Palijativna skrb ključna je za poboljšanje života određenih ugroženih skupina. Njezina važnost dodatno raste pred novim izazovima suvremenog društva gdje sve više relativizira vrijednost ljudskog života. Pogotovo u kontekstu legalizacije eutanazije u zemljama “razvijenog Zapada”.
Palijativna medicina, palijativna skrb te skrb na kraju života
Palijativna skrb oblik je zdravstvene zaštite usmjeren na poboljšanje kvalitete života bolesnika suočenog s neizlječivom bolešću te njegove obitelji, koja počinje od dijagnoze sve do kraja žalovanja nakon smrti bolesnika. Glavni cilj palijativne medicine je promatrati bolesnika kao osobu, a ne kao dijagnozu.
S obzirom na to da oko 200 tisuća ljudi u Hrvatskoj imaju progresivne bolesti za koje je potrebna ili bi u budućnosti mogla biti potrebna palijativna skrb (karcinomi, neurodegenerativne i autoimune bolesti, demencije), dostupnost palijativne skrbi bit će sve potrebnija.
Prije svega, valja razlikovati palijativnu medicinu od palijativne skrbi, a njih dvije pak od skrbi na kraju života (end-of-life care), koja je samo jedan manji dio (obično zadnji tjedni života) kojemu je potrebna palijativna medicina.
Palijativna medicina je prvenstveno usmjerena na medicinski aspekt skrbi, dok je palijativna skrb širi koncept koji obuhvaća i nemedicinsku podršku.
Palijativna skrb obuhvaća interdisciplinarni tim kojeg čine liječnici, medicinske sestre, psiholozi, socijalni radnici, fizioterapeuti, duhovnici i volonteri u čijem je središtu totalna skrb o bolesniku, ali i njegovoj obitelji koji brigom i njegom o bolesniku odgađaju smrt, a napretkom medicinske znanosti značajno poboljšavaju kvalitetu života.
Iako je palijativna medicina jedna od triju glavnih grana medicine (uz preventivnu – kojom se sprječava razvoj bolesti i kurativnu – kojom se liječi), ona je u suvremenoj kliničkoj praksi bila zapostavljana u odnosu na prve dvije.
Neupitna vrijednost ljudskog života
Kao najveći problem i prepreku jačem razvoju palijative u Hrvatskoj je odvojenost zdravstva i socijalne skrbi kada se to nekad jedinstveno ministarstvo razdijelilo na dva te od tada izostaje bolja suradnja ovih struka. Iako palijativna skrb ne poskupljuje troškove liječenja, a znatno podiže kvalitetu života pacijenata, nažalost, i dalje nema dovoljno političke volje za snažnijim razvojem kapaciteta u sustavu palijativne skrbi.
Imajući na umu vrijednost ljudskog života bez obzira na njegovu kvalitetu ili stanje ključno je razmišljati i o kraju života kao sastavnom dijelu našeg ljudskog životnog iskustva.
Prihvaćanjem legalizacije eutanazije mogli bi se dovesti do postupne promjene društvenih norma o vrijednosti života, posebno života ranjivih osoba. Društvo bi moglo početi gledati na eutanaziju kao na poželjnu opciju za one koji su mentalno bolesni, stari, smatraju da više nemaju vrijednost ili jednostavno osjećaju da im je život pretežak. Zato kao društvo moramo se osvijestiti, educirati se i gledati bolesnika kao osobu, a ne kao dijagnozu.
Moramo težiti ka tome da poštujemo ljudski život, da nam fokus bude primarno na ublažavanju simptoma i pružanju emocionalne podrške, a ne na okončanju života.
Zaključno; Palijativna skrb ima holistički pristup, dakle fokusira se ne samo na fizičke simptome, već i na emocionalne, socijalne i duhovne aspekte pacijentove bolesti. Palijativna medicina može se započeti već u ranoj fazi bolesti, a ne samo u terminalnoj fazi, kako bi se poboljšala kvaliteta života tijekom cijelog tijeka bolesti. Palijativna skrb ne samo da pomaže pacijentima, već također pruža podršku njihovim obiteljima, pomažući im da se nose s izazovima koji proizlaze iz bolesti.
Piše: Sabina Srbljinović, dr. med.
Objavljeno: 15.10.2024.
