Kakav sam ja zapravo? Što mislim o sebi? Mogu li kontrolirati svoje ponašanje? Ovakva i slična pitanja počinjemo postavljati već u djetinstvu kako bismo bolje upoznali sebe. Na taj način gradimo sliku o sebi.
Drugim riječima, gradimo samopoštovanje koje se karakterizira kao pozitivna ili negativna slika o sebi. To kako mislimo o sebi u velikoj mjeri djeluje na naš život, odnosno što smatramo važnim, za što smo spremni utrošiti više energije, koje ciljeve postavljamo, kako se nosimo s izazovima, koji su nam događaji stresni i slično.
Samopoštovanje kao emocionalna komponenta te ujedno i subjektivna ne mora uvijek biti povezana s objektivnim kriterijima. Isto tako, samopoštovanje, osim iz vlastitih procjena, proizlazi iz procjena bliskih ljudi. Roditelji su prvi i glavni izvor informacija djeci o tome koliko su voljeni, dobri, uspješni, stoga je njihova uloga u razvijanju dječjeg samopoštovanja velika i nezamjenjiva.
Zašto nam je važno samopoštovanje
Samopoštovanje je uvjerenje pojedinca u vlastite sposobnosti, važnost, uspješnost ili vrijednost i o njemu ovisi naše mentalno zdravlje i prilagodljivost. Kao što je već spomenuto, na temelju njega procjenjujemo svoja prošla, sadašnja i buduća iskustva. Pojedinci visokog samopoštovanja u prednosti su u odnosu na osobe niskog samopoštovanja.
Naime, osobe visokog samopoštovanja orijentirane su na uspjeh, traže nova iskustva i izazove, ne boje se pred sebe postavljati veće ciljeve. Uspješniji su i opušteniji u komunikaciji s drugima, prilaze im s povjerenjem i poštivanjem. To nipošto ne znači kako pojedinci visokog samopoštovanja misle kako su savršeni, dapače, svjesni su svojih mana, ali su spremni raditi na njima. S druge strane, osobe niskog samopoštovanja misle kako su nesposobne, kako su drugi bolji, ljepši, uspješniji, kako im nedostaje kreativnosti i sl. One vole sigurne i već poznate situacije u kojima potvrđuju svoje nisko samopoštovanje i ne vole neuspjehe.
Kada je riječ o djeci, ona visokog samopoštovanja prihvaćaju odgovornost, znaju kontrolirati svoje ponašanje, lako sklapaju prijateljstva i spremna su na suradnju, radoznala su, vole nove aktivnosti, kreativna su, uporna, podnose neuspjehe i kritike. Djeca niskog samopoštovanja pretjerano su stidljiva i izbjegavaju nove situacije, agresivna su, teško podnose neuspjehe i lako odustaju, u školi postižu manje od svojih mogućnosti, sklona su perfekcionizmu, teško donose odluke ili daju svoje mišljenje, podcjenjuju se i teško prihvaćaju pohvale, ljubomorna su na drugu djecu.
Samopoštovanje i školsko okruženje
Samopoštovanje nije urođeno, ono se stječe. Kao što je već rečeno, velika je uloga roditelja. Kasnije, dijete svoje samopoštovanje gradi i kroz druge odnose, posebice kroz one koje donosi školsko okruženje. Pružiti djetetu mogućnost da se razvije u samopouzdanog čovjeka najvrjednije je što roditelji, a i škola, mogu učiniti.
Uloga nastavnika ključna je u prepoznavanju dječjih sposobnosti i poticanju istih. Stručnjaci posebno ističu važnost razdoblja od sedme do devete godine, dok kasniji školski uspjeh ne utječe toliko na samopoštovanje. Isto tako, važno je da se svaki učenik osjeća sigurno u školskom okruženju i da mu učitelj pomogne u otkrivanju dobrih strana. Pohvala djeci omogućuje da se dobro osjećaju, a ujedno služi motivacijski, potičući poželjno ponašanje. Sve to doprinosi boljem snalaženju djeteta među svojim vršnjacima kao i u ostvarivanju boljeg školskog uspjeha. Kako dijete dobiva potvrdu i od druge djece, važno je da nastavnik obraća pozornost na njihove međusobne odnose.
Atruibuiranje (ne)uspjeha ima veliku ulogu pri stvaranju slike o sebi. Tako je u slučaju loših ocjena djetetu važno poslati poruku kako to ne znači biti loša osoba. Učiti djecu da je neuspjeh nešto što nam se svima događa i poticati ih u pronalasku efikasnih načina suočavanja s neuspjehom doprinosi kasnijem zdravijem pogledu na uspjeh i potiče ih na trud. Zaključno, slika o sebi stvara se od malena i postaje stabilna struktura bitna za život, stoga je velika odgovornost na odraslima pomoći djeci u razvijanju i jačanju samopoštovanja.
Kate Tia Divizić
Ovaj je članak napisan u sklopu projekta #DostoJAnstvom_PROTIV_NASILJA koji je u suradnji sa Centrom Pričaj mi proveo Svjetski savez mladih Hrvatska.
IZVORI:
Miljkovic, D., Rijavec, M. (2002). Bolje biti vjetar nego list. IEP d.o.o., Zagreb
http://www.istrazime.com/skolska-psihologija/ogledalce-ogledalce-kakav-sam-ja-i-vrijedim-li/
