Kristijan Burušić danas je 19-godišnjak brojnih zanimacija, svestran i marljiv. Što o Kristijanovu životnome putu želi ispričati njegova mama Vesna i koju je, kako sama opisuje, najvažniju pouku stekla Kristijanova asistentica, kroz iskustvo rada s osobama s Downovim sindromom, donose ovi reci reci pred vama:
“Kristijan je rođen malo prije Božića 2002. Spoznaja da ima Downov sindrom stvorila je u svima nama strah i zabrinutost. No, takvi negativni osjećaji počeli su jenjavati već treći dan nakon njegova rođenja. Brz Kristijanov napredak i želja za životom u nama su potakli istu takvu buru pozitivnih osjećaja, osjećaja ljubavi, topline i brižnosti.
I svaki naš ulog stostruko je bio uzvraćen.
Kristijan je sa hranjenja na sondu vrlo brzo prešao na bočicu, a nakon bočice prihvatio je i dojenje, što su mnogi smatrali nemogućim. I zaista, nemoguće su stvari iz dana u dan postajale moguće. Kristijan je naučio jesti na žlicu, naučio je sjediti, puzati, hodati, trčati, skakati, pjevati, govoriti. Krenuo je u vrtić, upisao osnovnu pa srednju školu, naučio je čitati i pisati, završio školu.
Postigao je sve kao i druga djeca, a uz to, zavoljeli su ga svi; vrtićke tete, fizoterapeuti, liječnici, logopedinja, defektologinja, učiteljica, asistentice, razrednice, profesori. Stekao je zanimanje: vrtlar. Kako je u ovim vremenima teško naći posao, krenuo je u sport. Taekwondo je za njega bilo otkrivenje; kao da čitav život baš taj sport „čuči“ u njemu i čeka da se ostvari. Trenutno, Kristijan u taekwondou osvaja medalje i veseli se svakom svojem napretku. Natjecanja i medalje se nadopunjuju.
Kristijan ima važnu životnu zanimaciju, a uz to voli košarku, šetnje, pjesme, pjevanje, bubnjeve, pomaganje drugima, vožnju biciklom, prirodu, more, druženja… Kristijan je sada 19-godišnjak. Kao i ostali mladi ljudi, želi se zaljubiti osamostaliti, raditi! No, u postojećim uvjetima, ove želje ostaju nedostižne. Ipak, nadamo se da će ovo društvo naći način da se za osobe s Downovim sindromom organiziraju neke tjedne radionice u kojima će se naša, sada već odrasla djeca, družiti i raditi, osjećati korisnima u društvu, stjecati još čvršća prijateljstva pa i ljubavi. Jer, za Kristijana, najvažnija riječ u životu je: ljubav.”
Kristijan nije inspiracija samo za svoju obitelj, a o tome svjedoči i njegova asistentica Marija:
“Živeći u ovom svijetu, neminovno se susrećemo s pregršt predrasuda, neke su od njih upućene, odaslane nama, dok druge njegujemo mi sami, svjesno ili nesvjesno, o drugima i drugačijima oko nas. Prije nekoliko sam se godina susrela s jednim citatom koji mi je posebno prirastao srcu, a najslikovitije dočarava moja iskustva s osobama s Downovim sindromom.
„Ljubav ne broji kromosome“, uvijek mi izmami osmijeh na srcu. Ljubav ne broji kromosome. Ljubav je nematematična, voli oblake i kišu, raduje se sunčanim zrakama. Kad kihneš uzvraća zdravicom, traži svoje, razdražljiva je po potrebi. Pamti detalje, promatra divnim očima, zabavna je i posve prirodna. Nadasve dobrohotna, voli plavu boju, uživa u slušanju muzike, pjevanju i sviranju. Ljubav je skladna, mišićava, spretna, odlično pliva i roni čak.
Ljubav je marljiv učenik, pomagač starijima, mačkama i psima, vrsni poznavatelj zamjenica i neobičnih veznika, avanturističkog duha, duhovit bubnjar, najiskreniji prijatelj. Zdravo ljudsko društvo njeguje prihvaćanje i različitost, zazire od uniformnosti i isključivosti, ali koliko smo zdravi i koliko smo ljudi, može o(p)stati kao retoričko pitanje.”
Lorena Podgorski
