Osobo,
Mislili smo da si dosad shvatio,
Da si u dobro upro ruke,
I da si bacio sve puške.
Da se sjećaš mora suza
I da ti je dosta
Da ti je zbilja dosta
Krvi, rupa i smrti,
Razrušenih zgrada
I golih armatura,
Straha dima i prašine,
Najmlađih i najstarijih
U kojima ostaju nezaliječive praznine.
I sve riječi sada postaju nekako suhe,
A cijeli svijet treba samo naše sklopljene ruke
I konkretne stvari,
A ne političke slike.
Trebaju nam ljudi
– svi mi hrabri ljudi –
Koji će zaustaviti sve daljnje bitke.
Mislili smo da smo shvatili
