Globalizacija je, između ostalog, stvorila povezanost, ali i supermarkete. Drugim riječima, izobilje. Što god nam treba, pa i najmanja sitnica, omogućeno je kroz veliki izbor po svim mogućim kriterijima. Možemo reći, blagoslov modernog doba. Sve što danas imamo, ima svoju povijesnu priču, pa i boja koja se nalazi u našem glavnom odjevnom predmetu, trapericama.
Dobre su traperice must have u svakom ormaru bez obzira na spol. Dok u trgovini isprobavamo sve što nam je ponuđeno gotovo nikad i ne razmišljamo o radnicima koji su zaslužni za to što ćemo imati novi komad platna u ormaru. Ako se možda nekada i uhvatimo razmišljajući o porijeklu traperica, pretpostavljamo da je za njih zaslužna neka Miranda Presley ili neki fancy francuski atelje koji je zasigurno u prošlosti bio glavno svratište Sisi i ostalih dama onog vremena. Priča o boji naših najdražih traperica ima zapravo prošlost koja nas odvodi na plantažu robova koji su zbog svog znanja i vještine osuđeni na prebrzu smrt.
Kraljevska boja
Indigo naziv nadjenuli su stari Grci koji su je prozvali indijskom bojom, no tamnoplava dolazi od nila (anilin). Indigo je stoljećima simbolizirao bogatstvo i moć. Povijest indiga seže do egipatskih mumija, Mezopotamije te Perzije gdje je izrada tepiha sadržavala vlakna obojena indigo bojom. Ni Herodot je nije izostavio u svojim djelima, kao ni žene koje su davno prije koristile upravo ovu boju za šminkanje. Posebno značenje možemo pronaći u afričkoj tradiciji koja je ovu boju smatrala zaštitom. Novorođenčad se umatala u platno indigo boje jer upravo nebeska boja povezuje ljudsko i božansko. Osim plodnosti i zaštite, glavni simbol je sigurno bogatstvo jer ovu boju Europljani nisu mogli lako nabaviti. Zbog toga su je posjedovali samo oni koji su ostali zapamćeni u povijesti.
Indigofera
Indigofera pripada tropskom i suptropskom biljnom rodu. Podrijetlom je iz Indije, ali uzgaja se i u Africi. Indigofera arrecta najčešća je sorta u Africi. Da bi se dobila indigo boja, za kojom su vapili europski kraljevski dvorovi, trebalo je znanja i vještina. Ubrano lišće indigofera se potapala u vodu kako bi indikan (aminokiselina) koja se nalazi u njima oslobodio glukozu. Indikan bi fermentirao što je izazivalo da voda u kojoj je potopljeno lišće postane žuta. Nakon fermentacije dobiva se indoksil koji se ostavljao na zraku da se osuši. Nakon sušenja bi se pomiješao s alkalnom otopinom i dobiveni produkt bi se prešao i sušio. Nakon toga bi se ti tvrdi “kola蔓 samljeli u prah koji je sadržavao željeni pigment. Kako je uzgoj ove biljke bio nemoguć za Europu zbog hladnije klime, bogatiji koji su bili gotovo opsjednuti prestižnom bojom dosjetili su se da ovu biljku isprobaju na svom novom kontinentu.
Indigo robovi
Španjolci su prvi iskušali proizvodnju indiga u Americi. Prvi radnici na plantažama bili su domoroci, no kako su oni počeli masovno umirati zbog prerade indiga počeli su se kupovati afrički robovi za rad na spremnicima za boju. Vjerovali su da su ljudi crne boje kože zdraviji i otporniji. Mnogi robovi imali su znanja i iskustava s indigo bojom pa su uspjeli sustav proizvodnje itekako poboljšati. Znanje je robovima značilo okove koji su okončali njihov slobodan život, znanje zbog kojeg su zauvijek napustili svoj dom, svoj kontinent.
Osim mukotrpnog rada na plantažama koji se sastojao od čišćenja polja, oranja, okopavanja, sijanja i žetve, rad se odnosio i na završni dio, izvlačenja boje. Biljka bi završila u velikim kadama gdje bi zbog fermentiranja ispuštala truli miris. Dolazilo je do oksidacije, odnosno ovim procesom je nastajao indikan. Da svaka biljka indiga bude potopljena i potpuno iskorištena robovi su morali golim nogama stajati u kadi da se pobrinu za potpuno iskorištenje usjeva. Robovi koji su radili na ovim plantažama je bilo lako prepoznati, ruke su im poprimile novu, luksuznu boju indiga.
Luksuzna je boja, osim što je bila prelijepa, bila itekako ubojita. Robovi na plantažama živjeli su u prosjeku 5 godina. Žene na plantažama patile su od steriliteta, a prema nekim izvještajima indigo je uzrokovao oštećenje živaca. Obrada indiga bila je štetna i za prirodu od zagađenja potoka i pomor riba do stvaranja hrđe na obližnjim oranicama. Osim indigo boje nastajala je indigo žuta, nusproizvod koji je bio izuzetno štetan jer je povećao šanse za genetske mutacije. Robovi koji su bili izloženi parama fermentacije, čije su noge i ruke bilo uronjene u te kemikalije su često obolijevali od raka ili tuberkuloze.
Da se okonča umiranje od indiga bilo je potrebno znanje iz laboratorija. Godine 1856. britanski kemičar William Perkins pokušavao je pronaći lijek za malariju, no umjesto toga dobio je lijek za zaustavljanje brutalnog ubijanja ljudi koji imaju tamniju kožu. U laboratoriju je slučajno otkrio dobivanje boje te je bio prvi znanstvenik koji je otkrio sintetičke boje. Naravno, odmah je znao da se radi o poslovnoj prilici te otvorio radionicu za boje. Iza ovog otkrića dogodio se boom u tekstilnoj industriji zato što su nastale brojne nijanse. Indigo boja više nije bila namijenjena samo za najbogatiju klasu, već je, malo po malo, sitnim koracima indigo ušao u radničku klasu i to putem traperica koje su danas glavni odjevni predmet u svakom ormaru.
Moderno ropstvo brze mode
Industrija odjeće industrija je na tronu zagađivanja okoliša. Brza moda uništava okoliš, no osim što se stvaraju planine odbačene odjeće i dalje postoje robovi ove industrije. Kad sljedeći put budete stajali ispred izloga gledajući u savršeni komad odjeće, a koji vam možda uopće ni ne treba, sjetite se da je tu umjetnost od platna vjerojatno stvorilo dijete koje nema privilegiju biti u školi sa svojim vršnjacima. Indigo robovi su prošlost, ali pojedinci su se pobrinuli za moderno ropstvo. Upravo zbog toga je bitno da obilježavamo ovakve datume, ali da ne dopustimo da oni budu jednogodišnja tjelovježba. Borba protiv ropstva mora se osjetiti svaki dan, a glavni alat su obrazovne institucije i znanje. Od najranijih dana moramo učiti o različitostima, ljudskim pravima i obvezama koje imamo prema društvu. Moramo učiti o šteti koju činimo našem jedinom domu, planetu Zemlji i oduprijeti se zagađivanju. Moramo biti svjesni da svaki pojedinac može doprinijeti boljitku i pravednosti, da još nismo izgubili utakmicu humanosti.
