Alita: Anđeo borbe akcijski je spektakl bez imalo dubine i na jednom polju. Toliko je novca uloženo u proizvodnju ovoga filma kao i na reklamu da mi je film iskakao na društvenim mrežama i po nekoliko puta dnevno. Nažalost, jedino što je ovaj film imao je veliki budžet.
Film je natopljen klišejima žanra znanstvene fantastike pa je i dalje u središtu izgradnje filma akcija, akcija i opet akcija. Ono što dijelom može zavarati gledatelje u pomisli da nije riječ o klišejima činjenica je da je dio tih klišeja karakterističan za japansku produkciju mangi i animea (tek sam kasnije i vidjela da je film temeljen na nekoj mangi, ali nisam išla istraživati pa ne radim usporedbu mange prema kojoj je film napravljen i samoga filma).
Film kreće sa slučajnim pronalaskom biste kiborga kojeg ćemo upoznati kao Alitu. Za anime/mange tipično je to pronalaženje starih relikvija i općenito tehnike s ljudskom inteligencijom, a još je tipičnije gledati toga kiborga s ljudskim osjećajima kako upoznaje svijet ljudi i pratimo svaki njegov oduševljeni usklik na novootkriveno. U filmu postoji cijeli niz takvih scena: otkrivanje sporta koji je zabavan ljudima i uživanje u igri, kušanje voća, a onda i posebne ljudske slastice koju većina ljudi obožava – čokoladu… Sve su to scene koje smo vidjeli ponovno i ponovno i učinili su da čak ni postupak očuđenja više nije očujuć nego je postao samo još jedan u nizu klišeja.
U mnogome je Alita zapravo tinejdžerski film: tipična tinejdžerica koja otkriva svoje moći (u anime/manga tipičnom prikazu) buni se protiv svoga roditelja/inovatora/stvoritelja i otkriva ono što zapravo jest, a što odrasli ne mogu razumjeti. Naravno, ona otkriva i svoju ljubav, koja je toliko jadna i plitka i jeftina da nam nije točno jasno zašto su se zavoljeli: ona je njega zavoljela jer joj je pomogao otkriti taj svijet, a on u nju jer je zgodna i jaka – nema veze što u mnogome ima zrelost ispod razine tinejdžerice. Takav stabilan temelj za dugotrajnu vezu koja nadilazi njihove živote. Oprostite mi na sarkazmu. Možemo vidjeti i slučaj da je osoba koju ona voli zapravo cijelo vrijeme radila protiv njezine vrste (odlamala dijelove kiborba i preprodavala ih) i onda se to otkriva u najgorem trenutku, zbog čega ona počinje sumnjati i u njegovu ljubav. Na kraju mu oprosti jer nije on htio ništa loše učiniti, samo je htio doći do svoga cilja – Zalema.
Pokušaj da se Alitu prikaže kao lik kojem se treba diviti i koji je, što bi se reklo, „badass“ je naprosto tužan. Kako se povezati s likom koji ima robotsko tijelo, anime lice, zrelost ispod razine tinejdžerice, snagu koju ima jer je eto bila napravljena da bude oružje, ne sluša nikoga, a ponajmanje one koji joj žele dobro, i nastup koji je toliko prepotentan da je to gadljivo.
Alita: Anđeo borbe ne potiče na razmišljanje. Jedino što eventualno malo propituje je vlast, a i to je toliko slabo razrađeno da ne dopušta gledatelju da se angažira u gledanju. Kad su jedina pitanja koja film potiče ona „što je to Zalem?“, „tko je zapravo Nova?“ i „što se to dogodilo u prošlosti?“ onda vam može biti jasno da nije riječ o kvalitetnom filmu.
Gradnja izmišljenog svijeta nije svrha samoj sebi, gradnja svijeta služi samo kao poligon za priču i zbog složenosti poligona može se analizirati neke posebne, nama sada nemoguće situacije. U ovom filmu jedina pitanja koja ostaju su: koji su to dijelovi koji nedostaju u izgradnji ovoga filmskoga svijeta?
U cijelom filmu se zapravo ništa nije dogodilo, cijeli film nikamo ne ide. Čak ni obrat na kraju nije obrat nego otvoreni kraj za koji ne znamo kamo ide. U završnoj sceni Alita se uspinje u sportu čiji pobjednik može otići u Zalem. Ali koja je poanta odlaska u Zalem? Što je gore? Zašto je bitno otići gore? Alita ne zna ništa više od nas, pratili smo je na njezinom putu otkrivanja. Čak i Nova za kojeg otkrivamo da je negativac do kraja filma i dalje ostaje neodređen – on nadgleda sve u donjem svijetu; on određuje tko je neprijatelj, a tko nije; donji svijet je za njega samo nešto što treba držati pod kontrolom i za što ga pretjerano nije briga. I što sad? To i dalje nije dovoljan razlog da se on vidi kao apsolutni negativac, film ga nije prikazao dovoljno snažnim niti apokaliptičnim da bismo navijali za njegovim svrgnućem. Ni ljudima u donjem svijetu nije očito toliko loše, a ne znaju kako je u svijetu iznad da bi se mogli uspoređivati s njime. Cijeli film nema glavnu stvar – svoj cilj. Kamo ide? Koji mu je cilj?
Alita: Anđeo borbe jeftin je film po svim kriterijima osim po onome na koji bi se prvo pomislilo – budžet. Očito je ovaj film pravi prikaz našeg zapadnjačkoga svijeta, grcamo u proždiranju svega, pa i filmova, a sama suština im je prazna i gadljiva poput smetlišta na koji se odbacuje sve iz Zalema. Ponekad se u filmskom svijetu nađe neki kiborg s ljudskim osjećajima, ali taj kiborg zasigurno nije Alita.
