Gradnja filmskog svijeta Aquamana počiva na jednoj od činjenica koje su spomenute potpuno usputno pri početku filma: površina Marsa, dalekog planeta koji je toliko daleko da ne možemo doći do njega tijekom svoga ljudskoga života, bolje je istražena nego nešto što nam je toliko blizu – morske dubine.
Film nosi mnogo toga što bi neki nazvali „klišejima“, a što su zapravo karakteristike žanra, ono što određuje kvalitetu filma je kako su ti klišeji upotrebljeni. Klišeji se mogu preispitati, produbiti i tako postati kvalitetniji od filma bez ijednoga „klišeja“. Ovaj film hibrid je između fantastike i znanstvene fantastike, a sigurno pripada podžanru superjunačkih filmova (koji neki smatraju zasebnim žanrom).
Morski svijet mogao bi se promatrati kao ostatci staroga svijeta, svijeta koji je doživio svoju veliku tragediju, ali je napredovao i mijenjao se bez svega onoga što je kopneni svijet proživio. Legenda o Atlantidi je grčka legenda, pozivanje na bogove još jedna je karakteristika grčkoga poganskoga svijeta i taj svijet zadržao je onu vjeru u mistično staroga poganstva. U nekom pogledu, svijet je to koji bi možda nastao da antičke civilizacije nisu propale.
Postoji kraljevstvo koje je prilično nalik na moderni svijet, samo pod vodom i mnogo ekološki usmjereniji; postoji kraljevstvo koje se sastoji od filozofa i pjesnika, a kojem se može prigovoriti nepraktičnost; postoji kraljevstvo rakova koje nosi gotovo spartanski odnos prema borbi do kraja. Jedna od karakteristika važna za to reprezentativno i najbolje kraljevstvo pod morem (koje se prikazuje boljim nego kopno) jest ta da oni ne cijene milost onoliko koliko cijene osvetu.
Lekciju milosti naš glavni junak, Arthur, morat će naučiti tek postupno. Pri početku filma on ne pomogne ocu svoga neprijatelja (Davida) koji je ostao zaglavljen i kasnije se taj neprijatelj vraća kako bi osvetio svoga oca. David dobiva pomoć od Orma, Arthurova polubrata, i tako se cilj Davidove osvete poklapa s Ormovim vrijednostima osvete, ali i vrijednostima koje zastupaju kraljevstva ispod površine. Kad Orm kaže na kraju filma kaže da milost nije vrijednost Atlantide, Arthur odgovara da je on s kopna.
Naravno, prisutna je tu jaka antiratna poruka jer je ono što Orm zapravo želi vlast nad cijelim morem, ali i nad cijelim kopnom. Idejom o konačnoj prevlasti ljudi podmorja nad ljudima s kopna želi navesti cijelo podmorje da se ujedini pod njegovu vlast. Ipak, ni Orm nije jednodimenzionalan lik. Njegova mržnja prema kopnu je stvarna, on kopno proziva da mu je oduzelo majku i njegov problem s cijelim kopnom počiva na njegovoj osobnoj ranjenosti. Njegova velika ljubav prema ocu onemogućuje mu da osudi svoga oca jer bi tako osudio i svoje vlastito postojanje, i zato svoju mržnju mora usmjeriti prema nečemu drugome: kopnu i svome polubratu Arthuru.
Ono što je velika prednost ovoga filma višeslojnost je junaka. David Kane, koji kasnije sebe naziva Black Manta, negativac je koji prvo radi novca napada nevinu posadu podmornice, a onda lovi Arthura zbog osvete. U tom liku mogao bi ležati prikaz američkih crnačkih bandi, i premda u to neću previše ulaziti, objasnit ću zašto tako mislim: otac Blacka Mante predaje svome sinu nož govoreći kako je to nož njegova pretka, a taj nož predstavlja naslijeđe; opisuje kako se neka nepravda dogodila njegovu djedu i kako se on morao snalaziti kako god je mogao i umio, a to je učinio preko piratskoga posla. Problem je u tome što su njegovi nasljednici nastavili taj posao, a nisu morali, čime se uvažava prošlost koja je pretka dovela do takvoga stanja ilegalnoga poslovanja, ali se i postavlja s pitanje jesu li njegovi nasljednici morali nastaviti tim putem. Nisu, ali naslijeđe nije mala stvar i oni su se ponosili tim zahrđalim nožem koji to naslijeđe predstavlja.
Nekoliko puta tijekom filma propituje se naslijeđe, ali i iz drugoga kuta. Kad Orm govori kako treba odbaciti zastarjele priče i legende jer su one obična izmišljotina, slika se okreće – upravo su se te legende pokazale istinitima, ali do te istine se nije moglo doći tek tako nego određenim vrlinama koje je pokazao naš glavni junak Arthur. Arthur se kroz sve probio koristeći se svime onime što je naučio svojim životom u dva svijeta kojima jednako pripada: kopnu i moru, ali kad ga bilo koji svijet pokuša ograničiti samo na sebe, brani se time što se poziva na onaj drugi svijet. Arthur je jednako čovjek kopna koliko je i mora, a došao je na svijet zbog ljubavi žene iz mora prema čovjeku s kopna.
Propituje se i vrijednost tehnologije iako je to propitivanje prilično ublaženo pokušavajući održati ravnotežu između vrijednosti i mana tehnologije. Još jedna prilično ublažena poruka je i ekološka poruka; naglašava se kako je more izbacilo silno smeće koje se godinama bacalo u njega, ali ne inzistira se na toj poruci, ona služi samo kao znak pobune podvodnoga kraljevstva. Smatram to pozitivnom stranom jer se u posljednje vrijeme filmovi o superjunacima koriste i za slanje jeftinih političkih poruka. Naravno, bilo je tu i feminističkih poruka kroz ženske likove Arthurove majke, ali još i više Mere koja je posebno vješta i spretna, a to se prikazuje kao njena karakteristika i ne propituje se previše. Ipak, jedna velika novost koja me izrazito iznenadila – Mera je govorila da ide protiv svoga srca. Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam osporavanje ideje kako je najvažnije pratiti svoje vlastite želje. Mera je izdala sve što je voljela, svoje kraljevstvo i svoju obitelj, kako bi se izborila za ono što je važno, kako bi se izborila za više vrijednosti.
Naravno, ima tu mnogo antiratne poruke, ima poruke o zajedništvu, no ono što ovaj film možda nije shvatio, ali je ipak učinio, bilo je to da je uspostavio kršćanstvo kao pravi smjer. Odbacio je poganstvo koje je prikazivao Orm, odbacio je potpuno svjetovni pristup prikazavši mistični svijet legendi kao stvaran, ali i odbacio naslijeđe kao apsolutnu vrijednost. Zagovarao je jedinstvo kopna i mora, no jedinstvo koje neće kopno i more pretvoriti u neki zajednički entitet jer to i ne može. Ali najviše od svega, zagovaraju se dvije velike kršćanske vrijednosti – oprost i milost.
Zadnjih pola sata umanjili su vrijednost filma i cijeli niz akcijskih scena s poljupcem Arthura i Mere usred svega toga tipični su klišeji žanra superjunačkog filma koji su se mogli ostvariti puno drugačije i ne ispasti toliko plitki. Cijeli posljednji dio jednostavno je žudio za malo više dubine, za malo više stvarne snage, a ne toliko snage koja leži na akcijskim scenama, specijalnim efektima i velikim čudovištima. Unatoč tome, posljednji dio filma ne ništi moju analizu nego je učvršćuje.
Film je dovoljno slojevit da dopušta mogućnost rasprave i propitivanja zaključaka, pa se svaka od spomenutih točaka može detaljnije analizirati i produbljivati. Nažalost, posljednjih pola sata filma gube tu slojevitost, sve je prilično jasno i ne zahtijeva nikakvo promišljanje čime ostavlja pažljivijeg gledatelja nezadovoljnim, pogotovo nakon neočekivane kvalitete prvoga dijela. Aquaman je možda samo zahtijevao više vremena nego što su ga filmaši imali – bilo je potrebno sve ugurati u tipičan okvir od dva sata. Zaključili su da je bolje posegnuti za plitkom upotrebom klišeja žanra nego ostaviti otvoreni završetak koji bi široke mase ostavio duboko nezadovoljnima i ne bi se moglo nadati nastavku.
Aquaman je neočekivana pojava i izdvaja se u mnoštvu superjunačkih filmova s predvidljivom radnjom i manjkom dubine, ali možda baš taj tračak fantastike i mističnoga doprinosi ovome filmu. Film traži i neka osnovna znanja povijesti i književnosti (većina će događaje u središtu zemlje prepoznati kao aluziju na knjigu Julesa Verna Put u središte Zemlje) i u mnogome je suvremenik onoga što se naziva postmodernom umjetnosti. Vizualno je film jako lijep, estetski oku ugodan s jakim kontrastima svjetla i tame, pogotovo u prikazu podmorja čime se ostvaruje pomalo hipnotički efekt. Daleko je ovo od remek-djela filmskoga medija, daleko od filma koji vrijedi nazivati najboljim filmom godine, ali svakako je neočekivan holivudski doprinos žanru superjunačkih filmova koji omogućuje naprezanje moždanih vijuga iako to naprezanje ne zahtijeva.
