Zmajevi koji ne lete roman je za mlade, koji je proizašao iz pera Osječanke Ivane Šojat. Roman progovara o problematici sintetskih droga, poznatijima pod nazivom osvježivači. Problematika droga prožima se i s problematikom obitelji, roditeljstva, rastava i raspada obitelji. Zbog svih navedenih problematika, roman je to koji će vas itekako navesti na razmišljanje i uvesti vas u neke toliko realne priče koje nisu zaobišle ni područje Hrvatske, a upravo su one navele Šojat na pisanje ovoga romana.
Sintetske su droge tvari slične marihuani, ali su jače i opasnije. Mogu se nabaviti potpuno legalno te postoji mnogo njihovih vrsta za koje se niti ne zna kako točno djeluju. Od njih pojedinac može postati psihotičan, a dokazano je da neke vrste već i u mikrodozama mogu ubiti čovjeka. Upravo zbog njihove cijene, ali i lake dostupnosti, konzumiraju se češće od marihuane i sve više tinejdžera poseže za njima, a zatim doživljava psihotične ili epileptične napadaje i razvija ovisnost. O tome nam svjedoči i navedena knjiga.
Što zapravo mlade navodi na konzumaciju ovih opijata? Ako zavirimo u knjigu, odgovor na površini je dosada ili glupost, ali pravi je razlog ipak dublji od toga. Uvijek postoji pozadina priče i potrebno je saznati pravi razlog jer postoje neki bolni trenutci i situacije koje ljude mogu navesti na samouništenje. Primjerice, Marijan, glavni junak romana, tijekom pušenja sintetske droge osjeća bol i grčeve u trbuhu, pušenje mu ne predstavlja ugodu i upravo je ta bol razlog njegovog konzumiranja droge. Tu fizičku bol može opisati, osjetiti, a bol koju osjeća na emotivnoj razini zbog razvedenih roditelja je zapravo pravi razlog konzumacije droge i traženja utjehe u puštanju zmajeva (Marijan i njegovi prijatelji osvježivače nazivaju zmajevima, a samo pušenje osvježivača puštanjem zmajeva kako njihovi roditelji ne bi shvatili o čemu se radi ako se slučajno dokopaju njihovih poruka).
Radnja se otvara u trenutku kada se Marijan budi u bljuvotini nakon konzumacije osvježivača, izdan od strane prijatelja, Cikija i Dabe, koji su ga ostavili kada mu je pozlilo. Šojat, osim životopisnog ocrtavanja situacija u kojima se likovi nalaze, ocrtava i vrlo stvarne likove, to su već spomenuti Marijan, njegovi roditelji Zoran i Sonja, njegovi prijatelji Ciki i Daba te psiholog Robert. Zoran i Sonja tipični su bivši partneri koji se ne ponose, a njihove se svađe i nesuglasice prelamaju preko Marijanovih leđa koji utjehu traži u puštanju zmajeva s prijateljima. Sonja je (ne)majka koja je muža i dijete jednog dana samo ostavila, a kad sazna da joj je sin na psihijatriji odlučuje ga što prije izvući iz te ustanove jer je muči što će selo reći. Zoran je pak kukavica koji se nikako ne može oduprijeti bivšoj ženi i njezinim hirovima, a oboje progledaju tek kada im psiholog Robert ukaže na to kako se njihovo dijete osjeća zbog njihovih učestalih svađa. Kako Marijan kaže: „Ljudi se pogrešno spoje. Kao moji starci. Pa rode neželjenu djecu. Kao što sam ja. pa na toj djeci traže sve ono što mrze na onom s kim su se pogrešno spojili“. U tom odlomku možemo vidjeti Marijanove stvarne probleme, stvarnu bol, ali i shvatiti da je obitelj stup društva iz kojeg sve proizlazi – ono dobro i ono loše.
Također, prisutne su situacije kada glavni junak ističe kako je potrebno biti frajer u društvu, da se želi istaknuti pred curama i slično. Govorimo o junaku koji je u razdoblju adolescencije, ali se usprkos tome nastoji oduprijeti ovisnosti i u trenutku kada njegov prijatelj Ciki doživljava epileptični napad, shvaća da je prevršio granicu.
Roman završava katarzom, ali važno je znati da život nije roman i da je kod određenih problema potrebno intervenirati, a ne brinuti što će selo reći. Katarza i sretan kraj nipošto ne umanjuju važnost problematike o kojoj roman progovara te smatram kako je važno da roman čitaju i adolescenti i roditelji. Ne bi bilo loše da se roman ovakve problematike uvede u školsku lektiru te da droga, njezine posljedice i psihotična stanja prestanu biti tabu tema unutar društva.
