Policijska brutalnost, premlaćivanja, rasni sukobi i neosnovana ubojstva od strane policijskih službenika u SAD-u nisu nova pojava, no upravo je ubojstvo Georgea Floyda 25.5.2020. poslužilo kao okidač za prosvjede neviđenih razmjera koji su vrlo kratkom vremenskom razdoblju poprimili međunarodni karakter. O tome kako je George Floyd postao novim simbolom borbe protiv rasizma te kakav je povijesni kontekst shvaćanja crnačkog otpora prema kolonijalizmu pročitajte unutar članka Svijet se raspada. Demonstracije su zaživjele na gotovo svim kontinentima te se istovremeno duboko ukorijenile u teritorij SAD-a zahvativši ne samo velike gradove, već i manje sredine.
Zašto 2020.?
Najveći val prosvjeda i jedan od najvećih pokreta („Black Lives Matter“) u povijesti zemlje svoju sadašnju reputaciju duguje nizu okolnosti koje su se sudarile unutar povijesnog i kulturološko-društvenog konteksta. One su omogućile veliki odaziv ne samo američkog društva, već i svjetske zajednice koja se u nekoliko dana i mjeseci nakon samog događaja mobilizirala u svrhu podrške afroameričkom stanovništvu i rasnoj ravnopravnosti te osude policijskoj brutalnosti i rasizmu.
Kritika društvene i političke stvarnosti te tendencija za promjenom, makar postignutom i revolucijom, rasla je sve glasnije na medijskoj platformi početkom godine. Veliki blockbusteri i nosioci Oscara, filmovi „Joker“ i „Paraziti“, iznose društvenu kritiku, i to ponajprije dehumaniziranog ekonomskog uređenja, potlačenosti nižih slojeva, nesposobnosti sustava da primijeti pojedinca koji se, nezadovoljan društvenom stvarnošću, okreće protiv vladajućeg poretka. Od tog se poretka otuđuje i gleda ga kao osobnog neprijatelja te, prihvaćajući apsurd, shvaća život kao „komediju“, dramu u kojoj preživljavaju samo oni koji se bore pristajući pritom, ako treba, i na kaos.
Na dnu ekonomske ljestvice nalaze se upravo Afroamerikanci čija je stopa nezaposlenosti najveća u većini država SAD-a. Osim socijalne i ekonomske nesigurnosti, aktualnost rasizma ne jenjava. U takvoj atmosferi nezadovoljstva, američko društvo kročilo je u „novo normalno“, a drugim riječima – dočekuje milijune zaraženih, mrtvih, najvišu stopu nezaposlenosti od velike krize 30-ih godina prošlog stoljeća, mnoštvo ljudi koji mogu izići na ulice bez straha da će išta izgubiti.
25.05.2020., u jeku pandemije COVIDA-19, 10-minutni video na kojem George Floyd umire pod rukama policijskih službenika brzinom munje obilazi svijet. Prostor je odjednom izgubio granice. Zahvaljujući internetu, slučaj Georgea Floyda postao je realan, osoban. Nismo samo čuli za ubojstvo, već smo ga mogli vidjeti i, još važnije, podijeliti putem društvenih mreža što je doprinijelo mogućnosti zajedničkog proživljavanja tragedije, većem osjećaju zajedništva, ali i bijesa izazvanog događajem, a to je uvelike olakšalo organizaciju protesta. Ovoga puta nije ostavljen prostor dvosmislenom tumačenju situacije, policajci se nisu mogli opravdati da je ubojstvo počinjeno slijedom nesretnih okolnosti, da su krivo protumačili radnje čovjeka ili se bojali za vlastite živote. Sve je bilo jasno – cijeli svijet mogao je vidjeti hladno i promišljeno ubojstvo.
Lice protesta
Ljudi su ubrzo izišli na ulice ogorčeni zbog smrti Georgea Floyda koji je postao simbol svih žrtava policijske brutalnosti i rasizma. Ipak, kod većih i intenzivnijih prosvjeda postoji opasnost od stvaranja rulje kada masa, pod krinkom borbe za nešto dobro, stvori kaotičan pokret čime se gubi prvobitni smisao prosvjeda, a sama ideja dobra dovodi u apsurd pa se tako povremeno masa mirnih prosvjednika pretvarala u očajničku rulju preplavljenu emocijama, ogorčenjem zbog rasizma, ali i tragedije koja je zadesila i njihove živote. Sasvim jasna borba protiv rasizma prerastala je u opće nezadovoljstvo i fanatizam na koji su se nastavljale prijetnje policijskim službenicima i pripadnicima drugih rasnih skupina, neosnovano nasilje, iracionalno rušenje svega pred sobom pri čemu su nerijetko stradavali mali obrtnici, trgovci i poduzetnici.
Ipak, navedeni načini protesta vraćali su se opet u okvire normalnog i nenasilja čemu je pripomogao i sastav prosvjednika koji broji dosad najveću podršku drugih rasnih skupina. Tako se dalo do znanja i vlasti i afroameričkom stanovništvu da ovo nije samo problem i borba crnačkog stanovništva, već cjelokupne zajednice čime se izbjegla fatalna mogućnost daljnje diobe društva na MI i ONI.
Protest ne umire
Generalizacija može postati dvosjekli mač za bilo kakav pokret koji zahtijeva promjenu. Kada prosvjedujemo općenito protiv klimatskih promjena ili za rasnu ravnopravnost, ne zahtijevajući pritom konkretne korake i ne ističući konkretne probleme koji mogu biti rješivi u našoj zajednici, zapravo reduciramo djelovanje na isključivo osuđivanje ili davanje podrške. U nekoliko je navrata, upravo to i bio problem prosvjeda u SAD-u, osobito kada je takvu generalizaciju pratilo nasilje koje je onda dovodilo do vrlo opasne točke apsurda samih prosvjeda.
S druge strane, kako prosvjedi duže traju, tako prvobitni šok sve više jenjava, pa i intenzitet kojim se vode prosvjedi, a medijska pozornost postaje sve prevrtljivija i daje se sve manje pozornosti „staroj priči“ zbog čega je sve teže privući istomišljenike. Masovni prosvjedi postaju sve neodrživiji, a s vremenom se potpuno obustavljaju. Čest neprijatelj promjene jest i lažni osjećaj učinjenog. Prosvjednici zadobiju osjećaj da su nešto napravili bez jasnog razumijevanja da krajnji rezultati ne moraju odgovarati spomenutom osjećaju zadovoljstva zbog kojeg može izostati realan rad koji je potreban za bilo kakvu promjenu, ali to će se zbog intenziteta demonstracija u SAD-u teško dogoditi.
Završetkom prosvjeda ovakvog intenziteta ne obustavlja se borba za promjenom. Masovne mobilizacije prebacuju se na druge sfere djelovanja koje traže konkretne i učinkovite rezultate. Pitanje rasizma postat će još zastupljeniji dio političkih kampanja, javnih rasprava, poticati će osnivanje kulturnih programa, nevladinih udruga i skupina koje će svoj rad usmjeriti na to područje doprinoseći dugoročnom utjecaju pokreta na transformaciju društvene stvarnosti.
Mijenjanje terena mobilizacije stanovništva dopušta organizatorima uspostavu infrastrukture koja može, u slučaju da ne dođe do potrebitih promjena, pomoći organizirati još bolju masovnu reakciju ukoliko dođe do pojave drugog „okidača“. Prosvjedi 2020. zapravo su samo nastavak višestoljetne borbe protiv rasizma, osobnog i zajedničkog protesta koji nikada neće „umrijeti“ sve dok je pitanje boje kože zapravo pitanje života i smrti.
