Neugasli plamen baštine

Otkad postojimo, puni smo pitanja za svijet koji nas okružuje. Tko smo? Što smo? Gdje pripadamo? Kamo nam je ići? Koji nam je cilj? I još mnoga druga. Postoji spoj drevnih ljudskih vještina kojima već tisućljećima pokušavamo proniknuti pitanja podrijetla, naše sadašnjosti i budućnosti. Folklorom se čovjek, zajednice, i cijeli narodi izražavaju pjesmom, pokretom i plesom, prenoseći kulturnu, umjetničku, etnografsku i duhovnu baštinu svojega doma i zavičaja.

Folklor kao škola života

Dokolica. Pojam je to koji danas, nažalost, pogrešno izjednačujemo s besposličarenjem, nezaposlenošću ili dosadom. Znali su antički Grci kako je ona skholḗ, vrijeme namijenjeno drukčijoj vrsti učenja i spoznavanja od onoga u klupi, laboratoriju ili uredu, djelić dana koji posvećujemo našim istinskim zadovoljstvima, i malima i velikima. Poglavlje knjige, šetnja u dragom gaju, kava, vrijeme darovano drugima,…

Unatoč uvriježenu mišljenju utvrđenom na osobnim iskustvima, starim videima niske razlučivosti na YouTubeu ili memeovima koji folklor predstavljaju klasičnim (djelomično istinitim) predrasudama (gemišt, rakija, plata, kolo, bolni tabani, turneja), pripadnost i djelovanje u folklornom društvu daleko je više od toga. No, to nije neka nepronicljiva tajna, za čiju je samospoznaju potrebno imati noge natekle od opanaka ili izribane jagodice prstiju. Ono što folklor doista jest, vjerujte mi, doživljavate i na pozornici, i u gledateljstvu.

Sklad tijela, koraka i glasa

Taj sklad glazbe i plesa, neovisno o pozornici, mjestu i vremenu odvijanja, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. No, vaše je divljenje prema tim ljudima još veće kada ste i samim dijelom toga. Kada ste svjesni svih onih dugih proba, uznojanih majica, raspucalih žica, popikavanja, „fušanja“ i falšanja, tih silnih i silnih mjeseci u kojima ste ugradili cijeloga sebe, kao nit ili ukras u okviru jedne mnogo veće, naposlijetku, majstorski izvezene čipke. I nema u tomu neke pretjerane patetike ili tragike (komike uvijek ima na izvoz!), samo dovoljno volje, želje i ljubavi. Ne samo prema glazbi ili plesu, nego i prema domu, rodu, zavičaju, ali i svima onima s kojima zajedno stvaraš nešto više od sebe.

Brojni su zboraši, orkestraši, plesači opisivali i uvijek nanovo potvrđivali kako zajedništvo rađa ono „nešto više“ od samoga zbroja pojedinaca, ono nešto više od zbroja naših glasova, nožnih palaca ili trzalica. To zajedništvo, usmjereno prema jasnom, dostižnom i truda vrijednomu cilju svaki puta iznova oplemenjuje svakoga čovjeka, omogućujući ću mu izražavanje na jedinstven način u kojemu se ostvaruje prožimanje svih umjetnosti, i to ne samo dosad istaknutih. Folklor je predmet proučavanja, ali i subjekt fotografske, likovne, kazališne, operne umjetnosti (sjetite se Ere), čak i zagonetaštva (svaki iskusni križaljkaš zna da je oro makedonsko narodno kolo, kako se konj u narodnim pjesmama naziva at, da se u Sinjskoj krajini pjeva rera, a u Imotskoj i Hercegovini ganga itd.)

Zajedništvo, prije svega

Sve ovo što pišem, prenosim iz prve ruke, kao su-dionik i su-kreator jednoga velikoga, očaravajućega slapa kulturne baštine, koga i moja kaplja, nadam se, pomaže tkati. I ono što sada prenosim, ono je što svako tko se utkaje u taj slap i doživljava, ali i živi.

„Ajmo rode skupa zapivati!“ Taj zlarinski zapjev uvodi nas u prvotni poticaj iz kojega se rađa cijela simfonija folklora. Kao što filozofija počinje čuđenjem, vjera objavom, matematika apstrakcijom (a svaka informatika, pretpostavljam, jednom nulom i jedinicom), tako i folklor počinje onim ne(u)siljenim epikurejskim prijateljskim pozivom: „Ajmo!“ Folklor je poziv na zajedništvo stvaranja, u slobodi, uzajamnom uvažavanju i prijateljstvu, ali i užitak zajedništva. Nemate samo osmijeh radi publike ili pjesme, nego i radi drugih nasmijanih lica s kojima ćete se „uvatiti“ u kolo, a pokoje je možda i „ukralo“ vaše srce upisavši u njega svoje ime, kao na licitaru. Svaka folklorna skupina jedna je proširena obitelj koja se, premda okuplja ljude najrazličitijih zanimanja i osobnosti, uvijek okuplja oko prebogatoga naslijeđa koje su nam u baštinu prenijeli naši stari.

Koločašće Lijepom našom

Sve to iskustvo folklora i zajedničkoga stvaranja utkalo se 4. lipnja u večernjim satima na pozornicu Kulturnoga centra Travno u Novom Zagrebu, na cjelovečernjemu koncertu Folklornoga ansambla Zagreb-Markovac “Kolo naše opet nam se vije”, s prvim taktovima moslavačke ode livadi. Mlade djevojke kao da joj blago zavide, jer ona je „svakog ljeta mlada“, simbol rađanja, novoga života, proljeća, „a ja, sada, i više nikada“. No, ne očajavaju, nego im se pridružuju mladići tvoreći pravu simfoniju radosti: „Igram, pjevam, do vole!“ Od pitome Moslavine prema Primoštenu proveo nas je glazbeni intermezzo sa samicama, narodnim sviralima svijetlih tonova, u Lici poznatijim i kao dangubicama. „Sinoć malo sanjalo se meni, oj, da te ljubim moj cvijete rumeni“ pjevaju primoštenska grla, zaodjevena smeđim i crvenim.

Mnoge narodne pjesme i plesovi na različite, ali opće razumljive načine izriču ljubav, sviđanje i poštovanje, služeći se motivima iz svojega zavičaja i života. Na udarce bubnja i prodorno „guslanje“ miha plesači dokazuju svoju vještinu, okretima, skokovima i neumornim skladnim koracima. Utihom bubnja i prigušavanjem svjetala pozornice nastupa nešto potpuno novo: harmonika i valcer. S mora u planine, s Jadrana u podalpski prostor, u kojem nas rasplesani Gorani pozivaju „na špancer“, na šetnju kulturnom baštinom toga šumovita hrvatskoga kraja.

„Od kud si, dekle, ti doma?“, pita se mladi Goranin pozivajući djevojku na ples. „Ja sem iz grada daleka, ja ljubim samo jednoga, od srca svojega“, uzvraća mu djevojka u snježno bijeloj nošnji. Taj prijelaz s kamenite obale na planinske obronke zadivljuje, jer pokazuje raznolikost hrvatske baštine na, zemljopisno, razmjerno malom prostoru.

S goranskih planina odlazimo u visoravni i doline rijeke Rame, i u jedan posve drukčiji mentalitet, u grubu stvarnost krša, čilu i grlatu mladost što se pod mjesečinom okuplja kako bi zapjevala svojoj Rami i svojoj ljubavi, moleći zagovor Gospe Ramske. Drugim glazbenim intermezzom, „Djevojačkim sastankom“, slušamo o nesretnoj ljubavi ispjevanoj u skladnom ženskom troglasju popraćenom virtuoznom sviračkom pozadinom.

Prvi dio putovanja zaključuje se pjesmama i plesovima Draganića, pravoj čestitarskoj koreografiji ispunjenoj lijepim željama i blagoslovima: „Dobar dan, gospodar, Bog vam dobre goste dal’! I od Boga i od nas, rodila Vam pšenica, i vinova lozica, pred kućom Vam zelen bor!“ Tako pjevaju, razdragani(ći), hvatajući se čas u kolo, čas u parove, čas u jednu veliku srcoliku kompoziciju, dok se izmjenjuju lake i brže note.

Kolo naše opet nam se vije

Drugi dio koncerta otvorila je veteranska folklorna skupina pjesmama i plesovima Jaskanskoga prigorja, žnjačkama iz Desinca, u kojima cjeloživotno folkloraško iskustvo nastupa u najljepšem sjaju, a lakoća pokreta i vještina bugarenja ne ostavljaju dojmove koje bismo vezali uz starost. Kao da i nema međugeneracijskoga jaza (glazba i ples upravo su sredstva kojima se oni tako uspješno premošćuju), prepuštaju scenu Baranjcu i gajdašu: „Oj Baranjo, lipa i bogata!“ Razigrana Baranja izvedena je s lakoćom koja ne odaje kako se radi o premijernoj izvedbi. Vedri E-dur s čestim i brzim izmjenama razgaljuje kako one na pozornici, tako i one ispred nje. Tehnički zahtjevna, ali istinsko zadovoljstvo.

S baranjske žitnice selimo se na Šibenske otoke, točnije, na koraljarski Zlarin. Nasmiješene Zlarinjanke pjevaju u skladno prožimajućem dvogasju svojemu otoku: „Oj, Zlarine, ne bi te volila, da se nisam u tebi rodila!“ Folklorom izričemo tu iskonsku, prvotnu ljubav prema rodnoj grudi, prema komadiću Zemlje koji izdvajamo od svega njezina prostranstva. Tu smo načinili svoje prve korake, tu smo upoznavali ljeposti i teškoće života. Koliko god da smo daleko od njega, pjesmom i plesom uvijek ga možemo dozvati. Pjevaju, djevojke o slatkoj Mari, poručujući joj: „Ljubi Mare, koga ti je drago!“, s upozorenjem: „Ako nećeš nikoga, adje vanka iz kola!“ Da bi se plesalo, mora se i ljubiti, mora se voljeti!

Od Šibenskoga kraja putujemo kao Posavini: „Kreni kolo, tiho, polagano!“ I Posavci pjevaju o ljubavi, o zajedništvu, koje oživotvoruju okupljajući se u kolo, jezik tolikih naroda, jezik drevnih čovjekovih zajednica.

„Zvezdice Danice, ne izlazi rano je, rano je, zlato moje!“ Ono lijepo često nam prebrzo prođe i pokušavamo uhvatiti te trenutke, zaustaviti vrijeme i proživljavati ih zauvijek. No, ljepota života upravo i jest u njegovoj konačnosti, u novomu danu koji će nagovijestiti Danica.

U međimursku sjetnu melodiku uvodi nas tamburaški orkestar, romansom i trima čardašima. Tihi, ali istančani trzaji u početku se prelijevaju, a potom postupno izgrađuju u suzvučje sve izraženije ritmike, koja u tom svom crescendu poput kakva konja punim kasom grabi prema prostranstvima slobode. Ipak, tu sanjariju prekida završni skladni odjek udarca noge, koji nas vraća u stvarnost, u vremenski odsječak u kojemu živimo.

Naše „koločašće“ hrvatskom tradicijskom baštinom zaključujemo odlaskom na Međimursku gibanicu, u pitomi vinogradarski i obrtnički hrvatski sjever. Ta međimurska idilika oslikana je u početnoj pjesmi, otkucajima cimbala na međimursku popevku, čija se sjetnost naglo prekida. „Protuletje se otpira, moje srce nema mira!“, popevaju mlade Međimurke, pokazajući nam, baš kao i Moslavke na početku koncerta, svu višeslojnost i bogatstvo, ali i radost folklornoga izričaja!

Za razliku od Gorskoga kotara, ovdje je utjecaj germanskog i ugarskog kulturnog kruga vidljiv na jedan drugi način. „Šej haj, tancaj!“, uzvikuju momci, dok violine odrješito gudalima zadaju zahtjevan tempo, koji plesači spremno prihvaćaju. Dva bisa, ozarena lica, dugi pljesak i ono istinsko zadovoljstvo i ispunjenost srca.

Vit će se, opet, naše kolo. Ili će se viti, il’ nas neće biti!