Bliže nam se parlamentarni izbori koji će se održati 5. srpnja. Samim time očekuje se (s pravom) od nas birača da na njih izađemo i zaokružimo listu i/ili kandidata za kojega vjerujemo da najbolje može zastupati stavove do kojih držimo i s nama dijeli sličan svjetonazorski sustav. Prema tome, u susret izborima izložimo što u stvarnosti znače pojmovi ljevica i desnica, konzervativan i progresivan, liberalan ili socijalist i kako se oni odražavaju u Hrvatskoj?
Izbori za Hrvatski sabor su u našem pravnom poretku od najvažnijeg značaja u usporedbi sa svim ostalim izborima na kojima imamo priliku sudjelovati. Hrvatska je ustavnim promjenama iz 2000. promijenila svoj sustav ustrojstva vlasti s polupredsjedničkog sustava na inačicu modela parlamentarne vladavine, premda je zadržala neposredni izbor predsjednika Republike što je obilježje polupredsjedničkih i predsjedničkih sustava.
Hrvatski sabor kao predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u RH odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, može raspisati referendum, iskazuje povjerenje Vladi RH koja nakon toga stupa na dužnost, imenuje 2/3 većinom svih zastupnika suce Ustavnoga suda, imenuje Glavnog državnog odvjetnika, predsjednika Vrhovnog suda itd. Kao što možemo pročitati iz navedenoga u Saboru se donosi niz važnih odluka koje su od velikoga značenja za naš pravni sustav i naše društveno uređenje u cjelini. Zakoni i ostali propisi koje donose političari utječu na naš život. Sudjelovanjem na izborima mi smo ti koji kreiramo kojim će smjerom naša država ići. Između ostaloga da se naglasi važnost naroda iz kojega proizlazi i kojem pripada suverenitet vlasti, naši Ustavotvorci su to stavili na početak Ustava (čl. 1. URH).
U Saboru dolazi do izražaja raznovrsnost mišljenja, ideja i vjerovanja što je najbolje za našu državu. Tako danas u Saboru imamo predstavnike od ljevice preko centra do desnice kako ih uobičajeno zovemo. Međutim, mnogi prigovaraju takvoj podjeli i ističu da je ona manjkava te da se zloupotrebljava u svrhu etiketiranja političkih neistomišljenika. Ta podjela izvire s kraja 18. st. kada je u Francuskoj uspostavljena ustavna monarhija, a pojmovi ljevica, centar i desnica, označavali su one koji žele ukinuti monarhiju, koji podupiru status quo, dok je termin desnica označavao one koji žele povratak na staro, tj. apsolutističku monarhiju. Odakle možemo prepoznati raširenu praksu dijela javnosti da pripadnike konzervativne, demokršćanske opcije automatski etiketiraju na način da se protive i ne dopuštaju napredak društvu i bave se samo zabranama.
Što se tiče Hrvatske, HDZ kao demokršćanska stranka i SDP kao socijaldemokratska stranka dvije su najjače političke stranke u RH od osnutka demokratske, višestranačke Hrvatske. Smatrane su dugo vremena glavnim oponentima i oko njih su se ljudi većinom odlučivali dok je u zadnje vrijeme sve više mišljenja da bi nakon ovih izbora upravo te dvije stranke mogle biti prisiljene izbornim rezultatom ući u koaliciju i složiti zajedno vlast jer i jedna i druga strana polako, ali sigurno, dobivaju konkurente na prostoru na kojem su donedavno suvereno vladale.
Demokršćanstvo označava politički pokret koji je povezan s naukom Svete Rimske Crkve i prihvaća njezin pristup prema ekonomskoj i društvenoj pravednosti. Inkorporira u sebe tradicionalnije elemente kao što je promicanje obiteljskih vrijednosti, zaštita života od začeća do naravne smrti, ali i progresivnije elemente kao što je podupiranje socijalne države. Socijalna država jamči ili barem nastoji jamčiti svojim građanima određenu razinu socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja. Iz toga razloga demokršćanstvo ne može biti jednoznačno navedeno niti kao ljevica niti kao desnica. Odbija individualizam kojeg naglašavaju liberali i priznaje potrebu državne intervencije u ekonomiji kako bi se zaštitili slabiji društveni slojevi. Međutim, protivno socijalistima, brani privatno vlasništvo i nije za pretjerani utjecaj države na području društvenog života i obrazovanja. Što se tiče zaštite života od začeća, demokršćani smatraju da povreda temeljnog prava na život drugih, proturječi demokratskom idealu na koji se i dalje poziva te minira same temelje na kojima se drži. Drugim riječima, kako navodi papa Benedikt XVI., prihvaćajući povredu prava slabijih, ona prihvaća nadmoć prava snage nad snagom prava.
Međutim, s vremenom su europske demokršćanske stranke prihvatile sve više sekularni pristup, dajući prednost pragmatičnom pristupu politici nad onim što čini srž nauka Svete Rimske Crkve.
Tako, navodim primjera radi, dio mainstream europskih demokršćana koji podupiru prošireniju definiciju braka, tj. ne vide brak više kao primarno životnu zajednicu žene i muškarca koje je najbolje mjesto za integralni razvoj djeteta, a dok gotovo svi podupiru legalni pobačaj na zahtjev, štoviše u određenim državama upravo su oni i pridonijeli legalizaciji.
U Hrvatskoj, ako se gledaju posljednji europarlamentarni i predsjednički izbori, možemo primijetiti sličan fenomen, HDZ je do ratifikacije Istanbulske konvencije 2018. (koju je konzervativna publika doživjela kao pokriće za uvođenje rodne teorije) bio neprikosnovena stranka na demokršćanskom spektru i suvereno je dobivao glasove birača koji su se tako i identificirali.
Međutim, posljednji europarlamentarni i predsjednički izbori pokazali su da je na tom prostoru došlo do rascjepa glasova između dvije opcije, jedna HDZ-ova, a druga pripada Miroslavu Škori i očekuje se da će se na nadolazećim izborima upravo između njih voditi bitka za te glasove. Također, pridodajmo da je i donedavna treća opcija u RH koja je sklanjala važnost svjetonazorskih pitanja i naglašavala tehnokratski pristup politici – MOST NL se isto preoblikovao u demokršćansku opciju prema riječima predsjednika stranke i imajući u vidu osobe koje su predstavili kao svoja pojačanja (Marin Miletić, Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić). Bit će uistinu zanimljivo nakon izbora analizirati kome su demokršćani poklonili svoj glas i pokazati jesu li tvrdnje da se HDZ udaljio od demokršćanstva tek puka teorija ili gruba realnost što se HDZ-a tiče.
Konzervativizam, kojega se često poistovjećuje s demokršćanstvom, predstavlja očuvanje postojećih nosećih stupova društva kao što je religija, parlamentarna vlada, privatno vlasništvo i s naglaskom na društvenu stabilnost i kontinuitet ili kako se često izriče izgradnja društva „na ramenima divova“. Konzervativizam se ipak od demokršćanstva udaljuje na području ekonomije, radnih prava i vanjske politike gdje su konzervativci slični liberalima. U svjetskim okvirima, konzervativne stranke su izrazito snažne u SAD-u u okrilju republikanske stranke i u Velikoj Britaniji pod okriljem torijevaca. U Hrvatskoj nema puno stranaka koje bi sebe identificirale konzervativnim, što zbog čestog poistovjećivanja s demokršćanstva, što zbog stigme koji taj naziv nosi.
Smatram stoga korisnim za nadodati da u RH vlada neznanje kako konzervativizam (dolazi od latinskog conservo, -are što znači očuvati, sačuvati, održati) tobože predstavlja povratak u neko mračno doba, tehničko i ekonomsko pokliznuće društva. Takve tvrdnje su netočne i paušalne. Stvar je u tome da konzervativci naglašavaju da ako se kreće u temeljite promjene s određenim sustavom institucija i vrijednosti da ne smije biti eksperimentiranja, već da šira javnost mora biti sklona istoj ideji, da nema prelamanja preko koljena ključnih stvari. Prema tome, poprima još uvijek pejorativne konotacije, premda su recimo jedni od najvećih svjetskih državnika sebe smatrali konzervativcima kao što je Winston Churchill ili Ronald Reagan. I današnji američki predsjednik Donald Trump je također konzervativac, a SAD pod njegovim vodstvom(do nedavne pandemije uzrokovane koronavirusom) doživljava pravi ekonomski rast i razvoj.
S druge strane, socijal – demokracija jest politička ideologija koja je na početku zagovarala mirni prijelaz društvenog uređenja s kapitalizma na socijalizam koristeći priznate političke procese za razliku od komunizma koji je zagovarao revolucionarni prevrat. Danas oni zagovaraju umjereniju verziju svoje doktrine, pa su više skloni državnoj regulaciji nego državnom vlasništvu i naročito zagovaraju uvođenje socijalnih programa. Također današnji socijaldemokrati ističu sve više važnost zelene politike, u pogledu zaustavljanja klimatskih promjena, raširenija primjena obnovljivih izvora energije, sklonost legalizacije indijske konoplje u rekreativne svrhe.
Što se tiče RH, SDP za sada nije imao ozbiljnijeg takmaca koji bi ugrozio njegovu suverenost na polju od centra na lijevo i očito je da će i na ovim izborima dobiti glasove tih birača. Međutim, uzmemo li rezultate posljednjih parlamentarnih izbora u Njemačkoj i Austriji gdje su Zeleni dobili značajan broj glasova nauštrb socijaldemokrata pokazuje mogućnost da bi mogli i u Hrvatskoj takav trend uskoro gledati.
Što se pak tiče liberala, to je politička teorija koja zaštitu i unapređenje slobode pojedinca smatra temeljem političkoga djelovanja. Liberali obično vjeruju da je vlada nužna u zaštiti pojedinca od štete koju mu drugi nanose, ali isto tako priznaju da sama vlada može predstavljati prijetnju slobodi, tj. drugim riječima kako je to kazao britansko-američki filozof Thomas Paine, vlada je u najboljem slučaju „nužno zlo“. Danas na europskoj razini, liberalne stranke su one koje zastupaju interese poduzetnika zalažući se za što slobodnije tržište, smanjenje regulacija koje guše njihovo poslovanja, a posebice smanjenje poreza i njemu sličnih nameta. Ovdje možemo primijetiti da su u tom kontekstu podudarni s konzervativcima. Što se tiče njihovog odnosa prema društvenim pitanjima, pokazuju izrazito progresivni stav, pa podupiru proširenje definicije braka i na istospolne parove, smatraju da pobačaj treba biti legalan, podupiru dolazak migranata smatrajući da njihov dolazak jamči ekonomski razvoj države.
Na europskoj razini njihovim najprepoznatljivim predstavnikom može biti smatran francuski predsjednik Emmanuel Macron koji utjelovljuje sve stavove koje sam iznad naveo. Mnogi politički komentatori doživljavaju i njemačku kancelarku Angelu Merkel kao liberalnu političarku, kada se uzme u obzir njezin stav prema ekonomiji i migrantskom pitanju, a čiji je masivan val 2015. godine upravo ona potaknula.
Što se tiče Hrvatske, liberalne stranke barem nominalno nikada nisu bile najjače stranke kod nas, ali često su njezin sastavni dio, kao što su HNS ili HSLS. Danas s razmakom od malo manje od mjesec dana prije izbora ni HNS-u ni HSLS-u se ne prognoziraju dobri rezultati, dapače predizborne ankete(koje su se često u prošlosti pokazale nepouzdanima, ali i dalje služe kao orijentir) im ne idu u prilog i smatra se da će svaka od njih imati pokojeg zastupnika. Na tom valu, neke druge stranke kao što su Pametno, Fokus i ostale manje strančice pokušavaju uhvatiti svoj momentum, ali ni njima ankete nisu blagonaklone i daleko su ispod izbornog praga.
Ovakav bi nam zaključak mogao sugerirati da liberalna opcija gotovo pa nestaje iz RH. Međutim, ako promotrimo politiku koju su vodili proteklih mandata HDZ ili SDP uviđamo da su propisima koje su usvajali preuzeli značajne elemente liberalne politike, bilo na području ekonomije bilo na području svjetonazora, što zapravo ne čudi uzevši u obzir da su Socijalisti i Pučani u koaliciji u europskom parlamentu, a Europski parlament odabire predsjednika i članove Europske Komisije koja ima pravo zakonodavne inicijative u EU. Tako dolazi do sve većeg približavanja tih dviju grupacija i faktičnog stapanja u jednu te skoro istu političku opciju, čemu svjedoči pad broja mandata koje imaju u EU parlamentu, ali isto tako i u njemačkom parlamentu u kojem su socijaldemokrati i demokršćani u velikoj koaliciji.
Konačno, tko god bio naš izbor u nedjelju 5. srpnja, ne smijemo smetnuti s uma da naše sudjelovanje u političkom životu ne bi trebalo od tada biti suspendirano na iduće 4 godine do sljedećih izbora za Hrvatski sabor, nego suprotno, istinski demokratski sustav počiva na aktivnom i upućenom građanstvu koje kontrolira putem različitih ustavom i zakonima zajamčenim sredstvima izabrane zastupnike da u svome mandatu ispune ono što su nam u kampanji obećavali i za naše se povjerenje strastveno borili. Političari će odstupati od svojih obećanja onoliko koliko im mi to dopuštamo. Najbolji način da to spriječimo je redovito informiranje o političkim i drugim javnim događajima koja se oko nas zbivaju. I tada ako smatramo da naša očekivanja nisu bila ispunjena, znat ćemo da će ga na sljedećim izborima ponovno dobiti ili ćemo se za nekoga drugoga odlučiti.
Ivan Borna Ninčević
