Često će vam reći da treba živjeti u trenutku. Da se trebate usmjeriti na sada i ovdje i ne opterećivati se previše sa onime što je bilo i onime što će biti. Naime, prošlost je nešto što ne možemo mijenjati dok budućnost – tko zna što nam uopće donosi. Reći će vam da istinsku sreću možete postići isključivo uživajući u današnjem danu i ponašajući se onako kako vam je ugodno. Međutim, je li to uistinu tako?
Prije svega – treba se zapitati što zapravo znači uživati u trenutku i o kakvom „uživanju“ je zapravo riječ? Naime, trenutak traje kratko te nam stoga može pružiti jedino trenutnu i kratkoročnu ugodu. Ugodu koja je rezultat zadovoljenja određenih impulsa. Freud bi rekao da je riječ o agresivnim i seksualnim nagonima koje svaki čovjek ima u sebi i teži ka njihovom zadovoljenju. Riječ je zapravo o ugodi koja je sama sebi svrha i vrlo je jednostavna. Ona je rezultat različitih kemijskih procesa u mozgu koji se svakodnevno događaju i izazivaju kod nas određeni doživljaj koji mi onda interpretiramo kao osjećaj ugode. Međutim, mogu li nam obični kemijski procesi i doživljaj osjećaja ugode pružiti istinsko zadovoljstvo? Ukoliko je odgovor da, život bi zapravo bio vrlo jednostavan. Bilo bi dovoljno uzeti neku od psihoaktivnih supstanci koje djeluju na mozak i izazivaju isti takav osjećaj ugode, samo intenzivniji i još „ugodniji“. I to bi, zapravo, bez imalo pretjerivanja, bio recept za sretan život.
Međutim, vjerujem da većina vas koji ovo čitate shvaćate da je nešto pogrešno u tome, da samo doživljavanje osjećaja ugode nije niti približno dovoljno za postizanje istinske sreće. I to je točno. To bi se najbolje moglo objasniti na primjeru vjetrenjače. Dok se vjetrenjača brzo vrti i puše vjetar, ona je dinamična, ona je brza, ona je uzbudljiva, ona je zabavna. Međutim, u trenutku kada se prestane vrtiti, od nje više nema ničega. Od vjetra više nema niti traga, a vjetrenjača postaje samo komad metala i uspomena na neka vremena kada se vrtila. Stoga bismo se trebali zapitati – je li naš život vjetrenjača? Sada nam je možda lijepo, ali što će od svega toga biti kada se vjetrenjača prestane vrtiti, kada nam dođu neka teža i manje „vjetrovita“ vremena ili, u krajnjem slučaju, kada nas više na ovome svijetu ne bude?
Znači li to da kratkoročna zadovoljstva treba u potpunosti odbaciti? Naravno da ne. To bi se moglo objasniti na sljedećem primjeru. Kratkoročni užitci su zapravo poput začina. U manjim količinama, oni mogu jelo učiniti ukusnijim. Međutim, što je količina začina u hrani veća, hrana će postati nezdravija, a njihov intenzivni okus će sve više prekrivati okus hrane koji će se, zbog toga, sve slabije osjetiti. Isto je tako i u životu. „Guštanje“ nam ponekad može život učiniti „ukusnijim“, ali bitno je da nam ne „prekrije“, odnosno ne skrene fokus sa onoga što je u životu istinski vrijedno. Ukoliko se to dogodi, možemo ostati bez onoga što je bitno radi nečega što će nestati čim se vjetrenjača prestane vrtiti.
Sada se, naravno, postavlja pitanje što je to vrijedno i bitno što nam može pružiti istinsko i dugoročno zadovoljstvo. Odgovor na to pitanje nije nimalo jednostavan s obzirom da je svatko različit i treba pronaći vlastiti put ka sretnom i ispunjenom životu. Nije moguće svakoga ispuniti na isti način, međutim navesti ću nekoliko mogućih izvora sreće.
Prvi, možda i najvažniji, izvor sreće svakako je obitelj. To uključuje sve naše pretke čije duhovno, društveno i biološko nasljeđe nosimo te čiju baštinu trebamo njegovati i nastaviti. To uključuje i obitelj u kojoj smo odrasli, koja je bila uz nas i koja nas je formirala u ono što jesmo. I, na kraju, to uključuje i obitelj koju ćemo sami zasnovati – koja nam pruža priliku da omogućimo stvaranje novih života i da novim osobama pomognemo da krenu u vlastiti život.
Ima li što vrijednije od toga – od novog ljudskog bića sa vlastitom osobnosti i duhovnosti te koje je zapravo budućnost ovoga svijeta?
Međutim, ne mora obitelj biti jedini izvor sreće. To može biti i bilo koja šira zajednica. Uzmimo kao primjer narod. Što zapravo znači biti Hrvat, Francuz, Poljak, Kinez ili Eskim? To znači biti dio nečeg većeg, u sebi nositi dio jedne kulture koja je neizmjerno vrijedna, koja postoji već stoljećima i koja će i dalje postojati. Riječ je o ispunjenju potreba koje svi imamo kao što su potreba za pripadanjem ili identitetom. Zajednica kojoj pripadamo također je dio nas samih. Međutim, nije vrijednost pripadanja zajednici samo u tome. Zajednica nam omogućuje međuovisnost sa drugima. Daje nam priliku da i mi sami doprinesemo stvaranju ili održanju zajednice, kao i priliku da osjetimo istinsku povezanost s drugima. Kao što je Dobriša Cesarić napisao u svojoj pjesmi, više nismo samo kap već i dio jednog velikog, predivnog i snažnog slapa.
Treći mogući izvor sreće jest altruizam. To jest, kada zadovoljavamo vlastite potrebe, isključivo sebi stvaramo trenutni osjećaj ugode. Međutim, kada učinimo nešto za drugoga, svijet smo učinili barem malo boljim mjestom – barem za nekoga. Radi nas je nečiji život ljepši. Nije li to velika stvar? Altruizam je zapravo dokaz da čovjek nije samo nagonsko biće, već i moralno biće koje teži istinskim vrijednostima.
Dugoročnu sreću može se postići i generativnošću, to jest stvaranjem nečega dugoročnog. Jedan od najboljih primjera za to je promišljanje, pisanje i slanje svojih misli i poruka u budućnost. U vječnost. Naime, ideje ne mogu biti uništene niti nestati. One će uvijek biti tu. Isto kao i umjetnost. Kvalitetna umjetnost je zapravo stvaranje nečeg vječnog, neovisno je li riječ o slikarstvu, pjesništvu ili arhitekturi. Svaka istinski vrijedna umjetnost predstavlja neopisivu ljepotu, kao i poruku koju neprestano odašilje svima onima koji je gledaju ili čitaju.
Na kraju, važno je spomenuti i vjeru i duhovnost kao nešto što nam daje smisao i što nas povezuje sa onime tko je vječan i koji mu, u svakom slučaju, može pružiti vječno zadovoljstvo. Također, vjera nas može povezati i sa vlastitom duhovnom dimenzijom koju je neophodno istražiti kako bismo se osjećali potpunom i cjelovitom osobom.
Ovako bih mogao nabrajati u nedogled. Postoji zbilja jako puno načina postizanja sreće koje nisam naveo – od stvaranja ili građenja nečega što će ljudima u budućnosti biti praktično i korisno pa sve do sadnje stabla koje će rasti najmanje u idućih sto godina. Mogućnosti su brojne, ali je bitno pronaći one koje nama pružaju dugoročno zadovoljstvo i ispunjenje.
