Projekt Svjetskog saveza mladih Hrvatska Zajedno do doma kojeg financira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 450.725,50 kn, nakon uspješne online kampanje naziva Inspiriraj se provodi novu javnu kampanju pod nazivom Upoznaj me.
Podsjetimo, prva kampanja koja je provođena na mrežnim stranicama projekta imala je za cilj prikazati uspješne domaće i strane osobe koje su imale iskustva s udomiteljstvom. Čitali smo tako o sportašima, glazbenicima, glumcima, kao i ambicioznoj mladoj pravnici. Njihove priče podsjetile su nas ili su nam osvijestile kako se čovjek može uzdići iznad svih, često otežavajućih, okolnosti i ostaviti neizbrisiv trag u svijetu.
Kampanja Upoznaj me, drugi je dio iste medalje. Naglasak stavlja na mlade ljude, dobro poznate njihovim bližnjima, ali nepoznate javnosti. Uz veliku pomoć Centara za socijalnu skrb i udruga civilnih društva stupili smo u kontakt sa (za sada) petero mladih koji su bili voljni podijeliti s nama svoje priče.
Donosimo vam Nikolinu priču[1]. Upoznajte ga i inspirirajte se.
Nakon što sam mu se unaprijed zahvalila na sudjelovanju i ukratko predstavila projekt Nikola mi se predstavio i objasnio u kakvoj životnoj sredini odrasta te kako mu je tekao proces prilagodbe.
Ja sam Nikola. Sad ću u 5. mjesecu imati 17 godina. Pohađam medicinsku školu, za medicinskog tehničara. U slobodno vrijeme volim šetati, volim nekad otići u vožnju biciklom. Smješten sam u udomiteljskoj obitelj i u njoj sam već osam godina. Živim s tetom, njezinim mužem, tetinim sinom i još tri cure. Jedna ima tri, druga četiri, treća trinaest godina i svi se super slažemo. U početku je bilo malo čudno i bilo je malo teže priviknuti se jer si imao osjećaj da svi gledaju na tebe kao da si po nečem drugačiji, dok zapravo nije prošlo određeno vrijeme kad si shvatio zapravo da možeš te ljude, koje zapravo ne znaš, smatrati svojima. I sad sam najviše zahvalan socijalnoj radnici koja je bila u nadzoru što je predložila da idem u udomiteljsku obitelj jer ne znam bi li danas uopće upisao ovu školu ili uopće završio osnovnu.
UNICEF-ovo istraživanje: „Što nam djeca govore o udomiteljstvu“ prenijelo je iskustva udomljenih mladih kao i odraslih koji su u prošlosti imali iskustva s udomiteljstvom te biološke djece udomitelja. Osobno mi je bilo zanimljivo pročitati kako su od svih kategorija djece i mladih koji su načelno imali jako pozitivno iskustvo te pozitivno gledali na udomiteljstvo, bezrezervno pozitivno iskustvo imala samo biološka djeca udomitelja. Zanimao me Nikolin odnos s biološkom djecom udomitelja.
Moji udomitelji imaju dvoje biološke djece, sin ima 21, a kćer ima 26 godina. Tetina kćer više ne živi s nama, ona je u Zagrebu, udana. Povremeno je dolazila doma i viđao sam ju svaki drugi tjedan, a sa sinom sam se zafrkavao i uvijek je bilo super. Znali smo skupa ići u kino i ja s njegovim prijateljima tako da nikad nije bilo neke velike razlike.
U intervjuima u sklopu spomenutog istraživanja pokazalo se da je dio mladih imao negativna iskustva sa socijalnim radnicima, točnije smatrali su kako nisu bili ili još uvijek nisu dovoljno nadzirani. Na temelju svojih iskustva donijeli su sud kako jednom kad završe u udomiteljskoj obitelji pada interes socijalnih radnika. Zanimalo me kakav je Nikolin odnos sa socijalnim radnicima.
Imam svoju socijalnu radnicu, ali se sad promijenila; ne znam kak` se zove (smijeh). Trema mi je pa sam sve zaboravio. One bi inače trebale dolaziti u nadzor, sad ne znam koliko je određeno da često dolaze. Ali, proteklih čak tri godine, nije bila niti jedna socijalna radnica. Jednu smo čak sreli u dućanu i nije znala ni kak` izgledam. Tako da to nije baš dobro iskustvo. No, kad sam prvi put došao tu u prvih godinu dana kad je još bila, mislim Renata, ne znam kako se prezivala, ona me stalno dolazila pogledati. S tim da je ovo meni već druga udomiteljska obitelj, kad sam bio kod prve, tamo sam bio zlostavljan od strane tete, udomiteljice.
Nakon ovog uznemirujućeg saznanja, Nikoli sam objasnila kako nije dužan iznijeti detalje u ovom razgovoru ako mu nije ugodno o tome pričati. On je odlučio ne razgovarati o tome pa je razgovor krenuo drugim smjerom. No, ipak je izrazio kako je udomiteljstvo, bez obzira na sve, za njega pozitivno iskustvo.
Za mene udomiteljstvo nije neko neugodno iskustvo i nije loša stvar kako sam ju u početku smatrao. Jedino na čemu mogu biti zahvalan svojim roditeljima je to da me imaju, a ostalo baš i ne. Većinom zasluga ide teti i njezinom mužu koji su me uvijek, u svim padovima podizali i kad sam znao dobiti lošu ocjenu govorili da budem to ispravio, da se uvijek dogodi i zbog toga im veliko hvala. Zbog njih sam danas, eto, upisao školu koju nije lako upisati, a kamoli pohađati. Iako ponekad znam previše olako shvaćati stvari i mislit` si “a budem nekak` to prošao”, a zapravo za sve treba samo trud. Mislim da udomitelj nije nimalo lako biti jer tu treba dati cijelog sebe. Znači oni, udomitelji, nemaju radno vrijeme, oni rade 24 sata dnevno i ne znam…Trebalo bi se to nekako više nagraditi, a nitko to ne pokazuje. Teta i njezin muž… oni su kao moji zamjenski mama i tata.
Zamolila sam Nikolu da mi ispriča o odnosima sa školskim prijateljima te kako su oni gledali na činjenicu da odrasta u udomiteljskoj obitelji.
Pa u početku je meni bilo teško reći da sam iz udomiteljske obitelji jer velika većina ih ne razumije što je to udomiteljstvo i jako često to miješaju s posvojenjem pa im onda ja znam objasniti, ali do sada nisam imao još nekakvih loših iskustva s tim. Svi me prihvaćaju i ne smatraju različitim zbog toga.
Nakratko smo se vratili na spomenuto UNICEF-ovo istraživanje koje je između ostalog, iznijelo i iskustva djece koja su imala iskustvo života u domu. Dio njih istaknuo je kako im odgovara život u domu, bilo zbog prisustva djece, mladih njihove dobi, ili zbog činjenice da su smješteni u nekim većim sredinama, zbog blizine škole, grada te sadržaja. Zanimalo me Nikolino mišljenje o tome bi li mladi trebali imati mogućnost biranja između doma i udomiteljske obitelji.
Mladi nemaju mogućnost izbora, žele li ili ne žele biti u udomiteljskim obiteljima. Jedino mogu birati, ak` im ne odgovara u jednoj da se prebace u drugu dok ne napune 18 godina ili završe srednju školu. Mislim da bi se trebalo pružiti djeci da probaju barem, udomiteljsku obitelj, iako…mislim, meni je stvarno super u udomiteljskoj obitelji i stvarno, zahvalan sam na svemu, ali opet ima dana kad sam loše i onda recimo nije isto doći reći “teta, imam loš dan ili “bio mi je katastrofa dan” i isto mami. Mislim da djeci u domu fali ta komunikacija više s ljudima i fali općenito pričanje i društvo iako ga tamo vjerojatno imaju. Ali možda im čak i odgovara ta sredina u domu, odnosno to društvo jer nikad nisu imali prilike iskusiti kako je biti s obitelji, u tom okruženju.
Zanimalo me koje karakteristike (potencijalnih) udomitelja Nikola smatra važnima i što bi savjetovao budućim udomiteljima. Nikola nije propustio priliku istaknuti važnost svojih udomitelja i njihov pozitivan utjecaj.
Mislim da bi udomitelj najviše od svega trebao imati strpljenja i stvarno velike živce, ne u lošem smislu, nego da jednostavno mora biti spreman prihvaćati različitost i ne smije biti popustljiv, ali opet ne smije biti prestrog. Mislim da bi trebalo svakom djetetu pružiti priliku bez obzira kakvo ono bilo. Udomiteljima bih savjetovao da moraju biti svjesni da moraju dati cijelog sebe, da moraju biti spremni na različitosti, jer nismo svi isti. Nažalost, ima dosta udomitelja koji znaju birati djecu, a to nije baš u redu jer i ja nisam isto bio zlatan uvijek. Imao sam svoje probleme i rijetko sam se smijao, ali eto, teta i njezin muž su uvijek bili tu da izmame osmijeh.
Nakon što smo se ukratko dotakli prošlosti i sadašnjosti, razgovarali smo i o Nikolinoj budućnosti te vidi li se i sam jednog dana kao udomitelj.
Nakon osnovne, ja sam jako htio ići za kuhara, ali prema ocjenama sam prvo smatrao da je slaba škola i s tetom sam zajedno odlučio da budem išao u medicinsku jer volim raditi s ljudima. Ponekad mi je to problem jer dosta sam anksiozan i onda mi bude neugodno s ljudima, ali opet to je dobra prilika da vježbam. Možda poslije srednje završim za višeg tehničara, ili odem na medicinu. Ne znam još, vidjet ću. Namjeravao sam i postati udomitelj kad ću jednog dana osnovati svoju obitelj. Prvo me potaknulo na to, Božićna bajka ili Božićna čarolija, ne znam kako se točno zove. To organizira udruga ZIPKA da se udomljenoj djeci poklanjaju pokloni za blagdane, za Božić i Svetog Nikolu. Prvo me to potaknulo, ideja da ću darivati djecu kad budem odrasliji da neko dijete usrećim kao što je sad neka teta mene. Onda kasnije, kad će sve ići svojim putem, možda i postanem udomitelj.
Nadamo se da ste, kao i ja, uživali u upoznavanju Nikole i da vas je njegova priča potaknula na promišljanje o plemenitom pozivu udomiteljstva. Priznajem da mene je.
Priče poput Nikoline kao i aktualnosti u području udomiteljstva, možete pratiti na Facebook stranici projekta Zajedno do doma.
U iščekivanju sljedeće priče, ne zaboravite danas nekome izmamiti osmijeh.
Ana Šebečić, voditeljica projekta
Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Svjetskog saveza mladih Hrvatska.
[1] Radi omogućavanja anonimnosti sudionika u članku se koristi pseudonim.
