jedan od temeljnih razloga za primanje u Académie française jest ogroman doprinos francuskoj književnosti, prevođenje mnogobrojnih djela francuske poezije na kineski jezik te poštovanje i popularnost koju uživa u francuskim intelektualnim krugovima. Objavio je brojne knjige, među njima u opus, kao najpoznatije spadaju Cinq méditations sur la mort – autrement dit sur la vie, Cinq méditations sur la beauté, Trente six poemes d’amour i Le Dit de Tianyi. Pokušat ću ovom prikazu istaknuti glavne ideje i misli iz knjige Cinq méditations sur la mort – autrement dit sur la vie koje je François Cheng objavio u dobi od 84. godine (2013.) smatrajući da je nužno da u svome opusu spomene i smrt pišući o velikom dolasku i odlasku.
Navedena knjiga, čiji ću prikaz i ideje istaknuti jest Cinq méditations sur la mort – autrement dit sur la vie (hrv. prijevod Pet meditacija o smrti – drugim riječima o životu). Nažalost, knjiga još nije prevedena na hrvatski jezik, ali ju je moguće čitati na više svjetskih jezika. U knjizi autor na specifičan način progovara o smrti predstavljajući spoj taoizma i judo-kršćanskog civilizacijskog kruga. Kroz pet meditacija ističe problematiku smrti predstavljajući određene prikaze.
Jedna od rečenica kojima započinje misao u prvoj meditaciji jest.. „došli smo do sata koji navješćuje smrt, trenutak kada jedan dan završava, a drugi počinje…“. Autor je zamislio prvu pjesmu kao poveznice s pjesmama i djelima velikih autora kao Ovidije, Dante, Rilke, Hölderlin. Temelj svoga istraživanja želi naći u povijesnim ličnostima koje su prije njega razmišljale o smrti. U rečenicama koje odzvanjaju u uhu autor želi doći do zaključka kako ne smijemo samo gledati samo na sebe sa strane života, nego da se pozicioniramo u dubinu Dvojne stvarnosti ili Dvojnog kraljevstva, gdje ćemo uživati sveobuhvatniji pogled na naše osobno postojanje unutar sveobuhvatnog postojanja. Za njega postoji proces od ničega prema svemu, od ne-bivstvovanja prema bivstvovanju (uspoređujući proces od smrti prema životu), čime se opire zaključcima klasične europske logike. U samoj knjizi na detaljan način opisuje kako je došao do navedenih zaključaka.
Drugo meditacija prema autoru nas poziva da mislimo na smrt kao na plod našeg bića koji ne može biti rezultat samo nas (samih sebe), nego prema kineskoj kulturnoj tradiciji, određenje s neba koje daje prevlast životu koji treba postati i koji se mora završiti. Govori o „mandatu s neba“ pozivajući se na kinesku tradiciju koje predstavlja određenje onoga što dobivamo i imamo u životu. Uvjerenje autora jest da postoji pitanje nagona prema nekom stanju postojanja. Na putu prema životu suočavamo se s dvije tajne, ljepotom za koju se čini da nosi skrivenu namjeru kada se otvara dobroti i zlu koje je gotovo destruktivno i otvara se smrti. Svijest o smrti muči čovjeka, što mu sljedeći dan koji je prekrasan dar pretvara u ogavan način postojanja i bivstvovanja. Suočavajući se s ovom tragedijom, moramo ponovno potvrditi svetost život. Svetost života se potvrđuje u jedinstvenosti, neponovljivosti živoga bića koje sreću može ostvariti u dijeljenju. Samo življenje uključuje cijelo biće: tijelo, dušu i um.
U trećoj meditaciji kao glavni problem u ljudskoj egzistenciji ističu se dvije riječi (ljepota i zlo), koje za autora predstavljaju temeljnu fundamentalnu tajnu. Za usporedbu sa smrću stavlja ljepotu jer ona predstavlja, nešto što je prolazno i nešto što ovisi o kulturnom kontekstu ili o oku promatrača. Također, u kineskoj kulturnoj tradiciji ljepota se poistovjećuje s dobrotom, predstavljaju isti pojam. Da bi netko stvorio ljepotu on na neki način postaje umjetnik jer kreacijom ili djelom pokušava prevladati smrtnu sudbinu koja nas okružuje. Da bi umjetnik stvorio ljepotu on mora posjedovati tri komponente (tijelo, dušu i um) čime autor pokušava napraviti lien (fr. savez, poveznicu) s drugom meditacijom. Tijelo predstavlja tjelesni, fizički kontakt sa svijetom u kojem obitava; dok um svakog umjetnika jest učitelj tehnike i sposobnost razumijevanje teme; a duša jest njegova intimna vizija ljepota koju nosi sa sobom do kraja postojanja. Navodi mnogobrojne primjere autora: Mozart (Requiem), Dante (Božanstvena komedija)…
Četvrta meditacija predstavlja usporedbu u jednom odlomku između Spinoze i kineskog tradicionalnog vjerovanja. Napominje filozofske stavove Spinoze i kineskog vjerovanja da život rađa život, odnosno da nema kraja. Poziva se na kinesku kulturnu tradiciju u kojoj duša kada pojedinca umre odvaja se od tijela i nastavlja egzistirati. U kineskoj duhovnoj tradiciji duša koja je čista „hun“ osvaja nebo, dok duša koja je nečista „po“ vraća se na zemlju. U četvrtoj meditaciji spominju se određene različitosti unutar istočnih religija i usporedbe s monoteističkim religijama, npr. budizmu i procesu ponovnog utjelovljenja (reinkarnacija) duše i judo-kršćanskom vjerovanju o besmrtnosti duše. Stavlja se naglasak na usporedbe između kulture Dalekog Istoka i Europe. Piše o svojevrsnom rascjepu između partikularne osobe i onoga što je blizu. Smatra da smo došli iz svemira čiji su zakoni nevjerojatne preciznosti, i da oni moraju doći od većega bića, što bi se našim rječnikom nazvalo Bogom. Više biće koje ne može biti previše različito od ljudi, koji predstavljaju ujedinjeno tijelo, dušu i um – ono što bi se nazvalo čovjekom.
Završna, peta meditacija predstavlja zaključne misle o smrti koje je iznio François Cheng. Glavna ideje koje zaokupljaju autora su mistična, poetična poezija i pročišćen jezik koji se bavi pitanjem života i smrti, nebeskim i zemaljskim. Posebno poetično izražava kako se dan i noć stapaju u glazbenu simfoniju usmjeravajući nas prema vječnosti, bez obzira na koju kulturnu tradiciju ili na koju se kulturu odnosi razmišljanje o smrti. Autor zaključuje kako smrt nije samo naš izlaz iz ovoga svijeta, nekakvo postavljenost unutar granica naše logike, nego put kojim svi hodimo na različit način. Zahtjev života nas poziva da razmišljamo o smrti na jedan drugačiji način smrt kao ona koja daje vremensko ograničenje, mogućnost da se osvrnemo i razmislimo tko smo i koji nam je cilj u našim traženjima i egzistiranju.
Smatram u konačnici, radeći jedan opći rezime ne samo na navedenu knjigu, nego da je život Françoisa Chenga uistinu priča čovjeka koji se uspio okuražiti i prihvaćajući drugu kulturu nadopuniti bogatstvo i tradiciju kineskog kulturnog kruga. Preporučujem svi čitateljima da se okuraže i istraže bogatstvo literature koje je autor ostavio sljedećim naraštajima, napose navedenu knjigu. Navedeni prikaz bi volio završiti rečenicom Françoisa Chenga iz djela De l’âme: „A ako pišete, zar to zapravo ne znači da više nije bilo jednostavno zatvoriti tu dušu koja je u Vama?“
