Na današnji dan, prije 7 godina, Republika Hrvatska je postala punopravna članica Europske Unije. Ujedno, danas započinje njemačko predsjedavanje Vijećem Europske Unije nakon što je jučer završilo hrvatsko. S obzirom na povijesne okolnosti, znak vremena ne može biti očitiji.
Vratimo se nakratko u ne tako davnu 2013. i prisjetimo se što je tada zapisao Anđelko Akrap, redoviti profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Akrap je istaknuo da se do trenutka ulaska u EU uspješnost pojedinih hrvatskih vlada ponajprije mjerila brojem otvorenih i zatvorenih pregovaračkih poglavlja, a da su gospodarski, demografski i drugi razvojni problemi u isto razdoblju bili gotovo u drugom planu (1). Među njima je istaknuo one koji su već dugo prisutni u Hrvatskoj: nezaposlenost, nerazvijenost većine depopuliranih područja, smanjenje ukupnog broja stanovnika Hrvatske, dugogodišnje prirodno smanjenje stanovništva te intenzivan proces demografskog starenja (1).
U svoj analizi Akrap je posebno pažnju posvetio nezaposlenošću mlađeg dijela radnog kontingenta (u daljnjem tekstu mladih). Naime, na početku gospodarske krize 2008. stope nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj po dobnim skupinama iznosile su: 17,8 (20-24), 10,0 (25-29) i 8,7 (30-34) (vidi sliku 1). Ubrzo je gospodarska kriza uzrokovala veliki porast nezaposlenosti. Stope nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj u 2012. po dobnim skupinama iznosile su: 37,2 (20-24), 23,2 (25-29) i 20,7 (30-34). Dakle, nakon četiri godina stopa nezaposlenosti mladih je bila barem dvostruko veća. Od svih članica EU jedino su Grčka i Španjolska imale nepovoljnije stanje. Akrap je tada zaključio da se nezaposlenost i drugi razvojni problemi neće riješiti ulaskom u EU, nego da će i dalje ostati zadatak političkih i gospodarskih elita (1).
Ulazak u EU i činjenica da je od tada omogućeno slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala unutar tržišta EU predstavljaju povijesni, društveni, ekonomski i politički doseg Republike Hrvatske. Međutim, s obzirom na ranije navedene probleme, to je značilo i mogućnost za iseljavanje većeg broja stanovništva – već viđenog u hrvatskoj povijesti, samo u uvjetima najveće depopulacije do tada. Također, valovi iseljavanja viđeni su i na primjerima svih novih članica Europske unije (bivših socijalističkih zemalja), posebice Poljske (nakon 2004.), Bugarske i Rumunjske (nakon 2007.). Treba istaknuti da su kod novih članica EU stope nezaposlenosti bile relativno visoke i nakon jakog vala iseljavanja. Prema procjenama iz Poljske je u razdoblju 2004.-2007. iselilo oko 1,7 milijuna stanovnika (oko 4,5 % od ukupnog broja stanovnika), iz Bugarske nakon 2007. oko 500.000-600.000 stanovnika (7-8 %), a iz Rumunjske između 2,5 i 2,7 milijuna stanovnika (12-13 %) (1)(2). S obzirom na visoku stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj, Akrap je pretpostavio da će doći do pojačanog iseljavanja i iz Hrvatske, ali ne masovnije.
Takva pretpostavka se i ostvarila, ali u znatnom većem razmjeru nego se očekivalo. Međutim, precizan broj iseljenih koji odgovara stvarnom stanju nije poznat – o čemu će više riječi biti u nastavku. U svakom slučaju, val iseljavanja nakon ulaska Hrvatske u EU ostat će zapisan u udžbenicima i literaturi kao još jedan povijesni val iseljavanja. Prema službenoj statistici (DZS) u razdoblju 2013.-2018. iz Hrvatske se iselilo 189.074 stanovnika. Usporedbe radi, Grad Split sa svojih 8 naselja je popisom iz 2011. brojio 178.102 stanovnika (3). Dakle, koristeći se službenim podacima možemo reći da smo u svega nekoliko godina samo iseljavanjem ostali bez većeg broja stanovnika nego ih je 2011. bilo popisano u Gradu Splitu. Neovisno o dobi, spolu ili stupnju obrazovanja tog stanovništva, na te podatke ne možemo gledati ravnodušno. Pri tom nisu iseljavali samo nezaposleni, nego i zaposleni, bili oni manje ili više obrazovani. Ipak, najdramatičnije obilježje suvremenog iseljavanja iz Hrvatske je činjenica da iseljavaju cijele obitelji.
Stoga je opravdano pitati se: je li iz Hrvatske u razdoblju 2013.-2018. zaista iselilo 189.074 stanovnika? Odgovor je jednostavan – iz Hrvatske je iselilo još više stanovnika. To potvrđuju brojna istraživanja koja navode da o evidenciji iseljenih i useljenih brine Ministarstvo unutarnjih poslova koje broj iseljenih i useljenih bilježi na temelju mjesta prebivališta (4)(5). Iz svakodnevnog života svima je jasno da prijavljivanje/odjavljivanje mjesta prebivališta ne prikazuje stvarno stanje odnosno da nije sinonim za stvarno mjesto boravka određene osobe. Uzrok toga je nepoštivanje zakonske obveze odjavljivanja mjesta prebivališta nakon iseljenja, kao i rjeđe provjere ažurnosti podataka od strane nadležnih (5). Uglavnom, brojni znanstvenici već dugih niz godina upozoravaju na manjkavost statističkih podataka. Među njima i Tado Jurić, docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, koji ističe da su hrvatski statistički podaci netočni naspram stvarnog stanja odnosno statistika zemalja u koje Hrvati iseljavaju (6).
Zbog opsežnosti analize svih zemalja u koje se iseljavalo, spomenut ćemo samo nekoliko primjera. Prema publikaciji Freizügigkeitsmonitoring: Migration von EU-Staatsangehörigen nach Deutschland u Njemačku je od 2013.-2018. uselilo 256.403 hrvatskih državljana. U prvoj polovici prošle godine uselilo ih je još 20.484 (7). Ipak, treba imati na umu da se podaci temelje na državljanstvu, pa su među njima i Hrvati iz Bosne i Hercegovine. Jurić ističe da su iseljeni Hrvati, osim zbog ekonomskih razloga, iselili i zbog drugih razloga. Posebnu skupinu unutar potisnih čimbenika iseljavanja čini ukupna društvena klima – u kojoj se ne cijene sposobnosti i rad, ne postoji sustav vrijednosti, u društvu vlada nepravda, korupcija, nepotizam i klijentelizam (6).
Istaknimo ovom prilikom dokumentarni serijal Opstanak (čiji je scenarist Stjepan Šterc, docent na Fakultetu hrvatskih studija u Zagrebu), koji je prošle godine prikazan na HRT-u, a u kojem je vidljivo da su se mnogi iseljenici izuzetno dobro snašli u inozemnim sredinama (8). Neki od njih su u kratkom roku pokrenuli vlastite poslove (Njemačka, Irska), a brojni su vrlo brzo napredovali u svom radnom okruženju (Irska). Osim u Njemačku, u razdoblju od ulaska u EU, najviše se iseljavalo još u Irsku i Austriju (4). Kako smo vidjeli, razlika između broja ukupno iseljenih prema DZS-u i njemačkim izvorima (samo jedne zemlje) znatno se razlikuje (za najviše 35,6 %). Nadalje, istraživanja su pokazala da je 2016. u Irsku prema hrvatskim podacima iselilo 1.915 hrvatskih državljana, a prema irskim taj broj je znatno veći – 5.312 (9). Slično je za Austriju, 2.134 naspram 5.097 (4). U konačnici, istraživanja potvrđuju da je broj iseljenih hrvatskih državljana u Njemačku, Irsku i Austriju u 2016. godini prosječno za 62 % veći od službenih podataka Republike Hrvatske (10).
To nas dovodi do prostorne analize polazišta iseljavanja. Posljednjih godina posebno se isticalo iseljavanje iz Istočne Hrvatske – regije koja je kroz prošlost bila useljenička. Kako ćemo vidjeti u nastavku, to se isticalo s razlogom. Kada uzmemo u obzir činjenicu da se iz drugih slabo razvijenih dijelova Hrvatske, posebno Gorske Hrvatske, masovnije iseljavalo još od druge polovice 19. st. (11) te da iz tih područja danas gotovo da nema tko iseliti, jasnije je zašto je sada “na red došla” Istočna Hrvatska. Prema podacima DZS-a broj iseljenih iz pet županija Istočne Hrvatske u inozemstvo je 53.815 što čini 28,5 % od ukupno iseljenih iz Hrvatske u razdoblju 2013.-2018. Iseljavanje tolikog razmjera nije neočekivani scenarij budući da je Istočna Hrvatska pretrpjela najveće demografske, gospodarske i druge štete u Domovinskom ratu zbog čega znatno zaostaje u regionalnom razvoju Hrvatske (12).
Drugim riječima, Istočna Hrvatska je bila gotovo zanemarena u ukupnom razvoju Hrvatske. Dakle, masovno iseljavanje iz Istočne Hrvatske je posljedica propuštenih i neostvarenih politika od osamostaljenja Republike Hrvatske. Recimo i da je iz Grada Zagreba u inozemstvo iselilo najviše od svih županija – 28.430 što čini 15,04 % od svih iseljenih u istom razdoblju. Kada je riječ o broju iseljenih u odnosu na broj stanovnika prva po redu je Vukovarsko-srijemska županija – sa čak 8,62 %, a slijedi Požeško-slavonska (7,26 %) i Sisačko-moslavačka (7,14 %) (vidi sliku 2). Imajući u vidu manjkavost službenih podataka, prethodni brojevi su zapravo manji nego stvarni. Iseljavanje ovolikog razmjera u svega nekoliko godina opustošilo je srednje gradove, male gradove i sela.