Filozofi su se oduvijek bavili pitanjem lijepoga. Pitali su se po čemu je nešto lijepo? Zašto je ljepota važna? Koja je svrha umjetnosti, umjetničkoga djela? Može li se ljepota analizirati? Je li ljepota sadržana samo u doživljaju lijepoga, ili je ona i mnogo više?
Odlukom UNESCO-a od prošle godine, obilježavajući rođendan jednoga od najvećih umjetnika svih vremena, Leonarda da Vincija, 15. travnja slavimo Svjetski dan umjetnosti. Pod umjetnošću mislimo na ljudsku duhovnu djelatnost koja izražava i proniče ideal ljepote različitim sredstvima i oblicima. Stoga ovaj dan posvećen je svima vama, dragi umjetnici, koji uljepšavate život na ovome svijetu i činite da kroz umjetnost dotaknemo ljepotu, okusimo postojanje transcendentnoga, nadzemaljskoga.
Većina filozofa smatrala je da je ljepotu moguće analizirati, da je na neki način izreciva. Među njima bili su Platon i Aristotel. Iako je ideju lijepoga ubrajao među najviše ideje, Platon umjetnost nije smatrao vrijednom jer je u njoj vidio samo oponašanje vidljivoga svijeta. Nasuprot Platonu, Aristotel je umjetnost cijenio upravo zbog toga što je u njoj prepoznao težnju idealnome, izraz univerzalnoga: “Cilj umjetnosti nije prikazati izgled stvari, nego otkriti njihovo unutarnje značenje.”.
Kao što je u uvodnome dijelu već rečeno, umjetnost je specifična ljudska djelatnost, vještina koja razlikuje ljudski duh od svih ostalih stvorenja. Otkrivati umjetnost znači gledati svijet na jedan sasvim drugačiji način, razumom i srcem. Budući da je svatko od nas proniče i osjeća sa svojim iskustvom, svojim očima, doživljavamo je na različite načine. Međutim, unatoč međusobnim razlikama, bivamo obuhvaćeni i ujedinjeni idealom ljepote do kojega nas umjetnost različitim putovima dovodi. U toj ljepoti pronalazimo smisao, svrhu, cilj našega života. Upravo zbog toga Platon ju je s pravom svrstao među najviše ideje, upravo zbog toga Aristotel nas poziva u umjetnosti otkriti njeno unutarnje značenje.
S obzirom na to da se u temelju svakoga umjetničkog djela nalazi isti ideal ljepote, ne možemo a da se ne upitamo kakvu ulogu u stvaranju umjetničkoga djela ima umjetnik? Progovara li na neki način umjetnik iz svoga djela, ili svako umjetničko djelo govori za sebe? U drugoj polovici 19. stoljeća o umjetnosti se počinje promišljati kao o načinu života. Schopenhauer, poznat kao filozof pesimist, u umjetnosti prepoznaje vrstu spoznaje kojom na različite načine otkrivamo svijet, ono što jest:
»Svako umjetničko djelo, u stvari teži prikazati život i stvari na takav način, kakve su one uistinu, ali kakve ne mogu biti neposredno shvaćene od svakog čovjeka, kroz maglu objektivnih i subjektivnih slučajnosti. Tu maglu rastjeruje umjetnost. Kao što svi znamo, djela pjesnika, kipara i likovnih umjetnika uopće, sadrže čitavu riznicu duboke mudrosti, upravo zato što iz njih govori mudrost same prirode stvari, čije iskaze oni samo tumače, razjašnjavajući je, ponavljajući je čistijim jezikom.«
(Arthur Schopenhauer, Svijet kao volja i predodžba)
Bez obzira na to na koji način umjetnost progovara, možemo li o njoj govoriti ili ne, možemo li je eksplicitno i jedinstveno definirati, sa sigurnošću možemo reći da umjetnost uzdiže ljudsku misao, ljudski duh iznad zemaljskoga. Francuski filozof Jacques Maritain umjetnost shvaća kao stvaralaštvo. Budući da čovjek nije stvoritelj i ne može stvarati ni iz čega, u umjetnosti prepoznaje udio božanskoga. Baš kao što je veliki, svestrani renesansni umjetnik Michelangelo davno prije njega rekao: “Pravo umjetničko djelo samo je sjena božanskog savršenstva.”. Ovako shvaćena umjetnost nadilazi sam doživljaj ljepote i usmjerava naš pogled na postojanje apsolutne ljepote, ljepote postojanja ljudskoga bića.
Proničući u ovu veliku istinu, veliku tajnu umjetnosti, ostajemo i mi danas zatečeni nemogućnošću otkrivanja svih njenih lica, potpunoga otkrivanja njene biti. Skrivena u malome, govornoj ili pisanoj riječi, pokretu tijela, oblikovanju materijala, čaroliji tona, igri boja, potezu kista, ljepota ostaje neprolazni ideal za kojim i danas tragamo, po kojemu bivamo, za kojim, upoznavajući sebe, po naravi čeznemo. Nemoguće je prenaglasiti važnost današnjega dana, važnost umjetnosti. Ljepota nam govori, ljepota nam se otkriva. Gdje je tražiti? Najprepoznatljiviji, čovjeku najbliži oblik ljepote nalazi se upravo u umjetnosti.
Stoga otvorimo vrata svoga duha i dopustimo umjetnosti da po nama i u nama diše, postoji i živi. U ovome svijetu nejasnih kriterija ljepote, tražimo ljepotu koja nadilazi subjektivni doživljaj, sam izraz ljepote. Ljepotu koju vremenitost ne narušava, koja u sebi nosi iskru božanskoga, koja ne traje, ne prolazi. Ljepotu koja ispunja naš duh i daje vrijednost svemu što jest, smisao svemu što postoji, približavajući naš život, našu prolaznost jedinoj istini – istini neprolaznoga.
