Svake godine povodom obljetnice pada grada Vukovara prisjećamo se žrtava Domovinskog rata. Tog dana naše misli su usmjerene prema stradalima, nestalima, ranjenima i članovima njihovih obitelji. Kako mlađi naraštaji ne bi zaboravili žrtvu Vukovara, razgovarao sam s Vinkom Živićem, 24-godišnjim Vukovarcem koji će uskoro diplomirati suvremenu povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Uvažavajući povijesne činjenice, u našem razgovoru stavili smo naglasak na budućnost vukovarskog kraja. Neka od pitanja koja su me zanimala su kakav je život mladih u Vukovaru, zašto se iz Vukovara iseljava i kakva je perspektiva tog kraja. Na samom početku mi je opisao povijest vlastitih migracija.
Rođen sam Zagrebu gdje sam proveo ranu mladost, a u Vukovar sam sa obitelji doselio sredinom 2000.-ih godina, gdje sam i završio osnovnu te živio tijekom razdoblja srednje škole. Moja veza sa Slavonijom i Vukovarom potječe sa očeve strane obitelji, koja je u Vukovaru do 1991. godine živjela i radila. Djed nažalost nije dočekao kraj mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, ali se baka iz zagrebačkog progonstva vratila u obnovljenu obiteljsku kuću na vukovarskoj Slaviji.
Još za života u Zagrebu, u toj smo kući sestra i ja provodili brojne bezbrižne dječje ljetne i zimske dane, neopterećeni i pomalo nesvjesni punog značenja i događaja koja su se dogodila gradu. Jednostavnost života u ovom pitoresknom gradiću na Dunavu posve nas je obuzela. Vremenom se među nama javila ideja o trajnom preseljenju i životu u Vukovaru, tim čudnija što smo u Zagrebu imali riješeno stambeno pitanje a roditelji svoja zaposlenja. Mislim da tu odluku nikad nismo požalili.
Budući da je podjednako dugo živio u Zagrebu i Vukovaru, zanimalo me jesu li njegovi planovi nakon studija vezani za Vukovar, Zagreb ili neko treće mjesto.
O odgovoru na ovo pitanje moram još razmisliti, ali i koje će uvelike ovisiti o prilikama za zapošljavanjem. Situacija sa mojom strukom svakako nije bajna, ali treba biti optimističan i tražiti prilike unutar Hrvatske. Trenutno naginjem Zagrebu, ali ako bi se javile neke mogućnosti zaposlenja u Vukovaru, ili primjerice Osijeku, mislim da ih ne bi olako odbio.
Prema procjenama DZS-a, Vukovarsko-srijemska županija je u razdoblju 2011.-2020. izgubila 30.570 stanovnika, što je smanjenje za 17,1 %. Zanimalo me iz prve ruke saznati zašto mladi iseljavaju iz vukovarskog kraja i s kojim temeljnim problemima se suočavaju.
Iseljavanje stanovništva nažalost, već dugi niz godina nije problem samo Vukovara i njegove okolice, već i ostalih krajeva Hrvatske, a posebice Slavonije. S time na umu, mislim da se i razlozi iseljavanja mladih Vukovaraca ne razlikuju previše od onih, iz primjerice Osijeka ili Požege. Ti su razlozi brojni, složeni i individualni, ali najvećim dijelom i uvjetovani lošim društveno-ekonomskim okolnostima u zemlji. Konkretno govoreći, to mogu biti problemi uzrokovani nemogućnošću pronalaska radnog mjesta i niže plaće, ali i nezadovoljstvo politikom, osjećaj nepravde u društvu, nepotizam ili sumnja, nerijetko i opravdana, u pošten rad javnih institucija.
Mislim da, bez obzira na spoj točno kojih razloga koji navode osobu na iseljavanje, svima je zajednički osjećaj besperspektivnosti, osjećaj da se njihov posao ovdje nedovoljno cijeni ili da za njih ovdje nema mjesta. Ako uzmemo činjenicu da se Hrvatska, ne samo geografski već i po ostalim društvenim ili gospodarskim pokazateljima nalazi na europskoj periferiji, onda se Istok Hrvatske, a time i Vukovar, nalaze gotovo na periferiji periferije, što svakako ne doprinosi zadržavanju prisutnog, a ni privlačenju znatnijeg broja novog stanovništva.
Za takvo stanje trebao bi postajati odgovor vlasti. Pitao sam ga prepoznaju li lokalna vlast važnost mladih i njihovu ulogu u zajednici te može li navesti neke primjere javnih politika koje je vlast u zadnje vrijeme poduzela kako bi poboljšala kvalitetu života mladih.
Briga i planiranje o razvoju i životima mladih osoba trebao bi biti jedan od ključnih prioriteta svakog društva, pogotovo onoga koji se nalazi u nepovoljnim demografskim situacijama. Govoreći o Vukovaru, nisam siguran postoje li određene i konkretne mjere koje se odnose specifično za mlađe stanovništvo, osim subvencioniranja javnog prijevoza za učenike te godišnje gradsko stipendiranje učenika i studenata. Te mjere, iako vrijedne, neće dovesti do značajnog poboljšanja demografske slike same po sebi.
Ipak, mislim da su u nedavnom razdoblju vidljivi određeni pozitivni pomaci oko kvalitete života u gradu. Infrastrukturno je grad prilično obnovljen, a privučeno je i nešto stranih poduzeća i ulaganja čime je otvoreno i nešto novih radnih mjesta, o čemu se brine Razvojna agencija grada Vukovara. U gradu se nalazi i Veleučilište u sklopu kojeg djeluje nekoliko studijskih programa, a nedavno je otvoren i studentski dom. Također, na širem području grada se nalazi i nekoliko sportskih objekata u kojima djeluju razne sportske udruge. U gradu djeluju i znanstvene i kulturne ustanove koje nude sadržaje zanimljive i mladima, a u perspektivi mogu postati i mjestima njihova zaposlenja.
U nastavku me zanimalo treba li država učiniti puno više kako bi se unaprijedila kvaliteta života u Gradu Vukovaru i Vukovarsko-srijemskoj županiji ili je ipak u tome važnija uloga Grada/Županije. Također, želio sam čuti ima li prijedloge kojima bi se revitalizirao vukovarski kraj.
I jedna i druga razina vlasti bi trebala imati svoje uloge i odgovornosti u upravljanju državom. Ranije su iznijeti problemi i nedaće s kojima se suočavaju mladi, a koji se tiču širih slojeva hrvatskog društva i koji se dubinski ne mogu riješiti „preko noći“. Razvoj kao takav podrazumijeva dugotrajnost i viziju. Nažalost, dugo smo vremena svjedoci kratkoročnih i čvrsto suprotstavljenih politika koje dosada nisu uspostavile učinkovite razvojne strategije, pogotovo za područja koja su udaljenija od Zagreba. Stvar je za Vukovar još specifičnija, pošto je radi svoje povijesne i emocionalne vrijednosti u hrvatskom društvu često predmetom politiziranja, bez pretjerane brige za njegove stanovnike.
Stoga smatram kako bi Vukovarom trebalo upravljati lokalno i od strane ljudi koji u njemu i žive, no istovremeno njegov će napredak teško biti provediv bez pomoći države. Revitalizacija ovog kraja bi se mogla postići privlačenjem i olakšavanjem postupka investiranja, koja bi osigurala brojnija i raznolika radna mjesta. Mladim bi se obiteljima mogle ponuditi subvencije izgradnje ili kupnje kuće ili stanova na području grada. Također, Vukovar je dobar dio svog razvoja u povijesti ostvario zahvaljujući svojem povoljnom položaju na Dunavu, te je i danas najveća lučna rijeka u Hrvatskoj, što je svakako činjenica koja bi se u kontekstu gospodarstva trebala uzeti u obzir.
S druge strane, zanimalo me je dolazili li u zadnje vrijeme do povratka mladog stanovništva koje se iz različitih razloga iselilo iz rodnog kraja te mogu li oni svojim inicijativama pokretnuti pozitivne promjene u lokalnoj zajednici i tako privući druge mlade da ostanu ili se dosele u slabije razvijene krajeve Hrvatske, kakav je i vukovarski.
Svakako postoje primjeri povratka i doseljenja ljudi u Vukovar, no oni su u usporedbi sa vijestima o iseljenima vrlo malobrojni. Uostalom, stvarne će nam brojke uskoro pokazati i aktualni popis stanovništva. Mladi mogu sudjelovati u promjenama, ali za to je potrebno imati znanje te podršku vlasti, ili se i sami više angažirati u političkoj borbi. Mislim da na tom polju vlada poprilična nezainteresiranost, jer se u hrvatskom društvu stvorila slika da je lakše, bolje i profitabilnije jednostavno otići van nego učiniti nešto u zajednici. Što svakako može biti istina.
U razgovoru o budućnosti i mladima, percepcija o Vukovaru slična je mnogim drugim hrvatskim gradovima. Koliko sam puta čuo, a zasigurno nisam i jedini, kako Vukovar nije mjesto za mlade: „U njemu bi bilo sjajno doći živjeti u mirovini, lijep mir i tišina, ali u njemu nema života za mlade.“ Lokalnim se inicijativama može puno postići, ako je njihov cilj dugoročni razvitak a ne samo sredstvo političke borbe.
Nakraju, povodom obilježavanja Dana sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, Vinko je uputio poruku vršnjacima iz ostalih krajeva Hrvatske.
Vukovar, kao i Škabrnja ali i mnoga druga mjesta, simboli su herojstva i ljudske patnje te kao takva povijesna lekcija svim ljudima. Njihova je žrtva doprinijela stvaranju države u kojoj danas živimo, no na nama je da se o njoj brinemo. Iako Vukovar i danas još prate mnoge posljedice rata, nerazjašnjene sudbine ljudi i neodgovornosti za počinjene zločine, moram napomenuti kako podjele u gradu često izazivaju ljudi svakakvih motiva i koji u njemu ne žive. Današnje vrijeme svakako donosi svoje kušnje i izazove, ali mladi ne bi trebali nipošto zaboraviti povijest, ali i graditi sebe i svoju budućnost u miru i poštivanju drugih. Neka to bude moja poruka.
Zahvaljujemo se Vinku na razgovoru. Želimo mu sreću pri završetku studija i traženju posla. Nadamo se da će njegova promišljanja potaknuti mlađe naraštaje da ne zaborave žrtvu Vukovara te da svojim znanjima, talentima i sposobnostima doprinesu vukovarskim perspektivama.
