mimladi

Od dijagnoze do hvalevrijednoga projekta: Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući

Dejan Đuran, kako on sam za sebe kaže, prosječan je lik koji živi jednim sasvim običnim životom. Ipak, njegova će životna priča natjerati sve nas da razmislimo o onome što imamo i o tome kako ponekad, zahvaljujući društvenim mrežama i sve učestalijoj težnji da živimo savršenim životima, zaboravljamo koliko smo sretni.

Kada imate 50 godina, iza vas je već dovoljno uspona i padova pa je za očekivati da imate sređen život, posložene prioritete i jasna očekivanja od budućnosti. Radiš posao koji voliš, ljubiš ženu, špotaš djecu, potajno ispod stola hraniš pse, slobodno vrijeme provodite aktivno u prirodi i baš ste se lijepo posložili – za mene je to potpun život. I tako lijepo živiš iz dana u dan, ploveći postojano prema očekivanoj mirovini u svom običnom životu. Ali ne dok ti hoćeš. Moj se običan život preokrenuo preko noći u neobičnu priču, neplanirano i neočekivano. Istina je, vjerojatno, da svi mi koji mislimo da imamo obične živote zapravo pričamo neke neobične priče.

Preokret Dejanova života započeo je u trenutku kada je dobio svoju dijagnozu nakon što je tri godine obilazio razne liječnike i specijaliste u potrazi za odgovorom.

Dobivanje dijagnoze nakon tri godine obilaženja raznih specijalista prvo je bilo pravo olakšanje. Onda se raspitate malo o samoj dijagnozi pa olakšanje prijeđe u nevjericu, a zatim u očaj. Tijekom tri godine traženja dijagnoze svašta vam pada na pamet, ali ne i one bolesti koje u pravilu zahvaćaju starije dobne skupine.

Dijagnosticirana mu je Parkinsonova bolest, druga najučestalija degenerativna neurološka bolest. Progresivna je i neizlječiva, ali se može kontrolirati lijekovima i svakodnevnom tjelovježbom. Bolest je to koja zahvaća središnji živčani sustav, okarakterizirana je drhtanjem, usporenošću pokreta, ukočenošću, oslabljenom ravnotežom i smetnjama u kretanju. Od Parkinsonove bolesti podjednako obolijevaju i žene i muškarci, a obično se bolest javlja u starijoj životnoj dobi, kod osoba stariji od 65 godina.

Od Parkinsona po nekoj službenoj statistici češće obolijevaju osobe iznad 65 godina. S takvim spoznajama osjetite se izigrano – zašto tako rano? Možda je to na kraju i dobra emocija jer ako ste tvrdoglavi kao ja, onda taj osjećaj izigranosti usmjerite u borbu. Ja sada već pet godina imam simptome i u početku su napredovali rapidno. Cijeli nam se život preokrenuo: morao sam zatvoriti tvrtku jer više nisam mogao raditi, prestali smo biti aktivni vikendom jer više nisam mogao dugo hodati. A to su samo one najveće promjene. I obje su utjecale ne samo na mene nego i na moju obitelj.

Nije lako ostati pozitivan u cijelom spomenutom kontekstu. No bolest vam ukaže i onu drugu stranu, a to je da ništa nije vječno. Imao sam izbor ili očajavati i prepustiti se ili iskoristiti najbolje što mogu vrijeme koje mi je ostalo za iskoristiti. Odlučio sam se na ovo drugo, a loši dani uvijek postoje. Nekad mi je toliko loše da nisam u stanju ni ustati iz kreveta. To tako treba prihvatiti jer i to će proći, sve će proći.

Prethodno je spomenuto da je Dejan sa svojom ženom i psima vikendom boravio u prirodi baveći se raznim aktivnostima. Želja mu je bila prehodati Via Adriaticu, trail stazu dužine 1.143 kilometra. Stazu koja obuhvaća 14 planina, 12 rijeka, dva jezera, 18 zaštićenih područja, sedam županija i 52 općine, a proteže se od Rta Oštra – Prevlaka pa sve do Rta Kamenjak.

Prehodati Via Adriaticu bila je jedna od želja ili bolje reći ciljeva. Isto kao i popeti se na Triglav. Ali znate kako to ide – uvijek čekate neko bolje vrijeme za najveće želje. I onda se desio Parkinson.

Foto: privatna arhiva Dejana Đurana

Nažalost, kako to obično u životu ide, ne možete sve planirati i ostvariti onako kako to vi želite. Ipak, Dejan od svoje ideje da prođe duž Via Adriatice nije odustao. Spontano se rodila ideja o tome da prijeđe bike varijantu staze, a čitav projekt bicikliranja Via Adriaticom nazvao je Živjeti s Parkinsonom biciklirajući.

Do ideje da prijeđem bike varijantu staze došao sam slučajno. Prijatelj s kojim sam se jedan dan našao dao mi je da probam voziti njegov električni bicikl. Do tada sam vozio samo običan bicikl. I to je zapravo bilo to, otkriće – ako ne mogu prohodati Via Adriaticu, mogu je provesti električnim biciklom.

Sam projekt nije nastao samo zbog toga. Posvetio sam se svojoj dijagnozi i shvatio da u Hrvatskoj postoji oko 15.000 oboljelih osoba, da se o Parkinsonovoj bolesti govori samo u travnju, da aktivna zajednica osoba s dijagnozom zapravo i ne postoji, da kretanje i određeni sportovi pomažu usporavanju simptoma. Shvatio sam da želim pokušati nešto promijeniti. Tako je nastao projekt – s ciljem da pomognem osvješćivanju dijagnoze Parkinsonove bolesti, da se pokušam pokrenuti i dati nadu osobama s dijagnozom, da općenito ukazujem na dobrobit kretanja i aktivnog života. Poruka KRENI, SAD i ODMAH govori upravo to – ne čekaj sutra, život nema reprizu, pokreni se.

Foto: službeni logo projekta Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući

Dejan je s Via Adriaticom povezan od njenih početaka jer je sudjelovao u stvaranju same staze.

Nije to baš bila toliko značajna uloga da bi se o njoj pisali hvalospjevi. Pomogao sam s transportom pri trasiranju staze u zaleđu Rijeke. Uvijek želite dati više, ali znate kako to ide – život vrti svoj tempo pa dajete koliko u datom trenutku možete.

Njegov sin Luka odvozit će s njime Via Adriaticu, a planirano je da će im za to biti potrebno otprilike mjesec dana. Svi zainteresirani dobrodošli su da s Dejanom i Lukom odvoze poneku dionicu staze ili da ih podrže na startu, cilju ili jednostavno na nekom dijelu staze.

Meni je ogromna želja da se svi zainteresirani pridruže u onom periodu, dionici, dijelu trase na kojem mogu ili imaju želju i time podrže projekt. Da proširimo poruku projekta Kreni, sad i odmah što više možemo. Prilagodit ćemo tempo koliko god treba da bi se oni koji su zainteresirani mogli pridružiti. Pri tome nije uvjet električni bicikl. Ako uopće nemate bicikl, ispratite nas na startu, dočekajte nas na stazi da se upoznamo i popričamo ili nas dočekajte na cilju. Na Facebook stranici i na mrežnoj stranici projekta redovito ćemo stavljati informacije gdje smo i gdje namjeravamo biti  sljedećih nekoliko dana. Na Facebook stranici postoji i mogućnost da se uključite u Viber grupu radi brže komunikacije. Ako ništa od toga ne možete, postoji još jedan način kako možete podržati projekt – kada provodite aktivno vrijeme u prirodi, na svoju objavu stavite #krenisadiodmah, i na taj način širimo poruku.

Foto: privatna arhiva Dejana Đurana

Hodogram puta je isplaniran i dostupan je na društvenim mrežama i mrežnoj stranici projekta, ali je ipak podložan promjenama zbog same Dejanove bolesti i zbog vremenskih uvjeta. Početak vožnje je upravo danas, 11. travnja 2022., na dan kada se obilježava Svjetski dan Parkinsonove bolesti.

Zacrtanu bike rutu sam u nekim dijelovima promijenio što zbog nekih dijelova koje nisam želio zaobići poput, na primjer Korčule, što zbog želje i mogućnosti da stvorimo više varijanti pojedinih dionica. Sam hodogram dostupan je na Facebooku i mrežnoj stranici, no podložan je sitnim promjenama. Naime, moja bolest ne dopušta fiksno planiranje. Možda ću se jedan dan osjećati toliko loše da neću uopće moći voziti, možda će padati kiša u tolikoj mjeri da vožnja neće imati smisla, a možda se desi i nešto treće. No informacije ćemo aktualizirati redovito. Na startu će s nama krenuti i naši glavni  sponzori, a oni će voziti i završnu dionicu s nama. Tijekom vožnje imat ćemo i gostovanja na radiju u većim gradovima.

Pretpostavljamo da su reakcije na ovaj projekt vrlo pozitivne, a evo što Dejan kaže o tome:

Svi me podržavaju. Ta podrška je moja najveća snaga i od svega sam srca zahvalan na njoj. Mislim da ljudi vide jednu lijepu priču iza svega ovoga i zaista bi bilo šteta ne iskoristiti je i ne proširiti poruku projekta što je više moguće.

Ovaj je projekt vrlo važan i zato što se u javnosti često izbjegava govoriti o bolestima. To je nešto što čuvate unutar svoja četiri zida, dijelite sa svojim najbližima. O bolesti je teško progovarati na društvenim mrežama i u javnosti upravo zbog toga što sebe uvijek želimo prikazati u što boljem svjetlu, no i bolest je dio života. Drago nam je što je Dejan odlučio skinuti stigmu s Parkinsonove bolesti i što ovim projektom ističe da život ne staje kad dobijete dijagnozu. A zašto je to odlučio napraviti?

Moram priznati da dugo nisam raščistio s time, da dugo nisam bio siguran želim li to. No kako se ta priča malo po malo zakotrljala, tako se i u meni počela formirati svjesnost da je jedini način na koji možete nešto pokazati – onaj vlastiti. U jednom trenutku zapravo prestanete biti centar svojega života i postanete dio nečega većega, u mom slučaju poruke koju želim prenijeti.

Je li nakon svega što je Dejan podijelio s nama, nakon što se ogolio i dao svakome da uđe u privatnu sferu njegova života uopće u redu tražiti nekakvu poruku za kraj? Ipak, on nam ju je dao i nadam se da ćete je svi zapamtiti i, kada naiđete na teškoće u svome životu, iskoristiti:

Nema tu puno filozofije: Krenite, sad i odmah.

Projekt Živjeti s Parkinsonom – biciklirajući, odnosno Dejanov i Lukin put, možete pratiti na društvenim mrežama projekta – Facebooku i Instagramu te na mrežnoj stranici projekta. Ja im želim uspjeh u svakom okretu pedale i obilje sunca na Via Adriatici te se nadam da ću ih i sama uspjeti dočekati na Rtu Kamenjak, u mojoj Istri.

Foto: privatna arhiva Dejana Đurana
Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.