Pandemija bolesti COVID-19 utjecala je na sve aspekte života zbog čega 2020. godina ostaje zapisana u povijesti kao nijedna prije nje. Bila je to godina koja će ostati zapamćena po ograničavanju ljudskih sloboda, smanjenju gospodarskih i društvenih aktivnosti te prijelazu na rad na daljinu. S druge strane, bila je to godina s velikim brojem umrlih osoba. S obzirom na to da je starije stanovništvo u većem riziku od razvijanja ozbiljnih oblika bolesti nakon zaraze, širenje zaraze predstavljalo ja posebnu prijetnju za Europu koja u svijetu broji najveći udio starog stanovništva (65 i više godina)[1]. Naime, početkom 2019. u EU-28 (dakle, uključujući Ujedinjenu Kraljevinu) živjelo je 446,8 milijuna stanovnika od kojih je 20,3% imalo 65 i više godina. Najveći udio stanovnika u toj dobi imale su Italija (22,8%), Grčka (22%), Portugal i Finska (21,8%). S udjelom od 20,6 %, Hrvatska je prema tom pokazatelju iznad prosjeka EU[2]. Dakle, nakon pojave virusa i izbijanja zaraze, u europskim zemljama postojala je realna opasnost od naglog povećanja smrtnosti u odnosu na ranija stabilnija razdoblja.
Najnoviji podaci Eurostata to i potvrđuju. Tako je u razdoblju od ožujka do studenog 2020. godine u zemljama članicama EU umrlo 450.000 osoba više nego li prosječno u istom razdoblju 2016.-2019. godine. Vrhunac prvog vala širenja zaraze dogodio se u travnju kada je smrtnost povećana za 25,0 % u odnosu na prosjek 2016.-2019. Između svibnja i srpnja smrtnost je bila na podjednakoj razini da bi s dolaskom jeseni nastupio novi val zaraze što se odrazilo na povećanu smrtnost (8,0 % u rujnu, 17,0 % u listopadu) koja je dosegnula najveću vrijednost u odnosu na referentno razdoblje u studenom (40,0 %) (Sl. 1.) (za prosinac za sve zemlje nisu objavljeni podaci). Najveće povećanje u travnju u odnosu na prosjek 2016.-2019. bilježe Španjolska (79,4) i Belgija (73,9 %), dok u studenom Poljska (97,2 %), Bugarska (95,7 %) i Slovenija (91,0 %). Hrvatska je najveću smrtnost u odnosu na prosjek 2016.-2019. imala u studenom (45,8 %) i prosincu (57,3 %)[3]
Prema podacima Centra za longitudinalna populacijske studije, prosječna starost zaraženih u Hrvatskoj se razlikovala od mjeseca do mjeseca. Primjerice, u travnju je najviše zaraženih bilo u najstarijim dobnim skupinama (90 i više godina), u rujnu u dvadesetima, a u studenom u četrdesetima. Prosječna starost zaraženih bila je najveća u travnju 53,6, a najmanja u kolovozu 37,8. Stopa letaliteta (prikazuje omjer broja umrlih od COVID-19 i broj ukupno zaraženih od te bolesti) najviša je za starije dobne skupine, posebno muškarce. U dobnoj skupini 70-79 godina umrlo je 13,8 % zaraženih muškaraca, u dobnoj skupini 80-89 godina 27,8 %, dok onih s 90 i više godina 45,7 %[4]. Dakle, povećanje broja umrlih u Hrvatskoj za 9,2 % (56.677) u prošloj godini u odnosu na 2019. godinu[5] izravna je posljedica međusobnog utjecaja sezonskog povećanja smrtnosti u hladnom dijelu godine i bolesti COVID-19.
S druge strane, u Hrvatskoj je u prošloj godini zabilježeno 35.956 živorođenih, što je 0,5 % manje nego u 2019. godini (op. cit.). Kada tome dodamo broj umrlih, to znači da je prošle godine zabilježen najveći prirodni pad u Hrvatskoj do sada (-20.731 stanovnika). Značajan je podatak koji pokazuje smanjenje broja sklopljenih brakova za 22,9% u odnosu na 2019.[6] s obzirom na to da se u Hrvatskoj većina djece rađa u braku. Prethodno upućuje da je stanovništvo Hrvatske izrazito staro, da su potencijali za prirodnu obnovu vrlo slabi, da je sve manje djece i da je sve manje učenika, studenata, zaposlenih, kao i roditelja. U razdoblju koje je prethodilo pandemiji možda nismo ozbiljno shvaćali posljedice demografskog izumiranja, no nakon pandemije bismo konačno trebali. Pandemija je pokazala koliko su javni sustavi neodrživi. Pored Hrvatske, spomenimo i primjer Italije koja ima najveći udio starog stanovništva u EU i među najvećima u svijetu, a poznato je da je u početnoj fazi pandemije imala strahovitih problema s održivošću zdravstvenog sustava.
To je pokazatelj da u središtu javnih politika jesu i trebaju biti životi stanovnika i njihova ukupna dobrobit – jer svaki stanovnik je dragocjen za svoju zemlju. Pored toga, važnost zaštite svakog radnog mjesta također treba promatrati kao radna mjesta određenih osoba koji su stanovnici zemlje te sa svojim talentima, sposobnostima i znanjima doprinose njezinom razvoju. Dakle, pandemija nas je potaknula da prepoznamo da su ljudi, u svim sektorima djelatnosti, najvažniji potencijal, što se posebno vidjelo na primjerima najopterećenijih sustava: zdravstvene i socijalne skrbi čiji su djelatnici donedavno masovno iseljavali jer na svojim radnim mjestima nisu imali dostojanstvene radne uvjete, njihov rad nije bio prepoznat i za taj rad nisu bili dovoljno plaćeni.
Iz svega prethodnog proizlaze sljedeća pitanja:
a) Matematički govoreći, ljudi su funkcija razvoja, pa ako ih je manje, ako nisu ekonomski aktivni, rezultat je manji te je i razvoj cijele zemlje ograničen. Nije li, stoga, pristup u kojem su ljudi najvažniji potencijal zemlje, preduvjet za demografsku revitalizaciju Hrvatske? Hoćemo li ubrzo zaboraviti koliko smo jedni drugima važni, ako ni zbog čega, onda zbog zajedničkih interesa poput životnog standarda, kvalitete zdravstvene zaštite i održivosti javnih financija?b) Ako u Zagrebu nismo svjesni što znači izrazita depopulacija, onda su nas prizori nakon razornih potresa na Banovini mogli osvijestiti. Pandemija nam je pozornost usmjerila na činjenicu da je stanovništvo izrazito staro te da manjka radne snage, a nakon potresa bi nam trebalo biti jasno koliko je usmjeravanje razvoja prema Zagrebu ispraznilo ostale dijelove Hrvatske.
Znači li sve prethodno da će stanovništvo, osobito Hrvatske, nakon 2020. godine brže starjeti ili će, pak, nakon što se okolnosti smire doći do naglog povećanja broja rođene djece?
Odgovore na ova pitanje nitko ne zna. Preostaje nam jedino služiti se dosadašnjim spoznajama i iskustvima. Čak kad bismo ih i znali, upitno je bismo li znali pravovremeno djelovali.a) Pristup u kojem je svaka osoba vrijedna za ovu zemlju je idiličan scenarij i vrlo je teško ostvariv u zemlji kojoj u kojoj ne postoji vizija razvoja zemlje. Demografi vrlo često ističu da je demografska revitalizacija u funkciji gospodarstva i tržišta rada. Najbolji primjer za to je Njemačka čije gospodarstvo ovisi o uvozu radne snage. Ako znamo da će Hrvatska uvijek zaostajati za većinom europskih zemalja i da će se uvijek nakon kriza sporije oporavljati od tih zemalja, logično je da će se iz nje i dalje iseljavati. Drugim riječima, ako nam prethodne spoznaje i iskustva nisu dovoljna da osmislimo ozbiljniju strategiju razvoja zemlje čiji je sastavni dio široki spektar demografskih mjera, onda ni nakon pandemije ne možemo očekivati da ćemo znati prepoznati vlastite uloge u EU te u skladu s njima djelovati. Dakako, osim onih da smo poželjno odredište samo tijekom godišnjih odmora, kao i odredište trgovačkih lanaca i zemlja iz koje ljudi iseljavaju.
Stoga će u vremenu nakon pandemije biti ključno kakav će biti odnos odseljenih i doseljenih. Primjerice, hoće li Hrvatska iskoristiti rad na daljinu kao priliku? Prirodna obnova stanovništva zahtjeva vrijeme, kako ćemo vidjeti u nastavku, a upitno je kakve može imati učinke.
b) Zahvljujući suvremenim znanstvenim i tehnološkim postignućima, posebno u medicini, životni vijek na europskom tlu nikad nije bio dulji. Zdravstvenu zaštitu i kvalitetu života u kakvoj danas uživaju stanovnici Europe i Hrvatske, raniji naraštaji nisu poznavali. Najbolji primjer za to je „španjolska groznica“ koja je izbila po završetku Prvoga svjetskog rata te je u nekoliko valova od 1918. do 1920. ubila, procjenjuje se, preko pedeset milijuna ljudi ( 1). Sto godina poslije, Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je od početka izbijanja pandemije bolesti COVID-19 do 24. veljače ove godine umrlo 2.470.772 osoba[7].
Stoga pretpostavimo da će Europljani u budućnosti živjeti sve duže, posebno jer su sve obrazovaniji, rade kvalitetnije poslove, brinu o prehrani i imaju dovoljno vremena za dokolicu. Međutim, zbog sve većeg udjela starijeg starog stanovništva (80 i više godina), isto bi trebalo značiti da će iz godine u godinu biti apsolutno sve više umrlih osoba. Eurostat navodi da je u 2019. u EU-27 živjelo 5,8 % stanovništva u toj dobi, dok će taj udio do 2050. porasti na 11,3 % (bilj. 2) (Sl. 2.). Nasuprot tome, udio mladog stanovništva (0-14 godina), onog koji će biti potencijalni zdravstveni i socijalni radnici, ostat će na gotovo istoj relativnoj razini (2019. – 15,2 %; 2050. – 13,7 %) (bilj. 2). Tako dolazimo do pretpostavke da će stanovništvo nakon pandemije ubrzano starjeti, posebno u Hrvatskoj jer je u današnjim uvjetima nerealno očekivati ponavljanje „baby-boom generacija“, odnosno kompenzacijskog nataliteta do kakvog je došlo nakon Drugog svjetskog rata.
Pojednostavljeno, ključni razlog toga leži u razlici u načinu života današnjeg i onog vremena, odnosno uspostavljenim postmodernističkim društvenim normama naspram ondašnjih tradicionalnih vezanih uz agrarno društvo. Nekada su djeca jamčila mirniju i sigurniju starost, no danas se djecu promatra kao ekonomski trošak. Potreba za samoostvarenjem kroz obrazovanje, na radnom mjestu i na društvenoj ljestvici sada je važnija o ostvarenja u ulozi roditelja. Roditeljstvo se odgađa za neka „bolja vremena“, ako do toga i dođe. Najbolji primjer toga je novije istraživanje u kojem je na početku pandemije provedeno među ispitanicima pet zemalja (Italija, Njemačka, Francuska, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo) koji su u siječnju 2020. godine planirali obitelj[8]. Rezultati za ispitanike iz Italije i Španjolske mogu nam poslužiti za usporedbu s obzirom na to da se radi o zemljama koje uobičajeno, poput Hrvatske, imaju veliku stopu nezaposlenosti, osobito mladih, i u kojima je za razliku od sjevernijim zemljama, socio-ekonomska situacija puno neizvjesnija, posebno u vremenu recesije. U Italiji i Španjolskoj najviše je ispitanika koji su odlučili otkazati roditeljstvo iako su ga početkom prošle godine planirali (Italija 36,5 %; Španjolska 29,2 %). U ostale tri zemlje osjetan je veliki udio odgode roditeljstva (Njemačka 55,1 %; Francuska 50,7 %; Ujedinjeno Kraljevstvo 57,8 %), što znači da uslijed nastale situacije u najvećim europskim gospodarstvima tek manji dio ispitanika i dalje sa sigurnošću planira obitelj/proširenje obitelji (op. cit.).
Zato današnje europske obitelji najčešće imaju jedno ili dvoje djece. Od ukupnog broja živorođene djece u 2018. godini u EU, 45,5 % ih je bilo prvo dijete, dok u Hrvatskoj 44,5 %. Zanimljivo, istovremeno je u Hrvatskoj te godine rođeno više djece koja su treće, četvrto ili kasnije po redu rođenja nego prosječno u EU[9] (Sl. 3.). Dakako da to može ovisiti od generacije do generacije, od trenutka do trenutka, kao i od mjesta do mjesta, no to je tendencija u današnjem društvu. Zato je Hrvatskoj potrebna, kako će reći demografi, moderna obiteljska politika. Argument koji tome ide u prilog je činjenica da se u Hrvatskoj većina djece rađa u braku. Ako je pandemija odgodila sklapanje brakova, to znači da će na budućoj „dobno-spolnoj piramidi“ biti vidljive posljedice vremena u kojem živimo. Zapravo, ona tada neće biti piramida – jer to nije ni danas. Obiteljska politika[10] koja se temelji na suvremenim istraživanjima u godinama koje su pred nama za Hrvatsku treba biti prioritet kako bi se osigurao koliko-toliko stabilan razvoj. U protivnom, kako je Europska komisija u nedavno objavljenom dokumentu Green paper on ageing izračunala; do 2040. u većini Hrvatske će biti potrebno produžiti radni vijek do 75 godine (čak i više) kako bi se održala konstantna veličina stanovništva u radnoj dobi[11]. Prethodno nas ne treba iznenaditi s obzirom na to da se životni vijek produljio. U svakom slučaju, posljedice demografskog izumiranja sada bi trebale biti jasnije.
Na kraju, potreba za očuvanjem fizičkog, mentalnog i duhovnog zdravlja koja uključuje kvalitetu okoliša i prehrane te mogućnost rada na daljinu idu u prilog Hrvatskoj, osobito njezinim ruralnim prostranstvima. Hrvatska nakon pandemije može biti sigurno mjesto rada (na daljinu) i stanovanja budući da ima potencijal za visoku kvalitetu života. Za to je potrebno stvoriti okruženje u kojem će se cijeniti svaki stanovnik, tj. rad, talenti i znanja koje isti posjeduje i obitelj koja bi zbog svoj značaja za društvu trebala biti prioritet, osobito u vremenima krize. Zemlja koja želi biti konkurenta i prepoznata u svijetu tome bi trebala težiti.
Godine pred nama bit će vrlo neizvjesne, ali jedno će ostati isto: Hrvatska i u njoj stari svijet.
[1] Gregurović, M., Gregurović, S., Klempić Bogadi, S., Kumpes, J., Kuti, S., Lazanin, S., Mlinarić, D., Podgorelec, S., 2020: Pandemija i migracije, Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, https://www.imin.hr/wp-content/uploads/2021/01/ZOMDI_Pandemija-i-migracije_FINALNO-2705.pdf
[2] Eurostat, 2020: Population structure and ageing, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Population_structure_and_ageing
[3] Eurostat, 2021: Excess mortality in 2020 reached its peak in November, https://ec.europa.eu/eurostat/web/products-eurostat-news/-/ddn-202102162?redirect=%2Feurostat%2Fnews%2Fwhats-new
[4] Mustač, D., 2021: Demografska obilježja epidemije novog koronavirusa u Hrvatskoj, Centar za longitudinalne populacijske studije, https://clps.hr/demografska-obiljezja-epidemije-novog-koronavirusa-u-hrvatskoj/
[5] Državni zavod za statistiku, 2021: Prirodno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u 2020., https://www.dzs.hr
[6] Državni zavod za statistiku,2021: Učinci pandemije bolesti COVID-19 na društveno-ekonomske pokazatelje, https://www.dzs.hr/Hrv/Covid-19/stanovnistvo-brakovi.html
[7] Svjetska zdravstvena organizacija, 2021: WHO Coronavirus Disease (COVID-19) Dashboard, https://covid19.who.int/
[8] Luppi, F., Arpino, B., Rosina, A., 2020: The impact of COVID-19 on fertility plans
in Italy, Germany, France, Spain, and the United Kingdom, Demographic research, 43 (47), 1399-1412, https://www.demographic-research.org/volumes/vol43/47/43-47.pdf
[9] Eurostat, 2020: Fertility statistics, https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php/Fertility_statistics
[10] Čipin, I., Međimurec, P., 2017: Fertilitet i obiteljska politika u Hrvatskoj, Političke analize, 8 (31), 3-9., https://hrcak.srce.hr/192425
[11] Europska komisija, 2020: Green paper on ageing: Fostering solidarity and responsibility between generation, https://ec.europa.eu/info/files/green-paper-ageing-fostering-solidarity-and-responsibility-between-generations_en
