mimladi

Iskustvo samohrane majke djeteta s Downovim sindromom: Kao što su ova djeca posebna, posebni su također i njihovi roditelji

Iva Ivanov 27-ogodišnja je djevojka čiji radosni pogled, životni entuzijazam, otvorenost prema drugima i veliko srce nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Ondina Ivanov njezina je 72-ogodišnja samohrana majka koja je s nama podijelila svoje iskustvo:

„Kad sam tek rodila Ivu, ljudi su se dosta ustručavali pitati me za nju, pa bih je ja sama predstavila. Rekla bih, na primjer, da sam rodila jednu djevojčicu sa Downovim sindromom, da ima ruke, ima noge, volim je i dobra je“ – govori Ondina smijući se.

„Meni je ona bila super. Iako nije lako biti samohrani roditelj, uz Božju pomoć i predanje Njemu, vidjela sam da me Bog time što mi je dao dijete s Downovim sindromom zapravo nagradio i dao smisao mom životu. Uvidjela sam da zaista mogu puno naučiti od Ive jer ona gleda na život drugačijim očima – gleda na ono što je bitno, voli ljude i jednostavna je. Dosta smo prihvaćene i od ljudi. Mislim da je prije svega važno da roditelj prihvati svoje dijete i situaciju u kojoj se nalazi i onda i okolina to prepozna. Ljudi ponekad ne znaju kako nam pristupiti, ali meni je Bog dao snage da prihvatim svaki pristup i reakciju drugih ljudi. Nije me briga ni ako nas netko gleda “krivo”, uopće se ne ljutim na to jer razumijem da neki ljudi postupaju iz straha, nesnalaženja ili neznanja, više nego iz zloće. Iako nije lako, ja sam Bogu zahvalna da je Iva baš moja!“ 

Njihova je svakidašnjica jednostavna, ali ono što ju obogaćuje jest dnevna sveta misa koja je izvor snage za život ove obitelji. Iako su aktivnosti u kojima je Iva redovito sudjelovala bile obustavljene u vrijeme pandemije, zadnjih se tjedana pripadnici Sportske Udruge Mali Princ iz Zadra ponovno skupljaju na sportskom terenu gdje Iva i njezini prijatelji zajedno igraju košarku. Međutim, u Zadru nedostaje sadržaja za osobe s poteškoćama u razvoju nakon završetka škole. Ipak, u planu je otvaranje prostora u sklopu kompleksa „Mocire“ u Zadru u kojem će odrasle osobe s poteškoćama u razvoju moći provoditi vrijeme, sudjelovati u raznim aktivnostima i radionicama.  



Ondina, pak, napominje kako bi voljela da se osobama s poteškoćama u razvoju pruži mogućnost da pridonose svojim radom tamo gdje je to moguće: „Djeca s poteškoćama su nerijetko podcijenjena. Oni mogu pridonijeti više nego što možda ljudi misle, samo je potrebno da se to prepozna. Njihov rad ne bi bio važan samo za njih, da se osjećaju korisno i prihvaćeno, već i za društvo kojem osobe s poteškoćama i na taj način mogu pridonijeti. Moja je Iva, na primjer, ponekad išla u jednu samoposlugu i pomagala u slaganju namirnica na police, a meni svakodnevno pomaže u spravljanju ručka, čišćenju kuće, sukladno svojim mogućnostima… Neka djeca imaju talent za rad u cvjećarnicama, u poljoprivredi… Važno je u njima prepoznati njihove talente i dozvoliti im da kroz njih pridonesu društvu.“ 

Ondini i Ivi ne manjka ni iskustava s putovanja i hodočašća koje Iva obogaćuje svojom ljubavlju prema društvu i molitvenim žarom, a u kojima često sudjeluju, ponajviše zahvaljujući časnoj sestri Melhiori, koja je ujedno i Ivina krsna kuma, te njihovoj zajednici iz Zadra. Takva iskustva molitve i zajedništva i Ondini daju snage za ići naprijed. Iako kaže kako ponekad bude zabrinuta pitanjima što će biti s Ivom kada nje više ne bude, ono iz čega crpi nadu i mir upravo su odnos s Bogom, zajednicom i ljudima koji ih vole i podržavaju. Pritom napominje kako smatra da je važno shvatiti da nije sramota prihvatiti pomoć i tražiti je kada je potrebna: „Ne treba mjeriti tko ti je koliko pomogao i misliti da se sve treba vratiti na isti način jer je blagoslov pomoći drugome, kao i prihvatiti pomoć od drugoga, ali bez neke računice.“



Što se tiče njezinog odnosa s Ivom Ondina kaže kako katkad ni sama ne zna kako se ispravno postaviti, ali ono u što je sigurna jest to da je djeci s poteškoćama u razvoju, kao i svakom djetetu, potrebno puno razumijevanja, ljubavi i podrške: „Mi smo same, ja se isto ponekad ne znam postaviti, možda ponekad nisam objektivna jer sam ja često u isto vrijeme i njezin roditelj i prijatelj, ali vidim da joj je u svakom slučaju potrebno puno ljubavi. Mislim da se treba postaviti tako da, kada nešto pogriješi, upozoriti je, možda reći i više puta kako bi mogla razumjeti, a kada učini nešto dobro, pohvaliti je, poticati te joj dozvoliti sudjelovanje u aktivnostima u kojima može i želi sudjelovati. Potrebno je puno strpljenja, razgovora i iznad svega ljubavi.“ 

Za kraj, Ondina poručuje: „Mislim da, kada Bog pošalje u život dijete sa Downovim sindromom, dobro je biti otvoren i prihvatiti taj dar. Treba zahvaljivati Bogu na tom daru jer, kao što su ovakva djeca posebna, posebni su također i njihovi roditelji. Imati dijete s Downovim sindromom je s jedne strane križ, ali s druge je strane jedan veliki blagoslov. Radost je prihvatiti takvo dijete, svjedočiti da je njihov život i život s njima lijep i ispunjen, uključiti ga u društvo, dignute glave i ponosan proći kroz grad, kroz svijet, kroz život jer to obogaćuje nas i naše društvo.“

Unesite pojam po kojemu želite pretraživati portal.