Neograničeno ratovanje (Unrestricted warfare) je literarni kuriozitet proizašao iz pera dvojice brigadira (sada već umirovljenih brigadira), Qiao Lianga i Wang Xiangsuia. Izdano od Narodno-oslobodilačke vojske Kine, djelo je prvi put „svjetlo dana“ ugledalo 1999. godine, dok je drugo, prošireno izdanje izdano 2016. godine, na kineskom tržištu. Djelo u užem smislu možemo svrstati u područje vojne teorije (ili metodologije), dok u širem smislu ono posjeduje karakteristike jedne filozofije rata.
Struktura knjige podijeljena je u dva dijela. „O novom ratovanju“ – naslov je koji krasi prvi dio knjige te se unutar njega autori usmjeravaju na jednu studiju slučaja (američke intervenciji u Iraku i okupiranom Kuvajtu- takozvani Zaljevski rat) ne bi li afirmirali vojnu paradigmu (ili ideologiju) svojstvenu američkom obrambenom sustavu. Naime, Liang i Xiangsui na primjeru Zaljevskog rata nastoje dokazati, pomalo proročki, dolazak nove vrste ratovanja. Diveći se mobilnosti, brzinskoj strategiji mobiliziranja ogromne vojne mašinerije i ljudstva za invaziju, autori se pitaju nije li došlo vrijeme da se odbace stare organizacijske podjele i strategije s obzirom na konstantno mijenjajuću narav ratovanja? Može li budućnost ratovanja opstati na fizičkim, psihološkim ili intelektualnim kvalitetama dosadašnjeg vojnog personala? Za kineske brigadire vrijeme tradicionalnog ratovanja odavno je prošlo, štoviše, nova vojna revolucija neće biti izvršena u konstrukciji novih oružja i tehnološkom unaprjeđenju. Ono su samo dva faktora za kreaciju bojišta budućnosti, promjena vojne paradigme zahtijevat će epistemološki promjenu.
Glavni argument u prilogu kraja vojne paradigme autori vide u poteškoći jasnog definiranja rata i njegove suvremene prakse, kako sami kažu: „lice boga rata postalo je neprepoznatljivo.“ U čemu se očituje ta „neprepoznatljivost“? Ono je nemogućnost davanja definiranih odgovora na pitanja poput: Zašto i za koga se borimo? Gdje se boriti? Tko se bori? Koje metode i sredstva se koriste za borbu? Za autore, maglovitost odgovora na prethodno postavljena pitanja upućuje na nužnu promjenu principa i pravila rata.
Drugi dio knjige posvećen je detaljnoj analizi i formuliranju nove filozofije rata. Budućnost ratovanja uključuje brojne aktere na međunarodnoj pozornici. U igrokazu realiziranja interesa, glavnu riječ više neće imati države (kako to naglašava realistična teorija međunarodnih odnosa) već na scenu dolaze trans-nacionalni, nad-nacionalni akteri uključujući terorističke organizacije, financijske špekulatore i hakere. Područje borbe nije regulirano samo na fizičke sukobe u urbanim centrima, područje ratovanja prošireno je na sve društvene i ne –društvene sfere. Forme totalnog ratovanja manifestiraju se u financijskom ratovanju (devalviranje ciljane valute i sabotiranje burzovnih i bankovnih sustava), švercanje (ilegalnim unosom zabranjenih dobara ili krivotvorenih dobara kako bi se destabiliziralo lokalno tržište), kulturno ratovanje (nametanje kulturnih pristranosti određenoj državi), medijsko ratovanje (uključuje manipuliranje stvarnim medijima, zastrašivanje novinara ili dobivanje pristupa tuđim medijskim instrumentima koji se koriste za nametanje vlastitih perspektiva). Nadalje, tehnološko ratovanje uključuje monopoliziranje vitalnih tehnologija koje se mogu koristiti u vrijeme rata i mira. Rat o sirovinama nastoji monopolizirati rijetke prirodne resurse radi njihove kontrole i manipulacije na tržištu. Psihološko ratovanje usmjereno je na nametanje vlastitih interesa protivničkoj državi, ukazivanjem na njihove slabosti ne bi li se one iskoristile. Informacijsko ratovanje uključuje sabotiranje informacijske i komunikacijske strukture protivničkog subjekta. Internacionalno pravno ratovanje se realizira kroz uključivanje u međunarodne organizacije s ciljem da se sabotira njezina legalna struktura. Okolišno ratovanje služe kao instrument za oslabljivanje ili podređivanje protivničke države tako što se zagađuje priroda ili namjerno alterira. Posljednji oblik rata je ekonomsko ratovanje, to jest, ratovanje koje uključuje financiranje protivničke države ne bi li postala ovisna o državi koja joj pruža pomoć.
Razrađena tipologija upućuju na temeljno pravilo: sva sredstva su dopuštena u postizanju partikularnog cilja. Sva društvena područja mogu biti iskorištena kao bojište jer neograničeno ratovanje spaja vojne operacije i ne vojne taktike koje mogu dovesti do sublimiranja neprijatelja. Kako kažu sami autori: „ U terminima nad-ograničenog ratovanja, više ne postoji razlika između bojišta i ne-bojišta. Prostori u prirodi koji uključuju tlo, mora, zrak i svemir su borilišta, ali društveni prostori poput politike, ekonomije, kulture su isto borilišta.“ Ako nestaje distinkcija između bojišta i ne-bojišta, nestaje i distinkcija između onoga tko se bori i onoga tko se ne bori, vojnika i civila. Ne postojanje diskriminacije u ratu stvara moralne poteškoće, štoviše diskriminativnost je nužna kao uvjet moralno opravdanog ponašanja u rata (jus in bello tradicija).
Djelo je napisano s jasnim ciljem, ukazati na sve moguće mjere i sredstva koje tehnološko i vojno inferiorne države mogu poduzeti kako bi u hipotetskom sukobu protiv hegemona proizašle kao pobjednici ili pobjednik. S tom svrhom djelo ispunjava sva očekivanja, ono je instruktivno (studija slučaja i kategorizacija formi rata) te ilustrativno u navođenju stvarnih primjera koji potvrđuju ne-arbitrarnost klasifikacija. Temeljna poteškoća djela je njezina česta neodređenost u argumentiranja i brojne digresije koje su usmjerena na kvantitativne aspekte istraživanja. Hoće li Neograničeno ratovanje izdržati pod pritiskom povijesti te biti smješteno u izlog vojnih klasika? Uz Umijeća ratovanja Sun Tzua, renesansnog Machiavelli ili Clasusewitzova kapitalna djela O ratu? Prerano je za presuditi, ali obrise esencijalnih pravila rata u budućnosti djelomično naslućujemo u sadašnjosti.
