U devetoj epizodi ciklusa Poezija petkom predstavljamo mladu pjesnikinju Karolinu Zeleniku. Karolina je rođena 1992. u Zagrebu. Na Hrvatskim studijima diplomirala je komunikologiju, a trenutno je apsolventica sociologije i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovala je na 11. Susretima mladih pjesnika i prozaika u organizaciji Društva hrvatskih književnika – ogranak Rijeka, a povodom raznih natječaja objavljivala je kratke priče i pjesme u časopisima i zbornicima. U nastavku pročitajte njenu kratku priču pod naslovom Radnička.
Radnička
Svatko na svoj način pogledavao je na sat. Zaposlen sam već pola godine, dovoljno dugo da u otvorenom uredu primijetim pojedinačne obrasce odugovlačenja rada. Danas je očito prevladala neproduktivnost; dinamika koju smo uspostavili nalagala je da si uzmemo jedan ili dva takva dana u tjednu. Netom prije 13 sati pogledava se tako na veliki zidni sat i mali ručni sat, pa i na digitalni sat na zaslonu mobitela ili monitora. Sad su već svi gledali na sve, dok kolega s najdužim stažem nije rekao: „Mogli bismo mi na pauzu.“ Nisam ni sam znao što bih; dvoumio sam se do kraja hodnika, a onda sam slagao da moram nazvati suprugu da pitam kako je prošla noć. A gdje sam onda ja bio, doskočili su me u zadirkivanju, kako je to moja mama zvala još vrtića. Normalno je da to djeca rade. Iznenadio sam sam sebe što sam se snašao i odgovorio da već tjednima spavam u dnevnoj jer se naš maleni u noći budi najmanje nekoliko puta. Bio je to prihvatljiv odgovor, njih je nekoliko već bilo dobilo dijete i znaju o čemu pričam. Okrenuo sam prema stubištu koje vodi do prizemlja u dio gdje se nalaze ormarići. Uvijek si spremim nešto malo za jesti, da, ako poželim, tih pola sata mogu uživati sam. Iako je broj ormarića ravnomjeran broju zaposlenih, rijetki su koristili tu privilegiju za koju se vjerojatno netko jednom izborio. Automatsko svjetlo u ovo doba dana uglavnom je ugašeno, ali kada sam došao, na stropu su svijetlile sijalice najdubljeg, zadnjeg reda. „Dobar dan, jesam li dobila odjel za psihijatriju“, govorio je ženski glas, „htjela bih se naručiti.“ Nečujno sam se okrenuo. Osjetio sam veliko poštovanje; najmanje jednom mjesečno primila bi me ta mlada žena i razgovarali bismo u prostoriji odjela ljudskih potencijala na petom katu zgrade. Ubrzao sam korak, možda još uvijek stignem naručiti ručak u restoranu prekoputa.
mimladi.hr
