Donosimo vam drugi dio analize o uvođenju eura kao službene valute Republike Hrvatske. U prvom smo dijelu govorili o počecima naše monetarne suverenosti, istaknuli najvažnije probleme i pokazali kako hrvatski građani nisu odustajali od eura iako je kuna od 1994. do danas izuzetno stabilna valuta. U drugom dijelu govorimo o kratkoj povijesti europske monetarne unije i eura, prikazujemo rezultate ankete provedene od strane HNB-a o javnom mnijenju građana oko uvođenja eura i o pravnoj osnovi za uvođenje eura utemeljenoj na Ugovoru o Europskoj uniji i Ugovoru o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.
Europska monetarna unija i euro [1]
Kako bi se nakon Drugog svjetskog rata osigurao trajniji mir na području Europe, politički se krenulo razmišljati o integraciji europskih država. No, iako politički konstrukt, Europska unija je započela svoj put kao zajednica zemalja sa zajedničkim gospodarskim interesima. Europska zajednica za ugljen i čelik osnovana je 1951. godine, a Europska ekonomska zajednica 1957. godine. Ideja tih zajednica bila je ukidanje trgovinskih barijera i oživotvorenje zajedničke poljoprivredne politike. Takozvanim Wernerovim izvješćem iz 70-ih godina, pokušalo se stvoriti europsku ekonomsku i monetarnu uniju, no Nixonova suspenzija Bretton-Woods sustava 1971. godine i naftni šok 1972. godine odgodili su stvaranje EMU-a. Čelnici europskih zemalja stvorili su 1979. Europski monetarni sustav (EMS) s ključnim elementima europske novčane jedinice (ECU) i europskim tečajnim mehanizmom (ERM) koji su 1999. zamijenjeni eurom i europskim tečajnim mehanizmom (ERM II). Stabilnost tečaja preduvjet je za konvergenciju i neometano funkcioniranje budućeg zajedničkog tržišta.
Ugovor iz Maastrichta doveo je do stvaranja političke unije i konačne definicije i operacionalizacije triju faza EMU-a. Prva faza EMU-a uključuje u širem smislu daljnji razvoj jedinstvenog tržišta, koordinaciju gospodarskih politika i uvođenje pune slobode kretanja kapitala. Druga faza sastoji se od provedbe relevantnog zakonodavstva povezanog s kriterijima konvergencije, sveobuhvatnim smjernicama gospodarske politike, postupcima u slučaju prekomjernog deficita, neovisnosti središnjih banaka, užim granicama fluktuacije tečaja itd. Treća faza započela je 1. siječnja 1999. uvođenjem eura na svjetska financijska tržišta i 1. siječnja 2002. godine uvođenjem fizičkih kovanica i novčanica eura u optjecaj u državama članicama Europske monetarne unije. Prema tome, euro se često smatra krunom procesa europske integracije, no arhitektura samog eura još nije čvrsta i treba još raditi na stvaranju europodručja koje će biti otpornije na unutarnje i vanjske šokove.
Istraživanje javnog mnijenja o uvođenju eura [2]
Hrvatska narodna banka provela je nekoliko istraživanja javnog mnijenja o uvođenju eura kao nacionalne valute Republike Hrvatske. Najrecentnije je ono objavljeno 19. ožujka 2021. Istraživanje je bilo održano telefonski između 23. 2. i 1. 3. 2021. te je obuhvatilo slučajan uzorak od 1000 ispitanika od 18 do 79 godina, pri čemu je odaziv bio 31 %. Detaljnija demografska struktura vidljiva na Slici 1.
Analizom rezultata istraživanja, vidljivo je da 51,7 % ispitanika godišnje ne koristi euro za plaćanje. Takvi ispitanici su pretežito stariji od 45 godina s predominantno završenim osnovnoškolskim obrazovanjem. Osobe mlađe od 45 godina, s minimalnim završenim srednjoškolskim obrazovanjem, češće koriste euro u transakcijama tijekom godine (Slika 2).
Problem nastaje kod informiranosti, pri čemu 23 % ispitanika smatraju da su dobro informirani, a ostalih cca 75 % osrednje, odnosno loše informirani. Postotak dobro informiranih ispitanika pada od 2018. do 2021. s 24,4 % na 23,2 %, dok udio osrednje informiranih raste s 34,7 % na 42,2 %. Pozitivno je da su oni koji sebe smatraju loše informiranima u padu s 38,9 % na 32,4 %. Predominantno su glavni izvori informacija TV i Internet, pri čemu je TV zastupljeniji kod starijih, dok je Internet kod mlađih ispitanika.
Kada govorimo o podršci za uvođenje eura, tada 45 % ispitanika podupire uvođenje, 26 % uvjetno podupire, 19 % ne podupire uvođenje, 10 % ne zna. Podrška ispitanika prema demografiji vidljiva je na Slici 3. Ispitanike koji su se izjasnili da uvjetno podupire uvođenje eura upitalo se o uvjetima pod kojim bi pristali poduprijeti uvođenje. Uvjeti su redom zadržavanje odnosno poboljšavanje životnog standarda, perspektiva rasta gospodarstva, bolja informiranost, onda kada bi konverzija bila povoljna i dr.
O utjecaju na cijene, 48,3 % ispitanika je reklo da će se cijene blago povećati, što je rast od 7,9 % u odnosu na 2018., dok ih 35,5 % smatra da će se znatno povećati, što je pad od 4,2 % u odnosu na 2018. Pozitivne posljedice uvođenja eura vidi 57 % ispitanika, neutralnima 26 %, a 15 % negativnima. U istraživanju iz 2018. imamo 43,8 % onih koji smatraju posljedice pozitivnima, 29 % neutralnima i 22,5 % negativnima. Tu vidimo rast ispitanika koji smatraju posljedice uvođenja eura pozitivnima, a pad onih koji ih smatraju neutralnima i negativnima.
Pravna osnova za uvođenje eura u Hrvatsku
U javnom prostoru postoji ideja da bi uvođenje eura kao nacionalne valute trebalo biti referendumsko pitanje, neovisno o tome što je na referendumu održanom 22. siječnja 2012. godine, 66,27 % izašlih birača podržalo članstvo Hrvatske u Europskoj uniji. S jedne strane, može se razumjeti potreba da takvo pitanje, koje seže u samu srž državnosti i suverenosti svake države, bude pomnije razmotreno i odlučeno od strane naroda. Ipak, potreba za novim referendumom o već usvojenom referendumskom pitanju bila bi nepotrebna.
U Ugovoru o Europskoj uniji navedeno je člankom 3. stavkom 4. da “Unija uspostavlja ekonomsku i monetarnu uniju čija je valuta euro.” [3] Nadalje, Ugovorom o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji, definirano je člankom 2. da “Od dana pristupanja, odredbe izvornih ugovora i akata koje su donijele institucije prije pristupanja obvezujuće su za Hrvatsku i primjenjuju se u Hrvatskoj pod uvjetima utvrđenim u tim ugovorima i u ovom Aktu” [4] i člankom 5. da “Hrvatska sudjeluje u Ekonomskoj i monetarnoj uniji od dana pristupanja kao država članica s odstupanjem u smislu članka 139. UFEU.” [5] Tumačenje članka 2. je da u trenutku pristupanja za Republiku Hrvatsku vrijede sve one odredbe definirane od strane institucija EU prije dana pristupanja, a među te odredbe spada i Ugovor o Europskoj uniji s već navedenim člankom 2. Pojam države članice s odstupanjem definiran je Ugovorom o funkcioniranju Europske unije (UFEU) i člankom 139. koji kaže da “Države članice za koje Vijeće još nije odlučilo da ispunjavaju uvjete potrebne za usvajanje eura u daljnjem se tekstu navode kao “države članice s odstupanjem” [6]
Prema tome, ovakvom formulacijom, uvođenje eura više nije samo želja kako to navode neki suverenisti, već i obveza Republike Hrvatske kao države članice Europske unije. Naravno, rok za uvođenje eura nije definiran, što znači da ga teoretski možemo odgađati u nedogled. No, 10. srpnja 2020. godine, Republika Hrvatska primljena je u Europski tečajni mehanizam II, a nedavno, 10. rujna 2021. godine potpisan je sporazum o razumijevanju o početku proizvodnje eurokovanica i o pripremnim aktivnostima prije početka proizvodnje. Ovi događaji odmažu tome da se unedogled odgađa uvođenje eura, no ipak, uz političku volju je i to moguće, a to pokazuju primjeri nekih europskih zemalja. No, u idućem odlomku ćemo pokazati da to odgađanje nema utemeljenosti u ekonomskoj znanosti, već pretežito političkoj volji.
[1] Milan Deskar-Škrbić, Davor Kunovac (2021)
[2] HNB (Ožujak 2021.)
[3] Ugovor o Europskoj uniji, str.16
[4] Ugovor o pristupanje RH EU, str. 33
[5] Ugovor o pristupanje RH EU, str. 37
[6] Ugovor o Europskoj uniji, str. 104
Literatura
HNB (Ožujak 2021.)
MVPEI: Pročišćena inačica Ugovora o Europskoj uniji <http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/pregovori/111221-lisabonski-prociscena.pdf>. Pristupljeno 15. rujna 2021.
MVPEI: Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji <http://www.mvep.hr/custompages/static/hrv/files/120522_Ugovor_o_pristupanju.pdf>. Pristupljeno 15. rujna 2021.
