Piše: Dominik Tomić
Razgovarali smo s mladim Armencem koji u Hrvatskoj boravi na projektu Europskih snaga solidarnosti.
Dragi Aren, hvala ti na pristanku i sudjelovanju u ovom razgovoru. Možeš li nam ponajprije reći nešto o sebi? Kako si odlučio doći u Hrvatsku?
Pozdrav! Zovem se Aren, dvadeset mi je godina. Iz Armenije sam, no trenutno boravim u Hrvatskoj kao volonter na projektu Europskih snaga solidarnosti. Ovdje sam već sedam mjeseci i radim u organizaciji, promociji i medijskim sadržajima projekta, poput društvenih mreža.
Kako sam završio ovdje? Završivši srednju školu, odlučio sam uzeti slobodnu godinu (tzv. gap year) u kojoj sam želio razmisliti o planovima za budućnost, ali i raditi nešto zanimljivo i isprobati nove stvari. Istražujući, pronašao sam različite europske projekte za mlade. Doista sam bio motiviran doći u Hrvatsku, jer mi se čini zanimljivom. Posebno vrijeme, more, priroda, ljudi, jezik… Isto tako, projekt se poklapao s mojim interesima pa sam se prijavio. Odabrali su me i sad sam tu. (smijeh)
Jesi li prije dolaska znao što o Hrvatskoj? Kakva su ti bila očekivanja prije dolaska ovdje?
Iskreno, nisam znao puno toga o Hrvatskoj prije dolaska. Znao sam da je to država na jugoistoku Europe i nekolicinu ljudi odavde. No, kako sam počeo istraživati za projekt, tako sam se upoznavao i s Hrvatskom. Osobito s ljepotama prirode, što je učvršćivalo moju motivaciju.
Što sam još znao o Hrvatskoj? Znao sam da ste dobri u nogometu… Sjećam se i vaše bivše predsjednice (smijeh). Znao sam kako govorite hrvatski, slavenski jezik i ponešto geografije iz škole. Kažem, kako sam istraživao, tako sam se sve više upoznavao s Hrvatskom…
Što sam očekivao? Hm. Iskreno, prošlo je već sedam mjeseci pa nisam najsigurniji (smijeh). No sjećam se da sam znao kako je i Hrvatska bivša komunistička država pa sam u tom smislu očekivao neke sličnosti s Armenijom. Došao sam s nadom kako ću se barem malo upoznati sa svakodnevnicom i kulturom, naučiti malo jezika, proputovati… Također, očekivao sam kako ću tijekom projekta poraditi i na osobnom rastu, stjecanju novih iskustva i vještina.
Kakve si sličnosti pronašao sa svojom domovinom? Jesi li naišao na neke različitosti?
Što se tiče sličnosti, mentalitet ljudi jest drukčiji. No, uočio sam brojne sličnosti. Ljudi su topli, nekako ekstrovertirani, otvoreni za druženje i zabavu. Poprilično slično kao i u Armeniji – posebno u smislu što nije pretjerano važno s kim si u nekom prostoru i od kud su ti ljudi, već je važno druženje, razgovor…
Hrana? Rekao bih da se služimo istim namirnicama, ali drukčije ih pripremamo. No, imamo i neka zajednička jela, npr. sarmu. I vi i mi volimo pripremati meso na razne načine. Primijetio sam kako pijete dosta vina, kao i mi, no mi ne pijemo toliko piva. Zapravo, mislim kako su starije generacije Armenaca i Hrvata, primjerice, naši djedovi i bake, međusobno dosta slični, možda i zbog zajedničkog iskustva komunizma. Čak i kuće imaju taj stariji štih (zajedno smo komentirali komode, pokućstvo, lustere i sl.)
Mogu reći kako su Hrvati manje pod stresom, više su chill, ne znam kako bih to bolje rekao…
Što još reći? Aha, što se tiče arhitekture i gradova općenito, postoje znatne razlike. Zagreb, na primjer, ima taj slavic vibe, kao ukrajinski i ruski gradovi. Ali ima i austrougarski stil, koji mi nemamo. No, dijelimo elemente ovog komunističkog stila, brutalizam i sl. Općenito, gradovi izgledaju drukčije, čak su i boje drukčije, kao i, kako to reći, struktura gradova… Čini mi se da su u Europi trgovi poprilično mali. Hoću reći, trgovi mi djeluju kao malo šire ulice. U Armeniji imamo velike, reprezentativne trgove, najčešće kružne, na kojima se često prosvjeduje ili slavi. Baš mjesto za velika okupljanja, koncerte i sl. A ovdje su trgovi samo malo veći prostori od ostalih ulica (smijeh).
Možeš li nam u kraćim crtama predstaviti Armeniju s gledišta mlade osobe?
Mogu. Armenija je mala država na Kavkazu, gotovo u sredini Europe, Azije i Bliskog istoka. Poprilično je stara zemlja, s bogatom kulturom, tradicijima, arhitekturom… Armenija je IT-zemlja, posljednjih godina jako brzo raste u tom sektoru, i čini mi se da bi to mogla biti budućnost zemlje. Imamo jako dobru kuhinju i puno vode, besplatne, dostupne i kvalitetne. Nemamo izlaz na more, no imamo jezero (Sevan), kojemu tepamo da je naše more, gdje se kupamo… Imamo krvavu povijest, čak i danas, ali ne gubimo hrabrost i nadu u bolju budućnost. Imamo i svoj jezik, pismo, svoju granu kršćanstva (Armensku apostolsku Crkvu) – volimo imati svoje, ne posuđivati od drugih (smiješak). Što još reći…
Imaš li koji fun fact?
Zanimljivo je to što, premda zemljopisno više nije u Armeniji, planinu Ararat imamo u državnim simbolima, grbovima, čak i grad nazvan po njoj, toponime i sl. Ne baš zabavna činjenica, no ima više Armenaca izvan Armenije negoli u njoj, uglavnom zbog iseljavanja nakon genocida (1915.) Što još… Kim Khardashian je Armenka, System of a Dawn isto…
Kako trenutno prijeteće ratno stanje utječe na mlade u Armeniji?
Pokušat ću objasnit ukratko situaciju u svojoj zemlji. Pokrajina Artsakh, poznata i kao Gornji Karabah (Nagorno Karabah na ruskom), povijesno je stoljećima bila dio Armenije. No, vlasti Sovjetskog Saveza dodijelile su to područje Azerbajdžanu, premda je tamo većinski živjelo armensko stanovništvo.
Raspadom SSSR-a, lokalno stanovništvo htjelo je postati dijelom Armenije, no azerbajdžanske vlasti to su odbijale te je izbio prvi rat, u kojemu je Armenija pobijedila. Pokušalo se sa stvaranjem zasebne države, no međunarodna zajednica nije ju priznala, ali radilo se de facto o armenskoj eksklavi.
Azerbajdžan je 2020. napao Artsakh i osvojio neka područja, nakon čega su Armenija, Azerbajdžan i Rusija potpisali određene dokumente te su na područje došle ruske mirovne snage. Ipak, Azerbajdžan je vojskom blokirao jedinu cestu koja je spajala Artsakh s Armenijom i cijelo područje se našlo pod svojevrsnom opsadom, odsječeno od ostatka svijeta punih devet mjeseci. Dio ljudi umro je od gladi, pothranjenosti, nedostatka energenata itd. Očekivano, nastupila je velika humanitarna kriza. Uslijed te blokade, azerbajdžanska vojska napala je Artsakh i u 3-4 dana uspješno okupirali područje te je stotinjak tisuća Armenaca protjerano, ostavivši svu imovinu i cijeli svoj dotadašnji život tamo.
E sad, kako to utječe na mlade? Prije svega, u Armeniji je vojni rok obvezan za punoljetne muškarce i traje dvije godine. U ratu 2020. poginulo je nekoliko tisuća ljudi, pretežno mlađih pa smo tada izgubili cijeli jedan naraštaj. Civili se trude kroz razne projekte integrirati prognanike iz Artsakha u armensko društvo, pomažu u socijalizaciji, zapošljavanju i sl. Naravno, sve to neizbježno utječe i na mlade na svim razinama jer je sve zbog izravne ratne prijetnje palo u drugi plan pred samom borbom za opstanak. Primjerice, akademski i studentski život dosta „pati“ jer su svi usmjereni na pomaganje prognanicima, vježbanje, pripremanje obrane, služenje vojske i dr.
Osobno mi je teško ovih mjeseci jer se nalazim daleko od domovine dok moji sunarodnjaci prolaze teške trenutke i dok je zemlja u opasnosti, osobito ta bespomoćnost zbog udaljenosti. Poprilično je tužno i teško jer sam svjestan da su moja obitelj i prijatelji tamo, i čujem se s njima redovito, no nisam tamo da bih s njima dijelio to iskustvo. Evo, neki dan je azerbajdžanska vojska otvorila vatru na neka naša pogranična sela, tako da je sukob stalno prisutan i sigurno vlada velika napetost i neizvjesnost. To znam jer mi jedna prijateljica živi tamo, no ne želi otići i pobjeći iz zavičaja.
Koji su ti planovi za budućnost? Što ćeš ponijeti iz Hrvatske sa sobom kući?
Prije svega, za nekoliko dana vraćam se doma i planiram upisati fakultet. S obzirom na to da mi je i projekt u Hrvatskoj bio vezan za medije i komunikacije, želio bih studirati nešto u tomu području. Želio bih ostati živjeti u svojoj zemlji, eventualno bih otišao vani na neko usavršavanje ili obrazovanje, no sigurno bih se vratio u Armeniju.
Što nosim sa sobom iz Hrvatske? Ponajprije, dosta mi je hrvatskih riječi ušlo u svakodnevni govor pa, čak i kad govorim armenski, služim se nekim hrvatskim riječima. Čak su se i neki moji prijatelji počeli služiti tim riječima, što mi je cool jer mi se hrvatski jezik sviđa. Na primjer, volim reći ne znam, zvuči nekako slatko, također i hajde, koji ima i u armenskom, no rijetko se time služimo, a ovdje stalno netko govori hajde, hajde pa mi je ušlo u naviku (smijeh). Svakako ću ponijeti sa sobom i jedan mali pelinkovac i rakiju, premda više volim pelinkovac (smiješak).
Najvažnije što mi ostaje iz Hrvatske su uspomene, događaji koje sam ovdje doživio i osjećaji koji su me tijekom njih vodili, kao i sva sila ljudi koje sam upoznao, iz raznih europskih država. Nažalost, ne mogu ih povesti sa sobom, no ostat ću s njima u kontaktu i nadam se da ću ih susresti, bilo u Armeniji bilo negdje u Europi (a možda opet jednom u Hrvatskoj, tko zna).
Što bi preporučio ili predložio mladima koji bi odlučili posjetiti Armeniju?
Svakako bi im preporučio neka dođu u Armeniju i neka se pripreme na drukčije iskustvo, ništa slično ostatku Europe, Azije ili Bliskoga istoka. Rekao bih da ima dosta toga jedinstvenog. Neka budu spremni istražiti povijest, kulturu, tradicije jer ih je Armenija puna, kao i muzeja, crkava, utvrda i sl. Neka ovdje dođu gladni jer imamo dobru hranu, puno mesa, vina i brandya. Preporučio bih im odlazak u planine, kupanje na jezeru Sevan, vožnju Krilima Tateva („ta“ – dati + „tev“ – krila, Tatev je naziv sela, a ujedno i žensko ime), jednom od najdužih žičara na svijetu)… Svakako bi im preporučio posjet mojemu rodnom kraju (sjever Armenije) radi prirode i krajolika, rijeka, planina, ali i na jugu se itekako ima što za vidjeti i istražiti.
Armenija nije toliko skupa – zapravo je dolazak ovdje (vozna karta) vjerojatno najskuplji dio. Posjetiteljima bih preporučio upoznati što više lokalaca, osobito u manjim gradovima i selima, u kojima su brojne tradicije i običaji i dalje vrlo živi. Trebali i pokušati plesati neki od armenskih plesova, imamo ih različitih…
Hvala ti na ovomu ugodnu razgovoru. Imaš li još koju riječ za kraj?
Vjerujem kako između Armenije postoje brojne sličnosti, ali i da svaka država ima svojih osobitosti. Uvjeren sam kako mladi iz ovih država itekako imaju puno prostora za suradnju. Nadam se da ćemo se u budućnosti više povezivati, međusobno otkrivati i zajedno rasti.
Za kraj, kao što bismo mi u Armeniji rekli:
Tekhd zgacvum e! (dosl. „tvoje se mjesto osjeti“ tj. iako si otišao, nismo te zaboravili, sjećamo te se, „osjetimo“ te u svojem domu) i
Mer dur ə mišt bac e dzez hamar! (moja su vrata uvijek otvorena za tebe)
Jedino što mogu dodati je: vohđ arohđ! Živio!
