U novoj epizodi ciklusa Poezija (često i proza) petkom predstavljamo Željka Božića. Željko Božić rođen je 1984. godine u Zagrebu. Studirao je filozofiju i religijske znanosti. Piše kratke priče, osvrte i dužu prozu i poeziju, a objavljivao je u Zarezu, RE-u, Književnome peru, UBIQ-u te na portalu arteist.hr.
Laureat je Nagrade Anđelko Novaković za 2017. godinu u sklopu Zaklade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, za najuspješniju neobjavljenu zbirku pjesama mladoga autora. U nastavku pročitajte jedan od Željkovih kraćih tekstova, nastao za vrijeme posjeta Milanu.
Jedna velegradska veduta
(Nano-esej o važnosti iskrenog osmijeha)
“This is the way the world ends
Not with a bang but a whimper.”
Posljednji stihovi znamenite poeme Thomasa Stearnsa Eliota, ”The Hollow Men” (”Ovako svijetu dolazi kraj, ne s praskom već s cviljenjem”, preveo autor teksta).
Možda je najveća vlastitost našega vremena silna moć pretvaranja – misao nadošla promatranjem stotina ljudi kako, izvještačenih osmijeha i grimasa, fotografiraju sami sebe ispred milanskog Duoma.
Ne znam razlikujemo li se u potrebi za pretvaranjem bitno od naših predaka, no bez sumnje, u vidu društvenih mreža i prijenosne tehnologije imamo oruđa kojima, u mjeri kao nikada ranije, možemo proizvesti i drugima predstaviti svoje najrazličitije persone i njihove artificijelne živote.
Eklatantan su primjer te snage pretvaranja ”uljepšavajuće aplikacije” za prijenosne telefone kineske kompanije Meitu, kojima korisnik, prilikom uzimanja fotografije, može preinačiti izgled svojega lica shodno vlastitim željama (Više o tome na BBC: Altered faces are dominating China’s selfie industry).
Ono sam što drugi misle da jesam – ili se barem pretvaram da je doista tako.
Međutim, svako pretvaranje postoji samo u odnosu na nepatvoreno. Njihov se omjer, zbog spomenutih razloga, kontinuirano mijenja u korist pretvaranja – što slijedi ako i kada ostane samo patvoreno? Kada zadnji iluzionist na svijetu zaboravi da je iluzionist i da sam svijet već dugo nije ništa osim pukog simulakruma pravoga svijeta koji mu je prethodio i da su ljudi koji ga nastanjuju tek opsjene koje netko mora održavati?
… ne s praskom, već s posljednjim iskrenim osmijehom.
