Migracije, a posebno povijesne migracije, predstavljaju proces nad kojim se danas u povijesnoj znanosti lome koplja. Veoma je teško, nekada gotovo i nemoguće, s točnom povijesnom sigurnošću zaključiti u kojem je razdoblju i s kojega prostora određena zajednica migrirala.
U prošlim tekstovima mogli ste se upoznati s različitim teorijama o podrijetlu gradišćanskih Hrvata, Bunjevca i Šokaca. Teorije koje su u tim tekstovima iznesene predstavljaju najvjerojatnije i sa znanstvenog stajališta najpotkrepljenije teze, ali zasigurno ne predstavljaju apsolutnu i činjenično nepobitnu istinu. S istim ćemo se problemom susresti u današnjem tekstu.
Karaševski Hrvati
Kada govorimo o karaševskim Hrvatima ne možemo sa sigurnošću utvrditi kada i kako su se oni našli na području današnje Rumunjske. Prvi spomen hrvatskog imena na prostoru današnje Rumunjske veže su uz kraj 13. stoljeća. Iako je u široj javnosti uvriježeno mišljenje da Hrvati žive samo na prostoru Karaševa to nikako ne odgovara stvarnom stanju na terenu. Na mrežnim stranicama Hrvatske enciklopedije možemo pronaći kako Hrvati osim na prostoru Kraševa žive i u drugim mjestima kao što su Nermić, Jabalče, Klokotić, Ravnik, Vodnik i Lupak, u županiji Caraş-Severin. Ova županija nalazi se tik uz granicu današnje Mađarske te zapravo predstavlja prostor na kojemu se dugi niz stoljeća protezala vlast Ugarskog kraljevstva.
Kada govorimo o podrijetlu karaševskih Hrvata veoma je teško utvrditi odakle su oni došli. Povijesna znanost niti danas nije dala potpuni odgovor na ovo pitanje, a na temelju lingvističke analize karaševskog govora veoma je teško doći do nekakvog smislenog odgovora. U emisiji „Miris zavičaja“, koja se emitira na radiju MIR Međugorje, predstavnik karaševskih Hrvata Petar Hategan rekao je kako karaševski govor obiluje riječima koji se mogu pronaći na prostoru Zagorja i Međimurja. Dijalekt kojim se govori jest ikavica i svojevrsni prijelazni oblik iz ikavice u ijekavicu. Petar Hategan karaševski jezik je definirao kao “štokavski, ekavskoga izgovora“, s time da se “ekavski izgovor ne naglašava” već se po njegovim riječima gotovo pa “šapuće”. Osim ovih elemenata u karaševskom govoru, ali i običajima, mogu se također pronaći elementi Slavonije, Dubrovnika i ostalih dijelova Hrvatske.
Na temelju jezične analize postoje različite pretpostavke o geografskom prostoru s kojega su karaševski Hrvati došli u svoju današnju postojbinu. Jedna teorija tvrdi da se kao njihova pradomovina mogla biti današnja Bosna i Hercegovina točnije prostor Bosne Srebrene. Jedan od argumenata koji potencijalno veže karaševske Hrvate uz prostore današnje Bosne Srebrene jest snažna prisutnost franjevaca u njihovom vjerskom životu.
Koliko jezik može biti važan prilikom utvrđivanja identiteta pokazuje i tekst u „Vijencu“ u kojemu Josip Lisac govori kako se na temelju jezika pokušava manipulirati sa karaševskim identitetom te ih prisvojiti srpskom nacionalnom korpusu. Karaševski govor doduše ima snažne elemente torlačkog govora koji su kod Hrvata dominantno prisutni još jedino kod janjevačke zajednice, dok je s druge strane puno rašireniji među Srbima.
No, sagledavajući iz povijesne perspektive ne mogu se zaključci o identitetu donositi samo na temelju lingvističke analize. U kontekstu identitetske odrednice bitno je naglasiti kako se početkom 20. stoljeća, na popisu stanovništva koji se odvio u Rumunjskoj, gotovo sto posto stanovnika karaševskog kraja identificiralo hrvatskom nacionalnošću.
Određenost prema Hrvatskoj može se vidjeti i u činjenici kako karaševski Hrvati nerijetko dolaze na studij u Zagreb te Hrvatsku shvaćaju kao svoju pradomovinu. Dodatna potvrda hrvatskog identiteta proizlazi iz činjenice da su stanovnici Karaševa dobili dozvolu od rumunjskih vlasti za osnivanje rumunjsko-hrvatske gimnazije.
Osim obrazovnih institucija karaševski Hrvati imaju pravo i na svoju samoupravu te pravo na parlamentarnog zastupnika. Na kulturnom planu također su veoma aktivni te objavljuju glasilo Hrvatska grančica. Na koncu, kao dokaz snažne privrženosti uz hrvatski identitet svjedoči i činjenica kako se u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Karaševu obredi služe na hrvatskom standardnom jeziku.
Osim karašebskih Hrvata na području Rumunjske možemo pronaći još dvije manje poznate hrvatske zajednice. To su Šokci u Rekašu i Turopoljci u Keči.
Hrvati u Keči
Stjepan Donat 1983. godine napisao je knjigu Hrvati u Keči. Ova izuzetno zanimljiva knjiga govori o Hrvatima – kajkavcima u Keči, selu rumunjskog Banata koje na samoj rumunjsko-srpskoj granici. Zanimljivo je kako su Hrvati u Keči jedna od iznimno rijetkih zajednica za koju točno znamo kada se i sa kojeg područja odselila. Razlog tome jest relativno kasna migracija ovog hrvatskog stanovništva koja se odvila početkom 19. stoljeća.
Povijesna priča veoma je interesantna i započinje oslobodilačkim ratovima protiv Osmanskog carstva te potpisivanjem 1699. godine glasovitog Karlovačkog mira. Tim mirom zagrebački biskup uspio je povratiti brojne teritorije koji su na području uz rijeku Kupu bili pod turskom vladavinom. Povratkom teritorija pod biskupovu vlast dolaze i predijalci koji na tom području žive. Kako su nakon Velikog bečkog rata austrijske vlasti odlučile formirati Vojnu krajinu tako je iz posjeda zagrebačkog biskupa izuzeta zemlja, a on je naknadu za to dobio banatsko vlastelinstvo Biled, zapadno od Temišvara.
Kako nove krajiške vlasti nisu bile spremne potvrditi prava seljaka predijalaca tako je odlučeno da će se oni u dogovoru s biskupom preseliti na njegove nove posjede u Rumunjskoj. Ovaj primjer dobro istražene migracije predstavlja veoma rijetku iznimku te potvrđuje kako je, što se više vraćamo u prošlost, teže i kompliciranije istražiti zemljopisno, lingvističko i kulturno podrijetlo brojne te veoma aktivne hrvatske dijaspore.
Autor: Damir Kopljar
Datum objave: 30. rujna, 2024.
*Ovaj tekst objavljen je uz potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama. Naziv projekta je „Dijaspora-neotkriveno blago Republike Hrvatske.”*
