Pijem iz iste šalice
Čaj ne nosi sjećanje.
Para para ustajali zrak.
A ni ne vidiš je.
Prizor koji
Htjela bih imat’
Jer tako se osjećam bolje.
Željezo je hladno umočilo
Svoju glavu
U tekuću reminiscenciju.
Ruka ga vrti
Ritmom koji se ponavlja.
Udesno, udesno
Ulijevo, ulijevo.
Bez začina,
Bez slatkoće.
Neće se zagrijati srce
Valom vrućeg mora.
A tako bi htjelo.
Da željezo ne bude jedini kupač –
Iznenadni gost dobro je došao.
U studeno poslijepodne.
